Potresno svjedočanstvo vukovarskog branitelja: ‘Najteže je bilo rastati se od krunice’
Hrvatski branitelja Stipo Mlinarić Ćipe na svom Facebook profilu objavio je potresan status u kojem opisuje pad grada Vukovara. Prisjeća se kako se osjećao kada je, prije pada u neprijateljske ruke, odbacio oružje, skinuo uniformu i bio prisiljen rastati se od krunice i baciti je u travu. Njegov status prenosimo u cijelosti.
“Dragi prijatelji, znao sam da će me ova pisanja pomalo trošiti, i doista je tako. Ali moram ih, nakon 30 godina, iznositi i predati svima vama, kako nam ne bi ukrali naša trpljenja, čistoću, herojstvo, i sve ono što Vukovar jest… pa idemo dalje, u nova sjećanja.
Dakle, po Vukovaru više nema utvrđenih položaja. Četnici češljaju ulicu po ulicu, uništavaju, pljačkaju, ubijaju. Na drugom kraju grada traju egzekucije na Ovčari i na brojnim drugim mjestima po Vukovaru i oko njega, dok se istovremeno, poneke manje grupe i pojedinci koji nikako ne žele pasti u ruke zlikovcima, i kojima se pružila šansa za bijeg, probijaju prema slobodi. Brojni će tako izginuti, ali brojni se i probiti, i donijeti vijest o masakru i stradanjima u Vukovaru.
Nas su, kako sam jučer opisao, zaskočili prevarom, i padosmo im u ruke. Evo nas sada pred uperenim puškama. Kada sam vidio tko me drži na nišanu, te prljave, bradate, neuredne vojnike, koje me sramota zvati vojnicima, s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, došlo mi je da plačem od muke. Koji ološ me zarobio na prijevaru.
Bio sam među prvima koji su požurili gasiti Commerce i spašavati ranjenike, pa sam se tako među prvima i našao pred zlikovcima. Ispod pazuha imao sam pištolj skriven u futroli i znao sam da ga se odmah moram riješiti. Mozak mi radi 1000 na sat. Polako usporavam i moji me supatnici polako prolaze te kada sam bio koliko toliko zaklonjen skidam brzo sa sebe futrolu s pištoljem i ispuštam ju pored svojih nogu u travu.
Mozak mi još ubrzano radi, što još mogu učiniti da probam preživjeti. Pada mi napamet novac ali njega sam se riješio prije dva dana, motali smo ga u tuljak i palili s njime cigarete. Prilikom predaje ako si imao novac kod sebe odmah bi te proglasili stranim plaćenikom. Laknulo mi je što sam ga se riješio.
Dok tako lagano koračam u nepoznato, pada mi napamet i moja krunica oko vrata.
Ako me zateknu s njom, to će biti i povod za vrijeđanje Boga i gaženja krunice, ali i za tko zna kakve torture.
Odmah je skidam i spuštam u travu, kao i pištolj. A odore smo se riješili još prije, i zamijenili je „civilkama,“ pa sam sada ogoljen kao novorođenče.
Oružje sam ostavio, i ne mogu se braniti; odoru sam skinuo, i ostao bez svog identiteta. A sad sam skinuo i krunicu za koju sam se svo vrijeme rata držao i preko koje sam bio povezan s vojskom molitelja pobožnih žena diljem domovine i svijeta. Uvijek smo se pri polasku u akciju, kratko pomolili.
Često sam je čvrsto stisnuo rukom, ili poljubio križ, a sad ostajem i bez nje. Trostruko sam se ogolio, i posve sam nezaštićen i bespomoćan. Dok traje pretres, psuju Hrvatsku, Franju Tuđmana, Boga i nazivaju nas samo jednim imenom – Ustaše. Premda nismo nosili nikakvo ustaško obilježje, niti smo se ikada tako deklarirali, za razliku od njihovog isticanja četništva, mi smo za njih ipak bili Ustaše.
Uskoro formiraju kolone smrti, kako su to radili partizani prije 45 godina. Vidim poznata lica iz Turbo voda, Goran Popić je tik do mene, iza su Jugec i Mauzer. Toga dana neke sam prijatelje vidio zadnji puta u svome životu, a neki su skupa sa mnom zaglavili 272 dana po srpskim logorima. Odlazimo putem kakvim su prošli naši očevi i djedovi, a iza sebe ostavljamo najherojskiju bitku našega naroda. I ja sam bio dio nje. Vukovar je postao pojam svima nama, i okupatorima, bijesa i frustracije, a nama pojam ponosa i boli.
Dok se rastajem od njega, stalno se pitajući kamo nas vode i što će od nas biti, misli mi se vraćaju i na moj Vukovar. I sam pokušavam shvatiti što se to u njemu zbilo.
Vukovar nismo samo branili mi koji smo bili unutra. Krunicom i duhom smo bili povezani s cijelom Hrvatskom. Nismo puno molili, ali time što smo krunicu nosili, pristajali smo na sve molitve koje su za nas i za Domovinu molili pobožni vjernici. Kad sada gledam unatrag, u našoj obrani grada vidim puno neobjašnjivih događaja. Neobjašnjivo je zašto je zločinačka vojska tako ustrajno napadala Vukovar. Neobjašnjivo je kako to da smo toliko odolijevali? Pa i kako to da smo ostali normalni? Kako to da nismo mrzili i da se nismo osvećivali? Kako to da se nakon ovakvog razaranja, mi ipak osjećamo pobjednici i tako ponosni?
Sad sam ogoljen, zarobljenik u vlasti zlikovaca, ali srce mi je ponosno, i radije bih bio zarobljenik nego zlikovac koji nas je zarobio.
Ogoljeni na putu smrti ali na neki način svaki od nas zna da smo mi u stvari pobjednici.
Razmišljajući tako, opet dolazim do našega odnosa prema krunicu. To je ta silna razlika. I trebat će nam opet, jer opet će nam trebati čudo. Možda još i veće. Oružje mi više neće trebati; odora je časno odradila svoje, ali krunica… Ona će nam uskoro početi nedostajati, i nećemo dugo moći bez nje. I doista, uskoro će branitelji po logorima početi praviti improvizirane krunice na vrlo maštovit način.
Odlazimo u nepoznato, prepušteni zvijerima koje s nama nemilosrdno i brutalno postupaju. Iza nas ostaju Vukovar, Borovo Naselje, Trpinjska cesta, moja rodna ulica… Mjesta pogibije naših heroja, junačkih bitaka, divnih prijateljstava… sve ih ostavljam. Za mnom ostaje i moj brat za kojeg još ne znam što će biti s njim.”
