Da li se Bog smiješi?

Nikad nisam čuo da se Bog u kojega Vi kršćani vjerujete smije – prigovorio mi je u raspravi jedan poznanik. Isprva me to njegovo zapažanje zateklo, pa sam ga stoga pitao kako on to misli da bi se naš Bog trebao smijati.

-Pa tako, reče mi, sudeći po Vašim obredima, propovijedima koje izgovaraju svećenici, po onome što piše u Vašim svetim knjigama, o čemu i kako raspravljate, ispada da je Vaš Bog neki smrknuti starac koji se uglavnom bavi pitanjima patnje, kazne i nagrade i stalnom borbom protiv đavola koji mu žele oteti duše.

-Provociraš ili ozbiljno pitaš? – upitao sam.

• Kako je sv. Padre Pio prorekao skoro vrijeme smrti moga oca
• Zapanjujuća poljska kapela sv. Kinge, najveća podzemna crkva na svijetu napravljena je od soli
• Je li Isus odbio da ga se nazove kraljem?
• Je li Isus također Kralj svih planeta i galaksija svemira?
• Ovo je 7 navika svetih ljudi

– Ne. Ozbiljan sam. Bio sam nedavno na jednoj misi na kojoj je svećenik u propovijedi uglavnom govorio o zlu, grijehu, sotoni, zlim duhovima, strašnim kaznama, paklu, a o Bogu koji je dobar, oprašta, koji se raduje, smije, želi da čovjek bude sretan, govorio je samo kad mu je trebalo da potvrdi kako je zlo svuda oko nas i da moramo biti neprestano na oprezu da nas ne uništi.

-Pa zlo doista postoji – odgovorio sam.

-Da, postoji. Znam, ali ja sam mislio da Vi kršćani doista vjerujete da Vas je Vaš Bog spasio. Trebali biste to i pokazivati i o tome malo više govoriti i konkretnije svjedočiti.

Priznajem da sam se zamislio nad tim riječima. A razmišljajući o tome što pišem za Vas u kolumni, zapitao sam se kakav je Bog u kojeg ja vjerujem? Smije li se ikad moj Bog?

Kao student, za vrijeme jednih ljetnih praznika radio sam u Mercedesovoj tvornici u španjolskom gradu Vitorii. Poslije radnog dana obično bismo navečer sjeli na neku terasu guštajući u hladnom pivu, a usput bismo raspravljali o svakojakim temama. U jednom se takvom razgovoru nametnula i tema vjere. Jedan od sugovornika, zagovornik teorije da je sve u našim glavama i da Bog i zlo uopće ne postoje nego se radi o našim projekcijama, ispripovijedio je događaj sa seminara na kojem je sudjelovao. Predavač im je na početku predavanja zadao zadatak. U čašu čiste vode ulio je tamnu boju i bistra voda je učas potamnila. Zatim je zatražio od prisutnih da mu kažu kako izdvojiti iz vode tu tamnu boju kako bi ona opet postala bistra.

Bilo je svakojakih rješenja, uglavnom složenih kemijskih operacija. Predavač je strpljivo slušao, a onda nakon nekog vremena odredio kratku pauzu. Po povratku u dvoranu, sa sobom je donio čašu bistre vode te je ulio u onu čašu s vodom koju je prethodno obojao. Naravno, kako je dolijevao bistru vodu tako je i u čaši bilo sve manje one obojane dok nije bila opet samo bistra. Pouka koju je zatim izgovorio glasila je ovako: ljudski je um poput čaše bistre vode. Što više negativnih misli unosimo u njega to je on mutniji, to je naš život nesređeniji i nesretniji. Jedino efikasno rješenje kojim se čovjek može boriti protiv negativnosti, pesimizma i nesigurnosti je da svoj um stalno ispunja mislima optimizma, nade, radosti.

Priznajem da mi se ta teorija jako svidjela i usjekla u pamćenje. Doista jest tako. Pa i u pitanju vjere. I u pravu je poznanik s početka ove kolumne. Naš Bog, Bog kršćana premalo se smije. U našim životima ili ga uopće nema, ili je najčešće nekako namršten lik u stalnoj ratnoj pripravnosti za borbu protiv zlog sotone. Kao da je sotona smisao svega, a ne Bog koji je Život i Radost .

Evo jednog zadatka – pokušajte pratiti kako i na koji način govorite o Bogu u svojim razgovorima o vjeri. Dajete li mu dovoljno prostora da se kroz vas smije? Govorite li o Isusu koji odlazi na svadbu? Tamo sigurno nije plakao ili zabrinuto sjedio u kutu raspravljajući sa svojim učenicima o zamršenim teološkim temama. Siguran sam da se veselio! Smijao! Vjerojatno i zaplesao! Upravo je na svadbi učinio svoje prvo čudo pretvarajući vodu u vino. Dakle, htio je da se ljudi vesele. Nije s visoka moralizirao mladencima i njihovim gostima o velikim opasnostima od alkohola i zloduhu alkoholizma, nego je htio da se ljudi vesele jer je vjenčanje dan radosti.

Ili ono kad je učenicima rekao da ne brane da k Njemu dolaze djeca. Nije sigurno klincima pričao o poretku nebeskih anđeoskih korova i đavlima koji su svuda oko njih. Naprotiv, zafrkavao se s njima, igrao, smijao. Mogu si zamisliti nekog nestašnog klinju kako Isusu, dok Ovaj tumači ljudima svoju Radosnu Vijest, odvezuje vezice na sandalama i kako ga Isus sa smiješkom gleda.

Pa zašto onda ne govorimo o tome? Bog Isusa Krista je tako radostan lik da je to potpuna novina u ljudskoj povijesti. To je jedina istinska „revolucija“ koja se dogodila u ljudskoj povijesti. Pa, Isus je cijelo svoje djelovanje pretvorio u navještaj RADOSNE VIJESTI. Radosne! Ne mučne, žalosne, mazohističke…

Zato je narod hrlio k Njemu. Zato su za njim krenuli i njegovi učenici. Jer im je nudio Radosnu Vijest i jer je ta Vijest oslobađala svakog straha. Nudila je slobodu nasuprot ropstvu pesimizma, straha i beznadnosti kojim su Isusove sunarodnjake zarobili njihovi domaći i strani glavešine, pismoznanci i osvajači.

Da, naš Bog jest postao čovjekom. Jest patio kao i čovjek, jest uskrsnuo, jest prepoznavao i od zlih duhova oslobađao ljude, ali Naš Bog, Bog Isusa Krista i On sam, jest Bog koji se i smijao, koji se veselio, radovao. Koji sve konce povijesti sigurno drži u svojim rukama.

Bez te dimenzije, dimenzije Boga koji se smije, raduje ne možemo govoriti ni o spasenju. Ono se nije dogodilo tek onog trenutka kada je Isus bio osuđen i umro na križu. To spasenje čovjeka događalo se trajno kroz povijest, a u Isusovom životu od njegova prvog udisaja do njegova izdisaja potpuno se razotkrilo, točnije do kraja oplijenilo uzevši i samo ljudski oblik.

Ako vjerujemo da smo spašeni, onda se nemamo koga ni čega bojati. Moramo se radovati. Bog je stvorio čovjeka za radost! Postao čovjekom kako bi ga ponovno uveo u radost i pokazao svojim životom, u svemu sličan čovjeku osim u grijehu, da je čovjek svet i da ta svetost nema svoj smisao u patnji nego u radosti kojoj ta patnja može biti samo sredstvo, nikako i zadnja svrha. Konačno, Uskrsnućem, čovjeka je ponovno uveo u nebesku radost iz koje je stvoren i kojoj pripada.