OSTALO

Ostalo

U administracija sigurno ostalo gleda uznemireno na rezultate popisa stanovništva Hrvatske. Da se jedna njezina članica izjašnjava katoličkom nacijom, to ne ide zajedno s idejnim horizontom današnje EU. Ona se, naime, svjesno odrekla riječi „Bog“, „Katolička Crkva“ i nekih bitnih vrjednota – brak, obitelj, zaštita života od začeća, poštivanje naravnog prava, odgajanje za sposobnost doživljavanja svetog i nadnaravnog – i tu svijest nastoji svom snagom pravnih alata implementirati u društva svih njezinih članica. Hrvatska nacija se prije nekoliko godina procesom ostalo referenduma o braku odlučno usprotivila rušenju braka kao zajednice muža i žene posvjedočivši time svoju vjernost katoličkoj vjeri i Katoličkoj Crkvi. Najnoviji rezultati popisa stanovništva – 78,97 ili 83% nije bitno – potvrđuju činjenicu da hrvatski narod želi zadržati časni naziv „Katolička Hrvatska“ sviđalo se to sekulariziranim elitama EU ili ne. Ta činjenica iz statistike ima još dvije naznake: prva ide u smjeru Vatikana s porukom da je kardinal Alojzije Stepinac blaženik i svetac hrvatske nacije, i druga naznaka ide u smjeru političke elite u Hrvatskoj – vladajuće ili u opoziciji – ostalo s porukom da se svaki politički potez mora uskladiti s voljom katoličkog naroda Hrvatske. Legalitet politike mora biti povezan s legitimitetom. Podsjećam na slučaj Istanbulske konvencije kada je vlada protiv volje naroda ratificirala IK: dakle vladina većina donosi čin legaliteta protiv principa legitimiteta. To se u demokraciji ne bi smjelo dogoditi. Hrvatski katolički narod ne prihvaća rodnu ideologiju niti gender-teorije.

Ovaj rezultat popisa stanovništva nam je povod da ukratko analiziramo još jedan važni aspekt razvoja društvene svijesti u našem društvu. Ako malo pozornije pratimo razvoj javnog mijenja i javne svijesti, moći ćemo ustvrditi da se riječ „katolik“ i pridjev „katolički“ sve rjeđe upotrebljavaju u javnom komuniciranju. Upotrebljava se umjesto toga riječ „kršćanin“ i pridjev „kršćanski“. To je po sebi u redu jer su svi oni koji su kršteni i koji vjeruju u Isusa Krista, kršćani i pripadnici kršćanske vjere. Ali koje kršćanske vjere?

Nažalost, stvarnost tog „kršćanskog svijeta“ ne nosi jedinstveno lice niti ne kuca istim srcem. Kršćanstvo je u sebi razjedinjeno, podijeljeno, oblikovano suprotnim i često proturječnim mislima i osjećajima. Stoga je naslućivano jedinstvo kao izvor njegove snage privid i optičko-lingvistička zabuna. Odatle je potrebno unijeti nešto više svjetla u život te zadivljujuće duhovne snage imenom kršćanstvo i u egzistenciju onih koji se zovu kršćani. Katolik je kršćanin po sebi, ali kršćanin nije nužno katolik budući da postoji veći broj kršćanskih zajednica, pa i nekih koje se nazivaju crkvama. Zbog toga je stanja stvari došlo do jedne ozbiljne pogreške u popisivanju stanovništva. Otkrilo se da u odgovoru „ja sam kršćanin“ najveći broj ispitanika misli reći „ja sam katolik“. Ispravni odgovor bi glasio: ja sam kršćanin katolik. Time se povezuje na samo jednu stvarnost: na Katoličku Crkvu.

Crkva, da bude Kristova, jest i mora biti univerzalna i zato usmjerena na spas svih ljudi i svega stvorenog svijeta. Crkva nije i ne smije biti ograničena samo na spas jednog naroda, ona nije nacionalna. Crkva nije i ne smije biti vezana samo na određenu kulturu ili na određeno društveno-političko uređenje. Crkva nije i ne smije biti ograničena na određena naravna svojstva ljudskog bića nego obuhvaća dušu, tijelo i duh kao integrirajuću cjelinu ljudskog bića kao slike Božje. Crkva jest i mora biti vidljivi znak, sakrament prisutnosti Kristove u sadašnjosti, mora biti znak-putokaz u budućnost definitivnog ostvarenja Božjeg kraljevstva drugim dolaskom Isusa Krista: Kralja, Gospodara, Suca i Spasitelja svijeta. Ta i takva Crkva je ista za sva vremena i za sve prostore empirijskog svijeta. Stoga vrijedi riječ sv. Ignacija Antiohijskog: „Tamo, gdje je Krist, je također Katolička Crkva“ (Smyrna 8,2). Crkva, stoga, ne može biti drukčije nego katolička. Govoriti o „crkvama“ je više nego nerazumljivo. Zapravo u smislu protestantizma trebalo bi glasiti: vjerujem u različite crkve Isusa Krista. To se ne čini jer je očita historijska činjenica da od početka kršćanstva postoji samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva.

Govoriti danas o „crkvama“ kao jednakopravnim nositeljicama sveukupnog djela spasenja Krista Gospodina protuslovi historijskoj istini. To je možda taktički pokušaj da se prikrije najveća sablazan kršćanstva: sablazan razdvojenosti u pitanju vjere i otkupljenja. Tu, u toj razdvojenosti je najdublji razlog ostalo da „svijet ne vjeruje“ u Isusa Krista jedinog „Puta, Istine i Života“. „Molim te, Oče, da budu jedno, da svijet vjeruje da si me Ti poslao“. Taj Gospodinov vapaj Ocu nebeskom nije još postao stvarnost u sociološkom smislu. On je stvarnost u postojećoj Katoličkoj Crkvi.

Iz ovih nekoliko misli možda je postalo jasnije zašto nam ne smije biti svejedno upotrebljavaju li se „katolik“ i „katolički“ u jezičnoj i pismenoj komunikaciji javnog života ili se pak umjesto toga isključivo upotrebljava samo „kršćanin“ i „kršćanski“. Zapravo naziv „katolički“ treba imati prioritet pred nazivom „kršćanski“, jer je katolički vjernik uvijek po sebi i kršćanski vjernik, dok se za kršćanskog vjernika ne može reći da je po sebi i katolički vjernik. Ako se prilagodimo spomenutom trendu, morat ćemo mnogo toga mijenjati u našoj komunikaciji. Primjerice: Hrvatska se ne bi više nazivala katoličkom nego samo kršćanskom; ekumenski dijalog se ne bi više vodio između katolika i drugih kršćanskih zajednica, nego samo između kršćana i drugih religija, među kojima bi, naravno, pored evangeličkih bili i rimokatolički kršćani. Kršćanska vjera bi na taj način postala samo jedna od mnogih religija u svijetu. Na znanstvenom području se već tako postupa. Kršćanstvo se tretira kao jedna od mnogobrojnih religija svijeta. To nije u redu. Između vjere i religije postoje bitne razlike.

Mislim da je važno da postanemo svjesni zašto se zovemo katolicima; zašto ispovijedamo katoličku vjeru, a ne evangeličku ili protestantsku, i zašto smo uvjereni da smo ispovijedanjem katoličke vjere, a ne bilo koje druge religije, jedino na sigurnom putu prema spasenju. Ako nam to nije važno saznati i spoznati, što je onda još vrijedno intelektualnog truda da spoznamo u našem životu?! Ova perspektiva razmišljanja je aktualna i važna iz još jednog razloga. Crkvu, naravno Katoličku Crkvu – se kritizira sa svih strana, često bez razlikovanja između istine i laži, često bez nužnog poštovanja i dobronamjernosti. Zašto se ne kritiziraju druge „crkve“ ako postoje? Izgleda da smo mi katolici zaboravili istinu da osobno svjedočanstvo vjere djeluje najučinkovitije na javni život. Svjedočanstvo se rađa iz dubokog uvjerenja o istinitosti vjere, rađa se iz velikog stupnja izvjesnosti u vjerskim istinama, iz snage i mira koje nam daje vjera za život. To je odgovor katolika na pitanje, što ti daje vjera, kakvu korist imaš od vjere. Kao katolički vjernik idem još jedan korak dalje. Poznajem sadržaj poznatih religija, primjerice budizma, hinduizma, poznajem sadržaj islamske vjere i sekularne ideologije o boljem životu; poznajem odgovore psihologije, medicine, antropologije na pitanja života. Mnoge spoznaje prihvaćam, mnoga saznanja mi donose korist u životu. No s radošću otkrivam da nigdje ne nalazim tako zadovoljavajuće odgovore na svoja pitanja kakve sam spoznao u katoličkoj vjeri. To čini svakog katolika sigurnim, velikodušnim, pomirljivim, ali i samosvjesnim, zahvalnim, aktivnim u ljubavi bližnjega i općeg dobra. To je plod njegovog truda da vjeru razumije, da ju racionalno osvijetli i opravda sebi i drugima.

Katolik je kod toga uvijek svjestan da njegova vjera nije konačno dokazana na racionalnim argumentima nego na vjerodostojnosti svjedoka u osobi Isusa Krista i njegovih najbližih sljedbenika apostola. Sve upitnosti vjere katolik rješava tim totalnim povjerenjem Isusu Kristu, ostalo apostolima i njihovim nasljednicima do danas: to će reći crkvenom učiteljstvu s papom na čelu. Za nas katolike vrijedi: kome još nedostaje nužna izvjesnost o stvarnosti božanske objave, taj se ne može ubrajati u red katoličkih vjernika. Takva vjera je zapravo bez vrijednosti za spas čovjeka.

Kardinal Newman zna o čemu govori budući da je ovu borbu između izvjesnosti i neizvjesnosti u pitanjima vjere najdublje doživljavao na putu svog obraćenja i povratka iz Anglikanske Crkve u Katoličku Crkvu. Katolički vjernik, dakle, zna da mu samo apsolutno nepokolebiva vjera donosi spasenje. ostalo On kaže sebi i drugima: što ja vjerujem, ne može biti u bitnom krivo jer mi to Bog jamči po Crkvi, po svjedocima. Što ja vjerujem, je apsolutna istina. To prihvaćati je razumno i razborito. Zbog toga su Hrvatice i Hrvati zapisali odgovor: ja sam katolik, ja sam katolkinja – i tako će ostati u sadašnjosti i u budućnosti.