Čudesno: Protestant sa mržnjom prema Gospi i Katoličkoj Crkvi koja je bila tolika da je želio ubiti Papu, začuo je glas…
Mržnja prema Gospi i Katoličkoj Crkvi bila je tolika da je želio ubiti Papu! A onda je pao na koljena i čuo ove riječi: Bruno Cornacchiola bio je adventist sedmog dana. Nakon treninga, ubrzo je imenovan ravnateljem Adventističke misije mladih u Rimu i Laziju. Cornacchiola se odlikovao zalaganjem i revnošću u borbi protiv kulta Majke Božje, Katoličke crkve i Pape. Stoga mu je u travnju 1947. godine naloženo da održi govor na trgu u Rimu, u kojem će ismijavati štovanje Euharistije i Majke Božje. Bila mu je to velika čast, pa je želio što bolje pripremiti svoj govor.
Zbog toga je, u subotu 12. travnja, sa svojom djecom, 11-godišnja Isolom, 7-godišnjim Carlom i 4-godišnjim Gianfranekom otišao na periferiju Rima – u Tre Fontane, kako bi u miru pripremio svoj govor,u krilu prirode; istodobno je želio pustiti djecu da se slobodno igraju.
U blizini ceste pronašao je prekrasnu čistinu na kojoj su postavili kamp. Djeca su se počela igrati loptom, dok je otac bilježnicom i Biblijom, koncentrirano i revno pripremao svoj govor. Na naslovnici svog primjerka Biblije, napisao je: “Bit će to smrt Katoličke crkve na čelu s Papom.”
Vrijedno je dodati da je Bruno bio vrlo inteligentan, imao je lagan izgovor i oštar jezik u raspravama, a istodobno je bio brz i nasilan. Svim je srcem mrzio Katoličku crkvu, Papu, ‘kult Majke Božje’ i činio je sve da uvjeri što veći broj ljudi i učini ih sljedbenicima sekte Adventista sedmog dana.
Lijepa dama
Dok je Bruno sjedio u sjeni eukaliptusa i pripremao svoj govor, u jednom su trenutku njegova djeca izgubila loptu i zamolila ga da im pomogne pronaći je. Prije nego što je Bruno krenuo sa sedmogodišnjim Carlom potražiti loptu, naredio je mlađem Gianfrancu da se ne miče dok se ne vrati i zamolio je svoju najstariju kćer Isolu da pazi na njegovog malog brata. Dok se spuštao niz stepenice Bruno je svako malo zazvao mlađeg sina kako bi bio siguran da je dječak na njegovom mjestu. Međutim, u jednom trenutku nije čuo odgovor i tako se brzo vratio na mjesto gdje je ostavio svog najmlađeg sina.
Nažalost, djeteta više nije bilo. Zabrinut, počeo je zvati dječaka i tražiti ga u šikarama i među stijenama. Tek nakon duge potrage pronašao je četverogodišnjaka koji je nepomično klečao sklopljenih ruku, zagledan u pećinu i s oduševljenjem i neopisivom radošću ponavlja: “Bella Signora!” (prekrasna dama!). Dijete je ponavljalo ove riječi uvijek iznova, kao da nekoga moli i obožava. “Što to govoriš, Gianfranco? Što vidiš?” Pitao je otac. Ali dječak nije odgovorio; bio je toliko očaran onim što je vidio da njegov otac nije mogao uspostaviti nikakav kontakt s njim.
Ovo neobično ponašanje njegovog sina uznemirilo je Brunu, ali istovremeno ga je ispunilo neobičnom strepnjom. “Moju djecu nitko nije naučio kako se moli. Kakva je to čudna igra koju su oni izmislili?” Upitao se. “Jeste li naučili Gianfranca da glumi Bellu Signoru?”, pitao je svoje kćer. “Uopće ne znam igru”, odgovorila je Isola i dodala, “možda je netko tamo?” Zatim je otišao do špilje i uvjerio se da nikoga nema unutra. Po povratku, i djevojčica je iznenada pala na koljena, prekrižila ruke i, pogleda uprtih u pećinu, počela ponavljati: “Bella Signora!”
Uzrujan, otac je pomislio da ga djeca samo ismijavaju. Zazvao je Carla koji je još uvijek tražio loptu i pitao ga: “Kakva je ovo igra? Jeste li li se dogovorili? ”. Dječak je samo uspio reći ocu da ne poznaje ovu igru, jer je odjednom i on kleknuo i obradovao se rekavši: “Bella Signora!” Ovo je bilo previše za Brunu.
Iznerviran, viknuo je: “Dosta sa šalama, ustanite odmah!” – međutim, djeca na to uopće nisu reagirala. Tada je s velikom ljutnjom uhvatio Carla za ramena kako bi ga podigao na noge, ali pokazalo se nemogućim – dječak je bio poput kipa teškog nekoliko tona. Pokušao je to učiniti s najmlađim Gianfrankom i najstarijom Isolom, ali i oni su i dalje bili na koljenima, poput neizbrisivih stupova mramora.
Ovo nevjerojatno iskustvo prestrašilo je Brunu. Mislio je da je netko zaveo njegovu djecu. Mislio je da bi u pećini mogao biti neki hipnotizirani čarobnjak ili još gore – katolički svećenik. Stoga je počeo zvati nekoga da izađe van, ali jedini odgovor bila je šutnja.
Tada je Bruno odlučio ući u pećinu kako bi silom protjerao uljeza. Međutim, unutra nije bilo nikoga. Pokušao je još jednom podići klečeću djecu, ali pokazalo se da je to apsolutno nemoguće. Stoga je očajnički zvao pomoć, ali nije bilo odgovora – nitko nije čuo. U očaju se vratio djeci koja su, još uvijek klečeći prekriženih ruku, ponavljala kao u transu: “Bella Signora! …”, “Bella Signora! …”. Bruno se ponovno pokušao povezati s njima, ali ni njegova kći, niti su oba sina na to uopće reagirala. Bilo mu je previše, osjećao se bespomoćno poput malog djeteta i napokon počeo plakati govoreći: “Što se ovdje događa?” Nakon nekog vremena, u svojoj nemoći i strahu, podigao je ruke i oči prema nebu tražeći pomoć: “Bože, samo ti meni možeš pomoći”.
Svijetlost
Čim je izgovorio ove riječi, iznenada je ugledao dvije snježnobijele, prozirne ruke koje su mu se približile očima, skidajući s njih veo. Pozlilo mu je, ali nakon nekog vremena bio je obavijen nekim tajanstvenim, izvanrednim svjetlom; osjećao je da doživljava drugačiju stvarnost, da je njegova duša oslobođena od materijalnog tijela. Preplavili su ga neopisiva radost i mir, nešto tako zapanjujuće lijepo da nikada prije nije osjetio takvo postojanje i ljepotu.
Nakon nekog vremena Bruno je povratio sposobnost vida, a onda je primijetio da je iznenada iz ovog neobičnog svjetla izronio lik mlade žene – srednje visine, tamne puti i semitskih crta, čiju ljepotu, ljudski jezik ne može izraziti.
Žena je imala crnu kosu, bila je odjevena u zeleni ogrtač do bosih nogu, a ispod nje snježnobijela haljina, opasana ružičastim remenom, i sva je bila okružena aureolom zlatnih zraka. U desnoj je ruci držala Bibliju, a lijeva je bila stavljena preko nje. Isprva je Bruno želio vrisnuti od oduševljenja, ali nije mogao imao glas. U međuvremenu se na mjestu ukazanja pojavio prekrasan miris cvijeća. Bruno je pao na koljena pokraj svoje djece i u oduševljenju, sklopljenih ruku, i on je počeo ponavljati: “Bella Signora!”
“Ako je netko primio izvanrednu milost gledanja nebeske ljepote, ne može poželjeti ništa drugo osim da može uživati u vječnosti nakon smrti” – rekao je Bruno godinama kasnije.
Poruka “Lijepe dame”
“Lijepa dama” u jednom je trenutku počela govoriti Bruni:
„Ja sam Djevica Otkrivenja, a Otkrivenje su Božje riječi koje također govore o Meni … Progoniš Me, ali krajnje je vrijeme da to prekineš. Povrati se svetoj zajednici Katoličke crkve.” Gospin glas zvučao je poput najsuptilnije glazbe, a njezin je lijepi lik zračio nebeskom svjetlošću ljubavi. Marija je sat i dvadeset minuta razgovarala s Cornacchiolom. Osim osobnih tema koje se tiču samog Brune, dotaknula se i pitanja cijele Crkve, posebno svećenika, i dala posebnu poruku Svetom Ocu.
U jednom je trenutku Gospa pokazala na crnu sutanu i slomljeni križ koji joj je ležao kraj nogu i rekla:
„Ovo je znak da će Crkva patiti, da će doživjeti veliki progon, a neki će napustiti svećeništvo … Stojte čvrsto u vjeri.
Marija je Brunu upozorila da će morati proći kroz teško iskustvo duhovne patnje, da će se susresti s nerazumijevanjem – ali ne treba se ničega bojati, jer će se ona sama brinuti o njemu kao majka. Zamolila ga je da puno moli, moli krunicu svaki dan, čita Sveto pismo, što češće sudjeluje u Euharistiji, obožava Isusa nazočnog u Presvetom sakramentu i redovito prima sakrament pokore. Također je zatražila da se na poseban način moli za obraćenje grešnika, za nevjernike i za jedinstvo kršćana u jednoj Crkvi. Rekla je:
“Svaka” Zdravo Marijo “, kad se govori s vjerom i ljubavlju, slična je zlatnoj strijeli koja dopire do Isusova srca.”
Kako bi otklonila sve sumnje, čak i tada, tri godine prije proglašenja dogme o Uznesenju Blažene Djevice Marije , rekla je:
“Moje se tijelo nije slomilo. Moj Sin i anđeli došli su da me odvedu u trenutku mog odlaska s ovog svijeta. ”
Želeći osloboditi Brunu svake sumnje u stvarnost sastanka s njom, Marija je rekla:
„Želim ti dati nepobitan dokaz da je ono što trenutno proživljavaš iskustvo Božje stvarnosti, a ne prijevaran čin zlog duha, kako će vam neki htjeti sugerirati. Trebate se obratiti svakom svećeniku kojeg sretnete izgovarajući sljedeće riječi: “Mogu li razgovarati s vama?” Ako vam odgovori: “Ave Maria, sine”, to će biti znak da je ovo svećenik kojeg sam izabrala. Otvorite mu svoje srce i on će vam pokazati drugog svećenika, govoreći: “Priskočit će vam u pomoć”
Na kraju susreta Gospa se lagano naklonila, okrenula i prodrla u zid špilje, polako se udaljavajući prema bazilici svetog Petra.
Transformacija
Karlo je prvi povikao: “Tata, vidi, još uvijek se vidi njezin zeleni ogrtač” i ispruženih ruku potrčao je prema pećini nakon odlazeće Majke Božje; međutim, zabio se u kamen i počeo plakati od boli. Kako su se djeca vraćala u svoje normalno stanje osjetila, počela su iznova i iznova pitati oca: „Tko je bila ta lijepa Dama? Što ti je rekla? ” “Bila je to Majka Božja! Sve ću vam reći kasnije ”, odgovorio je Bruno. Bio je blijed od ovog neočekivanog, šokantnog iskustva.
Zatim je, kao da se želi uvjeriti da to nije san, počeo svoju djecu redom pitati što su vidjela. Njihovi su ga odgovori uvjerili da su i oni vidjeli “prelijepu damu” poput njega, ali da nisu čuli ništa od nje. Za Cornacchiolu je bilo utoliko intenzivnije što nije mogao razumjeti zašto je on kao takav velik grešnik kakav je, od Boga dobio dar da vidi Majku Božju.
Prvo su on i djeca počeli uklanjati sve nečistoće iz špilje. Kao što se kasnije prisjetio: „Odjednom je, neočekivano, sva zemlja koju smo čistili u pećini počela intenzivno mirisati. I prašina koja je plutala mirisala je. Kakav krasan, intenzivan miris! Zemlja je mirisala, a i zidovi u špilji – ukratko, tamo je sve mirisalo. Plakao sam s velikim osjećajima, a djeca su od radosti povikala: “Vidjeli smo lijepu damu!”. Nakon čišćenja pećine, Bruno je sjeo, ukratko opisujući što se dogodilo. Zatim je na zidu špilje urezao natpis koji kaže:
“U ovoj grotlu 12. travnja 1947. Blažena Djevica Marija ukazala se protestantu Brunu Cornacchioliju i njegovoj djeci.”
Kad je završio, rekao je svojoj kćeri i sinovima: „Uvijek sam vam govorio da u crkvi nema Isusa, da su to laži koju su izmislili svećenici. Sad ću vam pokazati gdje je Isus. Potom su se svi zajedno spustili s brda i otišli do obližnje crkve u samostanu trapista u Tre Fontane – mjestu mučeništva sv. Pavla apostola. Kad su ušli u hram, neko su vrijeme šutjeli. Pokazao je djeci tabernakul, rekao im: „Lijepa Gospa rekla mi je u pećini da je Isus ovdje. Ranije sam vam rekao da ne vjerujete i zato sam vam zabranio molitvu. Sada znamo da je Isus tamo. Pomolimo se i štujemo Ga u tišini! ”.
Ispunjenje najave
Od dana Gospina ukazanja, Cornacchiolin život bio je obilježen velikom patnjom. Duhovni šok nadnaravnog iskustva nastavio se i očitovao se na njegovom licu i držanju. Bruno je iskusio pravu tjeskobu duha dok je čekao znak koji mu je Bezgrješna obećala. Iako više nije bio protestant, još uvijek se službeno nije vratio u zajednicu Katoličke crkve. Iz tog razloga još nije mogao priznati i zato je stalno u srcu nosio teret grijeha i bol i tjeskobu savjesti.
Po naredbi Gospe od svakog svećenika kojeg je susreo – bilo na ulici, u tramvaju ili u crkvi – pitao bi odmah, izgovarajući formulu koju je čuo od nje: “Mogu li razgovarati sa svećenikom?” Ali njihovi su se odgovori razlikovali od onoga koji mu je dao Bezgrješni. Dani su prolazili a Bruno još uvijek nije mogao pronaći svećenika o kojem mu je Gospa rekla. To ga je dovelo do velike frustracije i malodušja; Osjećao se sve gore i gore u tijelu i duši i napokon je prestao ići na posao.
Progonile su ga čak i misli o samoubojstvu i bogohulstvu. Zabrinuta,supriga ga je upitala: „Što je s tobom? Mršaviš u očima. “Prošlo je 17 dana od ukazanja, a još uvijek ne mogu pronaći svećenika na kojeg je Marija ukazala”, odgovorio je Bruno.
Tek nakon razgovora sa suprugom shvatio je da još nije upoznao svećenstvo iz svoje župe. Odmah je otišao tamo. Kad je vidio mladog svećenika kako izlazi iz sakristije, zgrabio ga je i pitao: “Mogu li razgovarati sa svećenikom?” Tada je začuo dugo očekivani odgovor, točno onako kako mu je Marija dala: “Ave, Marija, sine.” “Ja sam protestant i želio bih postati katolik”, rekao je tada Bruno. Tada ga je mladi svećenik ukazao na drugog, starijeg svećenika koji je u to vrijeme bio u sakristiji, rekavši: “Priskočit će vam u pomoć.”
Bruni je postalo očito da je to znak koji je obećala Gospa. Svećenik u sakristiji bio je Gilberto Carniel, koji je već bio pripremio mnoge protestante koji su se željeli vratiti u Katoličku crkvu.
Upravo je tog svećenika Bruno je brutalno protjerao iz svog doma kad je tijekom božićnih dana došao u pastoralni posjet obitelji. Međutim, ovaj je put Bruno kleknuo pred njega i kratko mu ispričao priču o svom obraćenju. Dirnut, otac Gilberto ga je prigrlio i obvezao se održati niz kateheza s njim i njegovom suprugom i djecom kako bi ih sve pripremio za povratak u Katoličku crkvu.
Od tada, kad se ispunilo Gospino proročanstvo, Bruno je povratio svoju unutarnju ravnotežu. Službeni povratak u Katoličku crkvu obitelji Cornacchiol zakazan je za 8. svibnja. Dva dana prije tog datuma, Bruno je otišao u grotlo ukazanja u Tre Fontane, s gorljivim zahtjevom za pomoć i, istodobno, u velikoj čežnji za ponovnim susretom s Marijom, jer onaj tko je samo jednom vidio Bezgrješnu Djevicu, neće biti pušten iz te čežnje do kraja svog života.
Novo svetište
Dane 22. i 30. svibnja 1947. Bruno odlazi u špilju Tre Fontane. Tijekom molitve krunice opet mu se ukazuje Majka Božja. Bruno s tugom izjavljuje da je špilja mjesto pokušaja i nečistih grijeha. Stoga napiše apel i objesi ga na ulazu u špilju:
„Ne oskvrnite ovo mjesto nečistim grijesima. Tko ustraje u tim grijesima, neka ih postavi pred noge Djevice Otkrivenja, neka ide na ispovijed i piće s ovog izvora beskrajne milosti. Marija je slatka Majka svih grešnika. To je učinila za mene grešnika: bio sam ratoborni sluga Sotone u protestantskoj sekti, neprijatelj Crkve i Djevice Marije; ovdje se 12. travnja 1947. ukazala Djevica Otkrivenja za mene i moju djecu, tražeći da se vratim u Katoličku, Apostolsku i Rimsku crkvu (…). Božje Beskrajno milosrđe pobijedilo je ovog neprijatelja, koji sada moli za oprost i milost pred Njegovim nogama. Volite je, Marija je naša voljena Majka. Volite Crkvu sa svojom djecom! On je plašt koji nas štiti od pakla koji se širi svijetom. Molite puno,i tada ćete odbaciti tjelesne kušnje. Molite! ”.
Nakon nekoliko dana žalba je dostavljena policijskoj postaji koja je ubrzo pronašla svog autora. Bruno i njegova djeca detaljno su ispitani i utvrđeno je da ne lažu. Nakon što su se članci o ukazanjima u Tre Fontaneu pojavili u novinama kao što su Il Messaggero, Il Popolo i Il Giornale d’Italia, gomile ljudi počele su hrliti u grotlo ukazanja. Došli su i smrtno bolesni, od kojih su mnogi čudesno izliječeni. Vijesti o ozdravljenjima koja se brzo šire i ponovljeni čudesni fenomeni “vrtećeg sunca” dodatno su povećali priljev hodočasnika.
Dana 9. listopada 1949. Bruno Cornacchiola imao je tu sreću da je u audijenciji susreo papu Pija XII. Sa suzama u očima rekao je Svetom Ocu o svom obraćenju, predavši mu svoju Bibliju, rekao je: “Ovo je Protestantsko pismo, koje sam pogrešno protumačio – i tako sam ubio mnoge ljudske duše.” A kad je Piju XII uručio bodež s natpisom “smrt papi”, rekao je sa suzama: “Molim za oprost, jer sam ovim bodežom planirao napad na Njegovu Svetost.” Sveti otac je tada blagoslovio Brunu i sa smiješkom odgovorio: “Dragi sine, na taj bi način dao Crkvi novog mučenika, a za Krista još jednu pobjedu ljubavi.”
Do kraja svojih dana Bruno Cornacchiola hrabro je naviještao Evanđelje riječima i primjerima kršćanskog života. Umro je na glasu svetosti 2001. godine 1956. briga o pećini povjerena je franjevcima konventualcima. 1982. godine završena je izgradnja nove kapele, a 12. travnja 1987., povodom 40. obljetnice Gospinih ukazanja, kardinal Ugo Poletti predvodio je tamošnju svečanu misu. Deset godina kasnije, Sveti Otac Ivan Pavao II odobrio je ime ovom mjestu: “Sveta Marija iz Trećeg tisućljeća na Tri fontane”.
