ČUDESNO OZDRAVLJENJE Po zagovoru sv. Charbela probudio se iz kome i ispričao šta je doživio

ČUDESNO OZDRAVLJENJE Suprug i ja vraćali smo se s nedjeljne mise. Bilo je to 16. listopada 2016. Moj suprug se osjećao jako loše. Brzo smo sjeli u auto i odvezli se u bolnicu.

Liječnici su Jureka odmah odveli na kardiološki odjel (stigao je i treći srčani udar) i odveli na koronografiju. Tada je bio čas Božjeg milosrđa. Molili smo s djecom i obitelji Krunicu Božjeg milosrđa.

Liječnik je izašao iz operacijske sale i rekao: “Žao mi je, srce je prestalo kucati, vaš muž je reanimiran.”

Suze su mi tekle niz obraze. Pozvala sam Duha Svetoga da vodi ruke liječnika koji je oživio Jureka. Zamolila sam Majku Božju i sve svece za pomoć.

Također sam rekla: Isuse, uzdam se u Tebe! Neka se izvrši vaša volja.

Nakon 15-minutne reanimacije, intubirani suprug odveden je na odjel intenzivne njege.

Kad nam se približio tim za reanimaciju, čuli smo: “Pacijent je živ, ali respirator za njega diše 100%.”

Liječnik nas je također obavijestio da je stanje pacijenta kritično. Ako preživi, ​​možda nas neće prepoznati, kao i da će biti druga osoba, tj. tjelesni ili mentalni invalid – najvjerojatnije će biti “biljka” …

Jurek je ležao intubiran, u farmakološkoj komi od 16. listopada do 8. studenog. Četiri su ga puta liječnici pokušali deintubirati, ali nisu uspijevali. Uz to, 1. studenog suprug je operiran, jer je u bedru imao arteriovensku fistulu.

Prije operacije pozvala sam sv. Charbela, čineći znak križa na Jurekovom čelu. Navečer liječnik nam je prišao i rekao da bismo se ja i moje kćeri trebali pozdraviti, jer tijelo moga muža “odbija poslušati”.

Jurek je ležao ispod opreme, a voda mu je prekrivala cijelo tijelo poput kapi na staklu za vrijeme kiše. Bio je hladan, plavkast, a sestra mu nije mu mogla uzeti krv.

U tišini sam pitali sv. Charbela, Svetog Ivana Pavao II., kao i našu nerođenu djecu koju smo izgubili prije više godina godina za čudo ozdravljenja Jureka, ako je to Božja volja.

Nakon kratkog vremena primili smo znak Božje ljubavi. Moj se suprug počeo zagrijavati, poprimao je boju, uspjeli smo mu uzeti krv za pretrage. Ali respirator je ponovno disao za njega.

Dopušteno nam je još trenutak da budemo kraj njegove postelje. Suprug je bio živ, ali rezultati i prognoze bili su vrlo loši. Doživio je i moždani udar i sepsu.

Dana 16. listopada rekla sam svojoj kćeri da mi nedostaje ulje sv. Charbela.

Tog sam dana tražila od mnogih ljudi molitve za ozdravljenje mog supruga. Sestra Miriam također je reagirala na moj apel i odmah nas posjetila u bolnici. Suze su mi tekle niz obraze kad nam je, na moje iznenađenje, sestra dala ulje sv. Charbela. Tada sam joj rekla ono što sam ranije rekla svojoj kćeri.

Sestra je odgovorila da nas čuva Božja Providnost i poslala ju k nama. Od tog trenutka svakodnevno sam blagoslivljala svog supruga svetim uljem.

Navečer, 8. studenog, moj se suprug probudio iz farmakološke kome. Disao je sam, lagano potpomognut kisikom kroz nos. Otvorio je oči i pogledao me. Kakva je bila moja radost! Osjetila sam da me prepoznao – lagano se nasmiješio kad me vidio.

Sutradan, Jurek je odveden na odjel kardiologije. Počeli smo se blagoslivljati uljem sv. Charbel i moliti zajedno.

Nakon nekog vremena, moj je suprug počeo pričati nejasno, ali bio je razumljiv. Bio je svjestan da je bio u komi, ali nije imao osjećaja za vrijeme. Razumio je sve što mu je rečeno.

Otprilike tjedan dana nakon buđenja otišao je u rehabilitacijsku bolnicu. Nakon rehabilitacije, suprug je hodao sam. Liječnici su bili oduševljeni. Zapravo su znali da je to ljudski nemoguće.

Jedna od liječnica iskreno rekla svom suprugu da su, kad je primljen na intenzivnu, bili uvjereni da neće preživjeti dulje od četiri dana. Znamo da je Bog izliječio Jureka po zagovoru sv. Charbela.

Nakon povratka iz bolnice, moj je suprug počeo pričati što je proživio dok je bio u komi. Isprva je osjećao da je zgnječen pod kamionom.

Nakon nekog vremena pušten je i, ležeći na krevetu, ugledao je starca u kapuljači s bradom. Svake večeri muškarac je dolazio do njega i legao ispred njega, čuvajući ga.

Sve medicinsko osoblje zaobilazilo ga je kako ga ne bi zgazili. Uz to, na desnoj strani kreveta nalazile su se dvije bebe (mislimo da su to bile naše bebe koje smo izgubili prije mnogo godina i koje smo molili za zagovor).

Dok je Jurek pričao ovu izvanrednu priču, uzela sam u ruke časopis „Ljubite jedni druge!“, Koji je imao sliku sv. Charbela. Muž ga je pogledao i bez oklijevanja shvatio da je to starac kojeg je viđao svake večeri.

Napomenula bih da Jurek nije poznavao sv. Charbela i uopće nije čuo za njega.

Trenutno je suprug dobrog zdravlja. Svjesni smo da je to bilo čudesno ozdravljenje zahvaljujući molitvama mnogih ljudi, a prije svega po zagovoru sv. Charbela.

Čudotvorno ulje

Libanonskog svećenika redovnika Charbela Machlufa proglasio je Papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965. a svetim 9. listopada 1977. godine. Živio je kao pustinjak u uvjerenju da siromaštvo, pokora i askeza oslobađaju dušu da se uzdigne prema Bogu.” T

Na dan smrti dogodilo se čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. On je u pratnji svoje majke stigao u samostan Annaya upravo kad se proširila vijest o svečevoj smrti. Majka mladića je bila žalosna jer je smatrala da su došli prekasno: ne može preporučiti sina u molitvu i svečev blagoslov. Htjela se vratiti sa sinom. No mladić je ostao da vidi tijelo Božjeg Sluge i da ga dotakne da doživi ozdravljenje. Oko tri sata poslije podne uspjelo je mladiću približiti se tijelu izloženom u kapeli. Charbelovu ruku stavio je na svoja prsa i žarko molio. Mladić je osjetio kako je snaga prošla njegovim tijelom. Uspravio se, prohodao posve zdrav. Oko Charbela groba treperilo je svjetlo 45 dana i noći. Na grobu je bio poseban miris. Samo u prva tri mjeseca nakon smrti oca Charbela zabilježeno je 350 ozdravljenja po njegovu zagovoru. Od tog čuda uslišanja se redaju ne na stotine i tisuće kod Charbelovog groba. Njegov grob posjećuju i časte ne samo kršćani već i muslimani.

Zajednički opat svih samostana Libanonskog područja izvjestio je patrijarha Maronitske Crkve Elias Hoyeka o glasu svetosti i uslišanjima na grobu oca Charbela. Zamolio je dozvolu da se otvori grob i njegovo tijelo prenese u novu grobnicu. Patrijarh je to odobrio. U nazočnosti opata samostana i mnoštva vjernika otvorili su Charbelov grob. Mrtvo tijelo oca Charbela našli su potpuno ne-taknuto, kakvo je izgledalo na dan njegova prelaza u vječnost. Njegvo redovničko odijelo je bilo uredno premda je kod ukopa lijes položen u grob pun vode. Svi prisutni kod iskapanja su jasno prepoznali tijelo pokojnog tijela oca Charbela. Narod je govorio: “Ovo je mrtvo tijelo Svetog Charbela.” Tijelo je bilo podignuto, položeno u drveni lijes i postavljeno u nišu samostanske kapele.

Uz pojavu neraspadljvosti mrtvog tijela oca Charbela bila je i još jedna popjava. Tijelo pokojnog Charbela je izlučivalo mješavinu crvene i bijele tekućine. U kapeli se jasno osjećao miris krvi. Redovnici su dva puta tjedno mijenjali odijelo i čistili tragove krvi, koja je posebno bila vidljiva na albi, ali se izlučivanje ponavljalo i dalje. Ta tekučina skuplja se na posebne vatice kojima se onda mažu bolesni i potrebni diljem svijeta. Čuda i ozdravljenje su nebrojena, a misteriozna tekućina izlazi i danas.