Čovjek može odbiti Božju milost i oproštenje. Upravo to je pakao
Za mene je, dosta paradoksalno, znakom te nepovratne Božje ljubavi prema čovjeku baš postojanje pakla. Danas se mnogo diskutira o tome je li pakao prazan ili nastanjen, ali zapravo je to u ovom trenutku nevažno. Važno je to da postoji takva mogućnost da čovjek ustrajno govori ne Božjoj ljubavi.
U formuli ispovjednog kajanja govorimo da smo uvrijedili Boga grijehom. Uvrijedi li se Bog zbog naših grijeha? Ne, Bog se ne uvrijedi, ali istina je da ga mi svojim grijesima vrijeđamo. Ipak Bog se ne odvraća od nas kao da bi bio uvrijeđena ponosa. On je ranjeni Otac, ali i dalje ljubi. Isus je na križu rekao: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Izrekao je to o meni i o tebi još prije dvije tisuće godina. Već tada nam je oprostio.
Nije čekao moje obraćenje, moju ispriku. Prije nego što sam bilo što uspjela napraviti, on mi je već oprostio. Mi često govorimo: „Oprostit ću, ali tek kad me on zamoli za oprost, kad mi se ispriča, kad mi nadoknadi štetu…“ Postavljamo uvjete. A Bog nas je ljubio dok smo još bili grešnicima, piše sv. Pavao. Oprostio nam je odmah. Nema takva trenutka u kojem bi Bog o čovjeku rekao: „O, ne, to je previše.
Ne mogu više s njim izdržati. Gotovo je, odustajem“ Ako ne primimo njegovo oproštenje (uvjeti dobre ispovijedi ključevi su za naše otvaranje prema oproštenju), tada Božja milost ostaje nedjelotvorna. A barijera ne nastaje s Božje strane, već s naše. Nema takva trenutka u kojem bi Bog o čovjeku rekao: „O, ne, to je previše. Ne mogu više s njim izdržati. Gotovo je, odustajem.“ Za mene je, dosta paradoksalno, znakom te nepovratne Božje ljubavi prema čovjeku baš postojanje pakla.
Danas se mnogo diskutira o tome je li pakao prazan ili nastanjen, ali zapravo je to u ovom trenutku nevažno. Važno je to da postoji takva mogućnost da čovjek ustrajno govori ne Božjoj ljubavi. Možda odbija njegovu milost i oproštenje. I upravo to je pakao. Takav čovjek može nastaviti cijelu vječnost u stanju samo-odbacivanja, ali njegovo neprestano postojanje svjedoči o tome da Bog nije poništio čin ljubavi prema njemu, objavljen u stvaranju. Bog ga je stvorio i nadalje ga održava u postojanju. Ne opoziva svoju odluku, unatoč potpunu čovjekovu odbijanju.
Dakle čovjek se mnogo puta okreće od Boga, a Bog nikada ne plaća na isti način Bog nas održava u postojanju. I to je osnovni, opipljiv, iskustven dokaz Božje ljubavi. Kad bi Bog na mene zaboravio, prestala bih postojati, nestala bih poput mjehurića sapunice. Dakle čovjek se mnogo puta okreće od Boga, a Bog nikada ne plaća na isti način. Ta istina dolazi do nas s mukom jer je šokantna i narušava naš ljudski osjećaj pravednosti. Pravilu „kako mi Bogu, tako Bog nama“ uopće nema mjesta.
Iz knjige „Bog traži čovjeka“ autorice sestre Bogne Młynarz.
www.medjugorje-news.com/book.hr
