Čudesno nadnaravno iskustvo franjevca u Iraku: “Zašto ne mogu primaknuti nož? Tko si ti?”
U srpnju 2007. godine franjevac Abuna Nirwan krenuo je posjetiti svoju obitelj u Iraku te je unajmljenim taksijem došao do sirijske granice gdje je doživio nadnaravno iskustvo gledajuću smrt oči u oči.
Abuna Nirwan je franjevački svećenik iz Iraka koji je prije ređenja studirao medicinu. Krenuvši 2004. godine u Svetu zemlju sestre Dominikanke od krunice koje je osnovala sveta Marie Alphonsine Danil Ghattas (Palestinka kanonizirana 2015.) predale su mu relikviju njihove osnivačice i krunicu koju je koristila, a koju otac Nirwan uvijek nosi sa sobom, prenosi Aleteia.
Kad je 2009. godine papa Benedikt XVI. odobrio čudo za proglašenje blaženom, Sveta Stolica zatražila je ekshumiranje tijela ove redovnice. Obično taj zadatak pripada mjesnom biskupu, a biskup određuje liječnika koji će biti prisutan. Tada je zamoljen Abuna Nirwan da izvrši ekshumaciju i sastavi medicinski izvještaj.
No, dvije godine ranije dogodio se uistinu izvanredan događaj o kojemu je svećenik Santiago Quemada izvijestio u svom blogu Un sacerdote en Tierra Santa:
Priča koju ću ispričati dogodila se 14. srpnja 2007. kada je Abuna Nirwan krenuo posjetiti svoju obitelj u Iraku te je unajmljenim taksijem došao do sirijske granice. To je sam prepričao u homiliji mise koju je slavio u Bet Yalli:
„U tom trenutku nije mi bilo moguće putovati avionom kako bih posjetio obitelj. Bilo je zabranjeno. Jedino prijevozno sredstvo bio je automobil. Planirao sam doći do Bagdada, a odande do Mosula gdje su živjeli moji roditelji.
Vozač se bojao situacije u Iraku. Jedna nas je obitelj – otac, majka i dvogodišnja djevojčica – pitala mogu li putovati s nama. Taksist mi je rekao da su ga pitali i nisam se usprotivio. Bili su muslimani. Vozač je bio kršćanin u Iraku. Rekao sam im da u automobilu ima mjesta i da mogu poći s nama. Zaustavili smo se na benzinskoj pumpi gdje nas je jedan drugi mladić, također musliman, pitao može li s nama do Mosula. Budući da je bilo mjesta, i njega smo primili.
Granica između Jordana i Iraka otvarala se tek u zoru. Kad je izišlo sunce, rampa se podigla i 50-60 automobila polako se kretalo jedan za drugim. Nastavili smo putovanje. Nakon više od sat vremena stigli smo do kontrolne točke. Pripremili smo putovnice. Stali smo. Vozač je rekao: ‘Bojim se ovih ljudi.’ Ranije je to bila vojna kontrolna točka, ali pripadnici islamističke terorističke organizacije ubili su vojsku i preuzeli kontrolu nad mjestom.
Kad smo stigli, nismo izlazili iz automobila, već su nas tražili putovnice i odnijeli ih u ured. Zatim se jedan muškarac vratio, okrenuo prema meni i rekao: ‘Oče, idemo dalje s istragom. Možete otići u ured.’ ‘U redu”, odgovorio sam, ‘ako moramo ići, ići ćemo.’ Hodali smo 15-ak minuta do ureda u koji su nas uputili.
Kad smo stigli, izašla su dva muškarca pokrivenih lica. Jedan je imao kameru u jednoj, a nož u drugoj ruci. Drugi je imao bradu i u ruci držao Kuran. Prišli su nam i jedan od njih me upitao: ‘Oče, odakle ste?’ Rekao sam da sam iz Jordana. Zatim je pitao vozača. Tada se okrenuo prema mladiću koji je putovao s nama, zavezao mu ruke na leđima i ubio nožem. I meni su vezali ruke i rekli: ‘Oče, ovo snimamo za Al Jazeeru. Želite li nešto reći? Ali, ne više od minute.’ Rekao sam: ‘Ne, samo želim moliti.’ Dali su mi minutu za molitvu.
Tada me jedan od njih gurnuo dok nisam pao na koljena i rekao: ‘Ti si svećenik, zabranjeno je da tvoja krv padne na zemlju, to bi bilo svetogrđe.’ Zatim je otišao po kantu i vratio se da mi prereže vrat.
Ne sjećam se koje sam molitve tada izgovarao. Bilo me je jako strah i rekao sam Marie Alphonsine: ‘Nije slučajno što te nosim sa sobom. Ako je potrebno da me Gospodin uzme spreman sam, ali ako nije tako, molim te da nitko drugi ne umre.’
Muškarac me je rukom uhvatio za glavu, čvrsto me držao za rame i podigao nož. Nakon nekoliko trenutaka šutnje rekao je: ‘Tko si ti?’ – ‘Fratar’, odgovorio sam. – ‘Zašto ne mogu primaknuti nož? Tko si ti?’, rekao je. Tada je, ne dajući mi vremena za odgovor, nastavio: ‘Oče, ti i svi ostali vratite se do automobila.’
Otišli smo do vozila. Od tog trenutka prestao sam se bojati smrti. Znam da ću jednog dana umrijeti, ali sada mi je jasnije da će to biti tek kada Bog bude htio. Od tada se ne bojim nikoga i ničega. Štogod mi se dogodi, bit će po Božjoj volji i On će mi dati snagu da ponesem svoj Križ. Važno je imati vjere. Bog se brine za one koji u Njega vjeruju.
