Benedikt XVI. u velikom intervju: “Vjera i nevjera pomiješale su se na čudan način, što bi u jednom trenutku pokopalo vjeru”
U pisanom intervjuu za kolovoški broj lista Herder Korrespondenz naslovljenom “Jesam li bio dobar pastir?” papa u miru Benedikt XVI. osvrnuo se na početke svojega svećeničkog poziva. Mladi Joseph Ratzinger razdoblje od rane jeseni 1951. do početka ljeta 1952. godine proveo je kao kapelan u münchenskoj Župi Svete Krvi u okrugu Bogenhausen.
Papa u miru prisjetio se vremena posvećenog krštenjima, vjenčanjima, sprovodima, ispovijedima i propovijedima te radu s mladima u malenoj župi na istoku bavarske prijestolnice. Već tada zamijećen među lokalnim vjernicima, budući papa u Župi Svete Krvi ostavio je dubok trag.
Iz iskustva svakodnevnog rada u župi u velegradu, međutim, rodila se i Ratzingerova zamisao “rasvjetovnjačenja” ili “odsvjetovnjenja”, kao svojevrsne reakcije na postupno udaljavanje ljudi koji se deklariraju vjernicima od života u skladu s kršćanskim načelima.
Šest desetljeća kasnije, kada je kao papa posjetio Njemačku, Ratzinger je u Freiburgu naglasio kako se Crkva, ako želi ostati relevantnom, treba “sve više distancirati od svoje okoline” upravo kroz poništavanje procesa “posvjetovnjenja” vjernika, odnosno kroz Entweltlichung, kao pojam koji se na hrvatski može prevesti “rasvjetovnjačenje” ili “odsvjetovnjenje”.
“Jesam li mudro odabrao tu riječ, koja potječe iz rječnika koji je razvio Heidegger, ne znam”, ističe danas papa u miru. Ideja kao takva postajala mu je sve jasnijom tijekom godine koju je proveo kao kapelan, dodaje, da bi je 1958. godine uključio u ogled “Novi pogani i Crkva” objavljen u katoličkom kulturnom časopisu Hochland, a koji je dobio neočekivan odjek.
“Moje iskustvo u godini Bogenhausena potvrdilo mi je da mnoge funkcije u strukturama i životu Crkve obavljaju ljudi koji vjeru Crkve ni na koji način ne dijele”, prisjeća se Benedikt XVI. “Vjera i nevjera pomiješale su se na čudan način, što je u jednom trenutku moralo izići na vidjelo i uzrokovati slom koji bi na kraju pokopao vjeru”.
Rješenje, međutim, nije u posvemašnjem odvajanju od svijeta i “crkvi svetaca” kao zajednici savršenih. “Ta je ideja, koja se ponavlja u povijesti, lažni san koji stvarnost uvijek odmah opovrgava”, ističe danas Ratzinger, svjestan da takvi pokušaji – kao i u slučaju hereze donatizma – završavaju u sektaštvu.
“Crkva uključuje žito i kukolj. Dakle, ne može se raditi o razdvajanju dobroga od lošega, već o razdvajanju vjernika od nevjernika”, dodaje Ratzinger, ukazujući na činjenicu da se unutar Crkve nalaze mnogi koji ne slijede njezin nauk. “Otada do danas, ovaj problem postajao je sve očitijim”.
“U crkvenim institucijama – bolnicama, školama i Caritasu – na mnogim se ključnim pozicijama nalaze ljudi koji ne podržavaju unutarnje poslanje Crkve, zamagljujući tako njezino svjedočenje. Iznad svega, to utječe i na izjave za javnost”, napominje Benedikt XVI.
“U međuvremenu je nažalost u značajnoj mjeri slučaj da službene dokumente Crkve u Njemačkoj sastavljaju ljudi za koje je vjera samo služba. U tom smislu, moram priznati da se izraz ‘službena Crkva’ doista odnosi na velik dio crkvenih dokumenata u Njemačkoj”, istaknuo je papa u miru, prisjetivši se slučaja kada je, dok je još bio profesor, zamolio jednog biskupa za tekst koji bi bio objavljen u časopisu Communio, no rukopis koji je poslao “očito je napisalo njegovo odjeljenje” te je bio “jezik aparata, a ne jezik osobe”.
Ovo iskustvo, ističe Benedikt XVI., i kasnije se ponovilo. “Ono što Crkva ima reći po službenoj dužnosti govori ured, a ne osoba. Sve dok samo ured, a ne srce i duh, progovaraju iz službenih crkvenih dokumenata, egzodus iz svijeta vjere će se nastaviti”.
“Zbog toga mi se i tada i danas činilo važnim izvući osobu iz zakrivenosti službom te zahtijevati istinsko osobno svjedočanstvo vjere”, napominje Benedikt.
“Riječ ‘odsvjetovnjenje’ označava negativni dio pozicioniranja koje me zaokuplja”, podrazumijevajući “izlazak iz govora i praktične ograničenosti jednoga vremena u slobodu vjere”, zaključuje papa u miru.
