Bračni život: Zbog čega vam djeca ne bi trebala biti važnija od supruga?
Ako ste među onima koji još uvijek misle da su djeca na prvom mjestu, treba imati na umu da danas žive s vama, ali jednog će dana otići. Možda će otići studirati u drugi grad, naći posao u inozemstvu, ili se vjenčati i preseliti se daleko.
Da, djeca odlaze i ostaju samo tata i mama, jedno uz drugo. Ne smijemo postati potpuni stranci, i to zbog činjenice da smo uvijek razgovarali samo o djeci, o njihovim problemima i nadama, prenosi portal Bitno.net
Ne razumijem neke od svojih prijateljica koje kažu: “Jako volim svog muža, ali oni koje uistinu volim su moja djeca. Oni su dio mene. Nosila sam ih devet mjeseci, slušala njihove otkucaje srca, a poslije, kada sam ih rodila, promatrala sam kako se uznemire čim osjete moj miris…” Dobro, mislim si, pa je li i otac sudjelovao na neki način u tom procesu?
Kada smo čekali naše prvo dijete, preporučili su nam da upišemo tečaj za porod bez boli. Tako sam se ja, kao prvorotkinja otvorena za svakakve inovacije, predbilježila dok sam bila trudna sa svojom prvom kćeri, Carminetom. Kako li sam se iznenadila kada sam vidjela da je dvorana puna očeva i majki! A ja sam mislila da je to samo za trudnice… Postavili su nas na “sve četiri”, i tate i mame.
Tata je trebao govoriti bebi u trbuhu. Jedna je trudnica rekla da njezin muž često putuje; rješenje problema ležalo je u telefonskoj slušalici, koju je trebalo prisloniti na trbuh da bi dijete čulo očev glas (u to vrijeme nije bilo mobitela). Druga trudnica ispričala nam je da je snimila glas svog muža i puštala ga djetetu svaki dan pomalo.
Čini mi se da griješimo ako nam supružnik nije na prvome mjestu; tati je mama najvažnija, a mami tata… Oni su najvažniji u kući. To je ono što djeca trebaju vidjeti, trebaju snažne roditelje koji se vole više od svega, usprkos svim životnim nedaćama.
Djeca trebaju vidjeti poljubac koji tata pokloni mami kada se vrati kući, trebaju čuti: “Čekaj, sine, idem prvo pozdraviti mamu pa dođem k tebi. Jeste li bili dobri? Je li mama zadovoljna s vama?”
Odlično je ako ponekad otac zagrli majku pred djecom. To im pruža sigurnost, jer vide da se roditelji vole. Zbog toga su važni mali znakovi ljubavi tijekom dana. Koliko smo puta čuli onu izreku: “Djela, a ne riječi.”
Ljubav pokazuješ, na primjer, kada pristaneš na aktivnost koju je predložio tvoj supružnik, iako se tebi radi nešto drugo. Djeca odmah primijete te sitnice. Znaju da tata voli ići u kino te da se mama diže s kauča i ide s njim gledati neki triler iako ne može podnijeti toliku napetost. Zato kada roditelji u petak odluče ići u kino, djeca su svjesna da mama ide da bi usrećila tatu.
Ako među vama postoji ljubav koju pokazujete djelima, s vremenom se prilagođavate jedno drugome. Prije nego što sam se udala, jedva da sam pročitala jednu knjigu, ako ne računamo obaveznu lektiru u školi. Budući da potječem iz obitelji sa šesnaestero djece, uvijek mi je bilo zanimljivije raditi nešto s braćom i sestrama nego čitati knjige.
Vrlo sam aktivna i živahna, pa mi je teško biti na miru i čitati. Međutim, moram priznati da sada pročitam jednu knjigu na mjesec. Moj muž je intelektualac, čita novine svaki dan po sat vremena i pronalazi vremena za jednu knjigu tjedno. Šalimo se na račun toga, a kada netko nešto ne zna, pitamo njega prije nego što potražimo informaciju na internetu.
Svaki put nas iznenadi, poput enciklopedije je. Shvatila sam da moram posvetiti više vremena čitanju ako želim provoditi vrijeme s njim. Sada obožavam čitati i rado provodimo vrijeme zajedno u tišini, svatko sa svojom knjigom u ruci. Za razliku od njega, ne čitam knjige znanstvene i filozofske tematike. Volim čitati romane laganog sadržaja. I kao što vidite, upravo pišem jedan takav.
Važno je provoditi nešto vremena nasamo. Kada su djeca mala, zahtijevaju puno naše pažnje: treba im mijenjati pelene, hraniti ih, voditi na zahod… A kada malo porastu, žele da ih slušamo, govore nam o svojim dogodovštinama i snovima. Djevojčice obožavaju razgovarati o krpicama, kako bi rekla moja baka, tj. o haljinama, o najnovijoj modi, nose li se sad cipele s platformom ili pletene torbe.
Zbog toga je ponekad potrebno da tata i mama izađu iz kuće da bi mogli razgovarati nasamo, bez ometanja. Oduvijek sam zavidjela svojoj prijateljici Paqui koja je dok je učila za ispite, a već je imala nekoliko dječice kod kuće, uspijevala izdvojiti 20 minuta dnevno za šetnju po susjedstvu sa svojim mužem Baldom.
Razgovarali su o novostima, prepričavali što im se dogodilo, zbog čega su zabrinuti i čemu se nadaju. Da, trebalo je obaviti tisuću stvari, ali znali su što je iznimno važno da bi brak funkcionirao. Dobra komunikacija temelj je svakog braka. Treba razgovarati o svemu, ali u odgovarajućem trenutku i odgovarajućim tonom. Nije dobro zatomljivati brige i probleme duboko u sebi i onda jednoga dana eksplodirati.
Nije dobro biti ogorčen, “jer jednom si mi rekao…” Puno bolje je reći “oprosti ako sam te uvrijedila”. Da, trebamo razgovarati o oprostu. Najčešće se radi o nesporazumima i, ako smo u nečemu pogriješili, trebamo zamoliti za oprost i zaboraviti, a ne zadržavati to u sebi. Osoba koja oprašta i zaboravlja najsretnija je i najslobodnija osoba.
Ako ste među onima koji još uvijek misle da su djeca na prvom mjestu, treba imati na umu da danas žive s vama, ali jednog će dana otići. Možda će otići studirati u drugi grad, naći posao u inozemstvu, ili se vjenčati i preseliti se daleko.
Da, djeca odlaze i ostaju samo tata i mama, jedno uz drugo. Ne smijemo postati potpuni stranci, i to zbog činjenice da smo uvijek razgovarali samo o djeci, o njihovim problemima i nadama. A što je s nama? Znam li nade i ambicije svog muža, što želi postići na poslovnom planu, u čemu uživa?
Zna li on moje? Mora nam biti lijepo dok smo zajedno, moramo se smijati – to je jako zdravo – našim malim manama. Terapija smijehom je stvarno dobra. Dobro raspoloženje! Da, davno smo se zaljubili, odlučili vjenčati i zajedno zasnovati obitelj. I ostarjeti zajedno, s nadom da ćemo gledati naše unuke kako odrastaju.
