Čudesno svjedočanstvo: Gospin kip je oživio i krenuo prema meni…
Čudesno svjedočanstvo. Ovih dana našu adresu stiglo je svjedočanstvo jedne naše čitateljice. Svjedočanstvo je uistinu čudesno i putokaz svima koji nose teške križeve kako ih mogu lakše nositi.
Hvaljen Isus i Marija,
Razmišljam dugo da li trebam ili ne ovo napisati. Međugorje je mene i moj život promijenilo.
Primljeni sakramenti koje nisam primila kao dijete su me promijenili kad sam ih primila 31.3.2018.
Prvu Svetu Pričest i Svetu Potvrdu. Bila sam samo krštena kao beba s mjesec dana.
Nisam bila odgajana u vjeri ali pamtim pokojnu baku kako me vodila u crkvu i učila me molitvu Anđele čuvaru mili.
Kao odrasla nije mi bila bitna vjera ali vjenčala sam se u crkvi i tek tada sam naučila 3 osnovne molitve.
Željela sam prije obreda 1991. primiti sakramente koje nemam ali svečenik je rekao da ne trebam ih primiti iako je pogreškom bilo upisano u župnom uredu da sam ja te sakramente primila.
Bila sam tužna i razočarana jer sam željela biti dio vjerske zajednice,crkve Kristove.
Rodila sam djecu,primili su sve sakramente ali ja nisam odlazila u crkvu,na misu,nisam znala molitve,krunice osim one osnovne.
Godine su prolazile i 2011. prijateljica me pozvala da idem s njom u Međugorje ali moj dragi je rekao da ćemo mi ići pa nisam otišla sa njom.
Ona mi je donijela i poklonila iz Međugorja kamenčić s likom Gospe.
Tu noć sam sanjala kip Gospe,bijeli kako je oživio i kako je Gospa krenula prema meni.
Ujutro sam odma to ispričala prijateljici. Nisam znala što to znači ali sad znam.
Prođu godine i moj dragi pogine u prometnoj nesreći 2019.
Bila sam grozna,jadna,ljuta,bijesna zašto se to dogodilo i zašto sam ostala sama s troje djece od 9,13 i 17 godina.
Trebalo mi je oko tri godine da se nekako saberem,da prihvatim gubitak muža i da se brinem o našoj djeci kao bi se školovala i odrasla kako je ispravno i dobro.
Nije mi bilo lako i trudila sam se nekako da im budem dobra i da ih izvedem na dobar,pravi put.
Idu godine,dolaze i moji zdrastveni problemi.
Prva,druga,treća operacija.
Pitam se…
Bože,zar mi nije već dovoljno teško u životu ,zašto opet operacija?
Bila sam jako zabrinuta i mislila sam da ću umrijeti pa sam otišla u Šurkovac na molitvu za zdravlje iako nisam ništa o tome znala što i kako je u Šurkovcu.
U busu voditelj putovanja je pričao i dao nam savjete što i kako kad tamo stignemo
Kad smo stigli bile su molitve,krunica,Sv.misa i polaganje ruku na one koji to žele.
Ja želim primiti blagoslov i kad je fra Ivo došao do mene, ja sam samo rekla u sebi…
Želim živjeti i biti uz svoju djecu ..želim biti bolja.
U trenutku polaganja ruku osjetila sam ljubav i milosrđe Božje.Nije to lako opisati.
Počela sam plakati.
Ja grozna,nesavršena bitna sam ovakva kakva jesam Bogu.
Bog me ljubi i ja sam mu bitna.
Ljudi me osuđuju a Bog me ljubi i grli,štiti ovakvu kakva sam za Njega.
Prije odlaska u Šurkovac danima sam plakala,bilo me strah operacije,nisam pričala nikome o tome.Nakon blagoslova strah je nestao,suze su bile od osjećaja ljubavi Božje i u mom srcu,tijelu zavladao je mir.
Kad sam se vratila doma,dok sam bila u bolnici,prije operacije na kavi sa prijateljicama kaže mi moja draga prijateljica…
Sanja,ti sjajiš.
Ja sebe ne vidim da sjajim ali ja osjećam iznutra da sam drugačija.
U Šurkovcu sam bila 8.10.2017.a operacija je bila 13.10.2017.
Imala sam mir,snagu,vjeru da će biti sve dobro i bilo je.
Nalazi su bili dobri i kad sam došla doma iz bolnice otišla sam u Šurkovac Isusu reči Hvala što je sve dobro prošlo i moj se život počeo mijenjati i moje srce.
Odlučila sam primiti sakramente kao odrasla u svojoj župi,išla sam na pripremu i doslovno kad je došao taj dan 31.3.2018.primila sam ,tj.Isus mi je darovao NOVO SRCE.
Ja,koja sam psovala,ja,koja sam se voljela svađati,ja grozna,sebična nisam više mogla biti kao prije,nisam željela biti takva.
Bilo je mnogo ispovjedi,Sv.pričesti,svaki dan sam odlazila na molitvu krunice prije mise i bila sam sretna i zahvalna što vidim i osjećam kako se moj život,navike mijenjaju.
Kad sam prvi put bila u Međugorju 2007.nije se ništa posebno dogodilo osim što sam prvi puta vidjela da kip Gospe na Brdu ukazanja izgleda kao Gospa iz mog sna.
Tek sad,nakon nekoliko godina mojih hodočašća u Međugorje postala sam svjesna da me Gospa pripremala za sve ovo što i kako je bilo u mome životu.
Pitala sam se kako to da imam divnu djecu a nisam im bila ponekad divna i brižna mama.
Dala sam od sebe koliko sam mogla i znala a sve ostalo u mome životu Gospa,Isus su mojoj djeci i meni udijelili.
Na jednom odlasku Gospi,na Brdu Ukazanja dobila sam odgovor i postala sam svijesna i dobila sam odgovor na moje pitanje.
Isus je uz udovice,nemoćne,tužne,bolesne….
Gospa sve nas čuva i zagovara pa i mene je čuvala i bila uz moju djecu,mene.
Prošle godine sam bila 5 puta u Međugorju.
Tamo mi je divno,ne ide mi se doma sa tog Svetog mjesta i uživam biti uz Gospu,Isusa.
Bila sam i na životnoj ispovjedi u Međugorju i svaki put kad sam tamo mnogo milosti i blagoslova sam primila i mnogo toga bi mogla još pisati i svjedočiti jer znam i osjećam Božju,Gospinu prisutnost svaki put kad sam u Međugorju.
Kad sam bila u Međugorju 10.12.2023.prvi puta je padala kiša kad smo krenuli ususret Gospi na Brdo Ukazanja.
Imala sam kišobran i molimo krunicu,sve bliže smo Gospi i kleknem ,suze često same krenu dok molimo svi zajedno i Gospi predajem sve one koje nosim u svom srcu i znam da im je molitva potrebna pa kad molitva završi pozdravim,zagrlim Raspetog Isusa ,malo dalje od kipa Gospe i izmolimo krunicu Božjeg milosrđa i u srcu zavlada mir,suza nema.Olakšanje osjećam i radost.
Prije nego krenem dolje odem do Gospe,želim selfi napraviti.
Kišica pada,gasim kišobran.
Pogledam Gospu i dolazi mi jedna žena ,dotakne moju lijevu ruku i kaže mi…
Možeš li mi pomoći?
Gledam Gospu i nju pogledam a ona kaže …
Ma,ne treba ništa.
Ja opet Gospu pogledam pa odem za tom ženom i pitam ju što ti treba.
Bila je bosa i pitam ju…
Želiš obući čarape?
Kaže…
Ne,samo da obujem tenesice i pridržava se ona za mene.
Leđima smo bile okrenute Gospi.
Kad se obula,okrenemo se Gospi,pogledam okolo i vidim da smo samo Gospa,ta žena i ja ostali sami.
Kažem ja…
Nikada nisam bila uz Gospu ovako sama,uvijek je bilo ljudi. Krenemo Gospu pozdraviti i kiša prestane padati.
Ona kleči,ja kleknem i pogledam Gospu i kažem joj…
Doći ću ti ja opet,Gospo…
Podignem se,kažem kiša je prestala padati.
Krenemo prema dolje i kiša opet počela padati.
Vratim se doma,odem na zornicu,u utorak,prije blagoslova na kraju mise čitaju se duhovne misli,poticaji,meditacije i čita Patricija…
Bog nam šalje znakove,netko ih prepozna,netko ne…netko želi ih vidjeti a netko vjeruje i da ne vidi.
Čita ona i kaže…
Može zaustaviti kišu…
Meni krenu suze jer…
Ne trebam i ne tražim znakove jer znam u svom srcu i duši da da je Isus ŽIV da i da je među nama i da ozdravlja i pun je milosti i blagoslova za sve one koji mu sebe i svoje srce,život predaju uz povjerenje i budu zahvalni i cijene baš svaki novi dan jer iako nam ponekad nije lako u životu,sve je lakše kad imamo nekoga kome smo bitni mi bez obzira kakvi smo i Bog će svakom od nas dati po ljubavi i vjeri,molitvi našoj jer nitko nas ne ljubi bezuvjetno kao Onaj koji nas je i stvorio.
Isuse,Uzdam se u Tebe
Marjio, Kraljice ljubavi,mira,milosrđa,zagovornice,posrednice naša, Molim te,čuvaj sve nas i preporuči nas svome sinu,našemu Gospodinu Isusu Kristu
Amen
