Crkveno učenje o čistilištu – odgovori na sedam ključnih pitanja
Duše u čistilištu usavršene su u trima teologalnim krepostima: imaju vjeru i ispravno razumijevanje onoga što uči Katolička Crkva; imaju nadu da je njihovo spasenje osigurano; imaju ljubav prema Bogu i svim osobama, bilo neprijateljima bilo prijateljima. Također su usavršene u stožernim krepostima razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Stoga one doživljavaju savršeno blaženstvo u svojoj boli.
Sveta Faustina, kojoj je anđeo čuvar dao prikaz čistilišta, u svome je Dnevniku zapisala: “Bila sam u maglovitom mjestu punom vatre u kojem je bila velika gomila duša koje su patile. Molili su usrdno za sebe, ali bezuspješno; samo im mi možemo priskočiti u pomoć… Pitala sam te duše koja je njihova najveća patnja. Oni su mi u jedan glas odgovorili da im je najveća muka – čežnja za Bogom” (Dnevnik, 20). Portal Catholic Exchange donosi odgovore na sedam ključnih pitanja koji nam mogu pomoći u boljem razumijevanju nauka Crkve o čistilištu.
Što Katolička Crkva poučava o čistilištu?
Isus nas je svojim križem otkupio od grijeha i Njegova nam milost oprašta sve grijehe ako se za njih pokajemo. Božja pravda, međutim, zahtijeva da trpimo zbog posljedica svojih grijeha. Ako ne udovoljimo Božjoj pravednosti u ovome životu, Bog nam dopušta da joj udovoljimo u sljedećem – u čistilištu, gdje se susreću Božje milosrđe i pravednost.
Stvarnost čistilišta je učenje Crkve koje obvezuje sve katolike, kako je izrečeno u Katekizmu Katoličke crkve:
- 1030. Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.
- 1031. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Nauk vjere s obzirom na čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom koncilu. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilišnoj vatri.
Među mnogim mjerodavnim potvrdama o potrebi čistilišta je i ona crkvenoga oca, pape sv. Grgura Velikog kojom tvrdi: “Moramo vjerovati da prije konačne presude postoji vatra koja pročišćuje”.
Zašto danas trebamo razgovarati o čistilištu?
Iako je istraživački centar PEW nedavno otkrio da oko 70 posto katolika zna da je čistilište mjesto pročišćenja za duše nespremne za nebo, očito je da većina katolika ne razumije što to točno znači. Zbog izostanka osnovne kateheze za vjernike i stavljanja naglaska na Božje milosrđe, a umanjivanja važnosti Božje pravednosti, ideja o potrebi bolnog čišćenja prije ulaska u Nebo sve se više smatra grubom, nazadnom, nebitnom ili jednostavno neistinitom.
Čini se da često smatramo da su naši pokojnici već u Nebu i ne priznajemo njihovu vjerojatnu potrebu za čistilištem. Takvo krivo razumijevanje nas ne potiče na molitvu i žrtvu za pokojne. Kroz molitvu i žrtvu za pokojne, možemo sami sebi skratiti vrijeme provedeno u čistilištu.
Što je i gdje je čistilište?
Čistilište je stanje duše, a ne fizičko mjesto. Mnoge vizije svetaca o čistilištu – koje su potvrđene u crkvenoj tradiciji, ali koje nisu posebno obvezujuće za vjernike – slažu se oko raznolikosti okruženja čistilišta: od vatrenih do hladnih odaja, od sušnih do močvarnih polja, pa čak i do zelenih polja za one najbliže Nebu.
Sv. Katarina iz Genove, koja se još naziva i “apostolom čistilišta”, imala je vizije u kojima je čistilište bilo podijeljeno na tri razine. Naime, razine su bile podijeljene s obzirom na težinu i broj grijeha pojedine duše. Vidjela je duboku, tamnu i vatrenu jamu s mnogim oblicima teškog mučenja, nalik paklenim mukama, gdje su duše najduže patile. Zatim je vidjela mutni i neplodni prostor u kojem duše kraće trpe umjerene bolove. Na kraju je vidjela svijetlo područje s malo ili nimalo boli gdje duše ostaju kratko. Sve su te duše, neovisno na kojoj su razini bile, čeznule za Bogom.
Tko je u čistilištu?
Krštene osobe – uključujući i one krštene željom ili krvlju, što nisu redoviti načini – koje su prihvatile Božje milosrdno oproštenje i umrle u stanju milosti, ali koje se nisu u potpunosti očistile od svojih grijeha te su umrle bez pokajanja, idu u čistilište.
Uobičajeno se smatra da mnogi, ako ne i većina od četvrtine milijuna ljudi koji svakodnevno umiru, ne idu izravno ni u Nebo ni u pakao, već u čistilište. Kao što je već rečeno, oni pate i potpuno ovise o molitvama živih koje im mogu skratiti vrijeme i ublažiti boli u čistilištu.
Oni ne mogu moliti za sebe ili sami sebi pomoći, ali mogu pomoći nama i moliti se za nas. Kao što kaže sv. Ivan Vianney: “Stoga moramo puno moliti za njih da bi one mogle puno moliti za nas”. Duše u čistilištu su, kao “Crkva koja pati”, članovi zajednice svetaca zajedno s “nebeskom Crkvom” (Nebo) i “putujućom Crkvom” (Zemlja).
Što proživljavaju duše u čistilištu?
Duše u čistilištu pate na različite načine i svaka onoliko dugo koliko je potrebno – neke i do Posljednjega dana. Oduzimanje visio beatifica – blaženoga gledanja koje nastupa u trenutku smrti – njihova je najveća agonija. Ostale patnje uključuju osjećaj sramote i kajanja, vatru, glad, žeđ, prljavštinu, smrad, tamu, hladnoću, izolaciju, zatvorenost i neizvjesnost oko vremena oslobađanja.
Neki smatraju da su te patnje simbolične te da se radi o duhovnim, ali ne i tjelesni mukama. No, velikani Crkve kao što su Augustin, Grgur Veliki, Toma Akvinski i Bonaventura inzistiraju na tome da u čistilištu postoji stvarna vatra, koja nanosi bol goru od bilo koje vatre na zemlji.
Iako se duše u čistilištu moraju očistiti od posljedica svojih grijeha, one su “svete” jer su u stanju savršene milosti i ne mogu više griješiti. One u potpunosti prihvaćaju Božju volju da se očiste prije nego što pristupe Njegovoj svetosti.
Duše u čistilištu doživljavaju savršeno blaženstvo u svojoj boli!
Duše u čistilištu usavršene su u trima teologalnim krepostima: imaju vjeru i ispravno razumijevanje onoga što uči Katolička Crkva; imaju nadu da je njihovo spasenje osigurano; imaju ljubav prema Bogu i svim osobama, bilo neprijateljima bilo prijateljima. Također su usavršene u stožernim krepostima razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Stoga one doživljavaju savršeno blaženstvo u svojoj boli.
Duše u čistilištu mogu komunicirati sa svojim anđelima čuvarima, sv. Josipom, Marijom, određenim svecima i samim Isusom. Gospa ih redovito posjećuje i tješi, posebno na Božić kada su mnoge duše puštene iz čistilišta. Duše međusobno komuniciraju i tješe se i, uz Božje dopuštenje, mogu nas posjetiti na zemlji.
Primjerice, sv. Toma Akvinski govori o tome kako mu je duša sestre došla i tražila mise za njezino puštanje iz čistilišta. Također se kaže da su demoni prisutni u čistilištu i da im je dopušteno mučiti neke duše.
Kako bismo trebali odgovoriti na stvarnost čistilišta?
Moramo, prije svega, odlaziti na misna slavlja, moliti, činiti pokoru i davati milostinju za duše u čistilištu, koje bespomoćno trpe bez naše pomoći. I mi bismo trebali provesti vlastiti život u pokori i molitvi za svoje posvećenje, sa sviješću da te pobožnosti čine odmazdu za grijehe za koje bismo se inače morali čistiti u čistilištu.
Također, trebali bismo iskoristiti brojne oproste – kao što je dobivanje potpunog oprosta, tj. otpuštanje vremenite kazne za grijehe – koje Crkva velikodušno odobrava.
Što Isus kaže o čistilištu?
U viziji koju je sveta Gertruda Velika imala, Isus joj je rekao: “S najvećim zadovoljstvom prihvaćam ono što mi se nudi za siromašne duše, jer neizrecivo čeznem da imam u svojoj blizini one za koje sam platio tako veliku cijenu”.
