Čudesa Presvete Krvi Kristove
(Biskup Lang) Veliki su i divni nauci o Presvetoj Krvi što smo ih do sada razmišljali. Sada opet razmotrimo čudo, koje se događa u duši čovječjoj kod svake dostojne i pobožne sv. pričesti. Sv. Pavao (I. Kor 10,16) piše: »Čaša blagoslova, koju blagoslivljamo, nije li zajednica krvi Kristove?« O doista, divnih li riječi apostolovih!
Čovjek grješnik smije se dotaknuti Presvete Krvi Kristove, smije piti Krv Božju, smije se s Kristom sjediniti, tako da je Krist u njemu, a on u Kristu. Zato neka bude srce naše čisto, da bude vrijedno primiti tu Presvetu Krv, da nam bude na zdravlje duši i za život vječni. A da nam bude srce čisto, rado razmišljamo o Presvetoj Krvi Isusovoj i štujmo njegovo Božansko i Presveto Srce. Spominjimo se na one lijepe riječi, što ih je rekla sv. Margareta Alacoque: »O kako je slatko, kako je utješno umrijeti, ako smo za života rado častili ono Presveto Srce, koje će nas suditi«.
Ako za života češće dostojno i valjano pripravljeni primamo sakramente pokore i oltara, ako rado dolazimo na službu Božju, ako se čvrsto uzdamo u moć Presvete Krvi Isusove, ako smrt nađe dušu našu poškropljenu Krvlju Isusovom, kao što je nekoć u Egiptu anđeo Gospodnji, kad je ubijao prvence egipatske, našao poškropljena kućna vrata naroda izraelskoga, pa ostavio njihove prvence, onda se smijemo tvrdo nadati da ćemo po ovoj Presvetoj Krvi ući u kraljevstvo Gospodnje.
Čujmo jedan lijepi primjer:
Pripovijeda se, da je živio neki otac, opak i bezbožan, koji nije mario za Crkvu, a proklinjao je i razuzdano živio, da je strahota. Svoju dobru i pobožnu ženu opakim je svojim životom tako žalostio i tako je zlostavljao, da je od tuge i žalosti umrla. Još mu je ostala jedna dobra kćerka, koja je bila uistinu pobožno, nedužno dijete. Ona se molila i neprestano plakala, da bi joj se otac popravio i k Bogu se već jednom okrenuo.
Jednoga dana dođe otac opet pijan kući. Dobro dijete padne na koljena pred ocem, te ga zamoli sklopljenim rukama i suznih očiju, neka se popravi i obrati. Nečovječni otac kao divlji i razdraženi tigar gurne nogom dijete u prsa tako, da mu se je kćerka onesvijestila i zanijemila, te joj krv potekla iz ustiju. Kad je to razjareni otac vidio, kao da su ga gonili nečisti duhovi, pobjegne od kuće sav uzrujan, što je nedužno dijete tako nemilosrdno udario, i otiđe u vrt.
Međutim za neko vrijeme dođe dobro dijete k sebi, sklopi svoje nedužne ruke i opet stane moliti slabim glasom: »Oče nebeski, koji si pun smilovanja, ja ne prestajem moliti, dok mi se otac ne popravi. Do sada sam ti za nj prikazivala svoje suze i molitve, a danas ti prikazujem za njega evo i svoju krv. Smiluj mu se, samo neka se popravi, pa rado umirem«.
Nesretni otac sav je u očajanju vikao po vrtu, dok nije onako mamuran i umoran pao na zemlju i tvrdo zaspao. Za spavanja je imao strašan san. Pričinilo mu se, da stoji pred Sucem Božanskim, na oštrom i pravednom sudu Božjem. Sud se posljednji započne i prikaže mu se anđeo, koji je čekao, da vagne sva njegova djela.
Na lijevu stranu vage stavi anđeo sve grijehe toga bezbošca, njegove strašne i velike kletve, surovosti i nemilosrđa i sva zla djela njegova života, i zdjelica od vage duboko padne. Grješnik se od velikog straha stao tresti na svem tijelu pred oštrim i pravednim sudom Božjim, dok se najednom ne prikaže drugi anđeo, koji je vodio za ruku nedužno ljubazno dijete. – Otac prepozna u tom djetetu dobru kćerku. Ona brzo pristupi i položi na desnu stranu vage sve svoje molitve i suze, sve zle riječi i udarce, koje je nedužna dobila od nemilosrdnoga oca, sve uzdisaje i sve noći, koje je provela u molitvi za oca, ali sve je to bilo premalo, lijeva je zdjelica sveudilj teža od desne.
Žalosnim očima pogleda dijete na pravednoga i milosrdnoga suca, položi svoju krv na desnu zdjelicu i reče: »Svoju krv dajem, da oca oslobodim«. U tom času skoči lijeva zdjelica vage, i otac bi spašen. Otac se na to probudi u vrtu, pohita kući i nađe kćerku mrtvu. Usnice su joj bile krvave od krvi, koju je darovala za svoga oca. Strašni san i grozne prikaze su tako potresle oca, da su ga opametile. Popravio se, lijepo se iza više godina ispovjedio i stao provoditi život dobra, kreposna i pobožna kršćanina. Kad je evo krv čovječja od tolike moći, da nam se Bog smiluje, od kolike je onda cijene i moći Presveta Krv Isusova?
Odmah poslije općeg potopa dao je Bog zakon: »Tko prolije krv čovječju, neka se i njegova prolije, jer je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju«. (Br. 35,32). Znamo iz Sv. pisma, kad je Kain ubio brata svoga Abela, da ga je Bog prokleo i rekao: »Što si to učinio? Krv brata tvoga viče sa zemlje k meni u nebo«. (Pos. 4,10).
Ako je pred Bogom krv siromašnoga čovjeka, koji nije ništa skrivio, od tolike cijene, od koliko je veće cijene i časti pred njim Krv jedinorođenoga Sina? Što je krv svih ljudi, ako se usporedi samo s jednom kapi Presvete Krvi Isusove? Pa eto vidimo neizmjernu ljubav Božju, kako nam Isus ovu Presvetu Krv daje, da po njoj dobijemo oproštenje grijeha, milost Božju i spasenje duše svoje.
Živio neki mladić u mjestu L., koji se podao kartanju i grješnom životu. Kad je jedne večeri zaigrao sve, što je imao, i veliki dug načinio, počeo je psovati Boga i Isusa govoreći u svom očaju: »Sada o tebi, Isuse, ništa više neću čuti niti se više bojim tebe i tvojih prijetnja, jer gore ništa ne možeš učiniti, nego li što si mi ovu večer učinio«. O bezbožni jeziče, dakle ništa gore? Čekaj malo, pa ćeš se uvjeriti. Vozio se kući sa svojim prijateljima, kola se prevalila, a on si prebio nogu. K toj bolesti dođe još i groznica te su liječnici rekli da za nekoliko dana mora umrijeti. Sada spozna da mu Isus može i više učiniti, ali mjesto da se pokaje, počeo je u očaju još više huliti na Boga govoreći: »Bože, kad već imaš u tom veselje da me mučiš, kad si mi uzeo novac i zdravlje, onda mi daj još i najveće zlo, a to je vječno prokletstvo«.
Tko neće, kad takvo što čuje, zatvoriti sebi uši, tko se neće nebu čuditi, da je zadržalo vatru, te ga nije pretvorilo u prah i pepeo. A slušajte svršetak! U očaju toga nesretnika udahnu Bog u njegova dušobrižnika dobru misao. On stupi u sobu i reče bolesniku: »Čujte, mladi čovječe, jedan vaš dobar prijatelj je ovdje, koji bi se još prije smrti htio s vama oprostiti«. -»Tko je taj?« zapita bolesnik, »kažite mu, neka uniđe«. – Sluga Božji ispod svoje časne halje izvadi krvavo raspelo i reče: »Gledajte ovo raspelo, vidite Isusa Krvlju oblivena, to je vaš najbolji prijatelj, koji želi s vama govoriti«. – Milost Božja obasja i smekša bolesnika. Nepomično je gledao u raspetoga Spasitelja, a on kao da duši njegovoj govori:
»Sinko, sad ću ti pokazati, da ti mogu najbolje i da neću najgore učiniti. Ja sam te već toliko puta mogao u paklu imati, ali po Presvetoj Krvi mojoj dobio si milost da ću te vidjeti u nebeskom blaženstvu«. Na to bolesnik proplače i sav u suzama pograbi raspelo iz ruku svećenikovih, poljubi ga, iskreno se ispovjedi i pričesti tako skrušeno, da se ni ispovjednik nije uzdržati od suza. Malo iza toga čistu dušu svoju predade Gospodinu Bogu…
I mi ćemo jednom ležati na smrtnoj postelji i nama će jednom doći posljednji čas, možda i prije, nego li se nadamo. I nas će plašiti naši grijesi i strašan sud Božji. Zato ne izgubimo nikada ufanja u moć Presvete Krvi Isusove. Isus naš dobri Spasitelj i za nas ju je prolio. On nas je na drvetu križa otkupio i svoju Presvetu Krv prolijevao da duše naše očisti i posveti. – O, molimo sada i na čas smrti svoje, neka nam svojom Presvetom Krvlju otvori vrata nebeska. Više puta molimo molitvicu, za koju je sv. otac papa Pio X. za čas smrti podijelio potpuni oprost:
»Gospodine Bože moj, već sada mirna i draga srca iz ruke tvoje primam smrt koje mu drago vrsti, kako se tebi svidi sa svim njezinim tjeskobama, mukama i bolima. Amen«.
