Bazilika u kojoj se 135 godina neprekidno odvija vječno klanjanje postala francuski nacionalni spomenik
Euharistijsko klanjanje u bazilici Presvetog Srca Isusova na Montmartreu u Parizu nije se zaustavilo pod bombama 1944. godine, a nije se zaustavilo ni tijekom pandemije. Od 21. listopada to svetište koje je podignuto kao mjesto iskupljenja grijeha na poprištu mnogih mučenika smatra se nacionalnim spomenikom Francuske.
Prijedlog da se bazilika Presvetog Srca Isusova upiše među nacionalne spomenike nije prošao bez rasprava u Francuskoj koja je čak htjela obnoviti katedralu Notre Dame s modernim umetcima te koja je razmišljala o prenamjeni vjerskih građevina u muzeje, piše Acistampa. No, unatoč raspravama i kontroverzama, postupak priznavanja bazilike nacionalnim spomenikom brzo je tekao. Prijedlog je dala Regionalna uprava za kulturna pitanja lle-de-France, 13. listopada regionalno povjerenstvo za baštinu i arhitekturu jednoglasno je odobrilo prijedlog, uz izričitu podršku ministrice kulture Roselyne Bachelot. Sada će dokument biti poslan Komisiji za baštinu i arhitekturu koja će odlučiti o klasifikaciji spomenika.
Prema francuskom Zakonu o nasljeđivanju, građevina registrirana kao povijesni spomenik može dobiti do 40 posto državnih potpora za svoje radove na konzervaciji i obnovi, dok povijesna građevina može koristiti neograničene subvencije. Predviđa se da će tako biti i s bazilikom Presvetog Srca nakon što postupak bude birokratski dovršen 2021. godine.
Baziliku godišnje posjeti 10 milijuna ljudi i jedan je od najpoznatijih spomenika u Francuskoj. Ove godine slavila je jubilej i upravo u toj godini bazilika je prvi put u svojoj povijesti morala zatvoriti svoja vrata. Međutim, u njoj se nastavilo odvijati vječno euharistijsko klanjanje koje se neprekidno odvija od 1. kolovoza 1885. (uz iznimke Velikog petka) koje održavaju sestre Benediktinke Presvetog Srca od Montmartrea. Svaka sestra u samostanu mora se klanjati dva puta dnevno po jedan sat, osiguravajući tako stalnu prisutnost 24 sata dnevno pred Presvetim.
Bazilika je podignuta nakon francuskog poraza u Francusko-pruskom ratu, a prije svega kao odgovor na beznađe koje se osjetilo nakon opsade Pariza 1871. Dvojica laika Alexandre Legentil i Hubert Rohault de Flery zalagali su se za ostvarenje ambicioznog projekta izgradnje crkve posvećene Presvetom Srcu Isusovu na mjestu koje je u to vrijeme izabrao pariški nadbiskup, kardinal Joseph-Hippolyte Guibert. Bilo je to brdo mučenika.
Ali povijest Presvetog Srca vuče korijene iz dalje prošlosti. 1668. vidjelica Marie Marguerite Alacocque izvijestila je kralja da je imala viziju Presvetog Srca Isusova koje je tražilo da se simbol Presvetog Srca postavi na kraljevske zastave. Luj XIV. to nije učinio, a njegova je dinastija završila pogubljenjem na giljotini Luja XVI.
Došlo je vrijeme prosvjetiteljstva, antiklerikalizma, ukidanja vjerskih osjećaja. Notre Dame je također bila napola uništena i napuštena. No, poraz u ratu francuskom je parlamentu jasno dao do znanja da se vjerski osjećaji ne mogu ostaviti po strani. Tako masoni i republikanci glasuju za podizanje bazilike, dok narod, kao i uvijek u Francuskoj, prikuplja sredstva za njezinu izgradnju.
Značajno je i samo mjesto Mont Martre, brdo mučenika. “Ovdje su mučenici, ovdje mora kraljevati Presveto Srce”, zagrmio je nadbiskup Pariza kardinal Joseph Hippolyte Guibert (1802. – 1886.) kada je odobrio projekt bazilike.
Jer upravo su tu, na Montmartreu, mučili i ubili sv. Dionizija i njegove suputnike Eleuterija i Rustika, prve apostole Pariza. I na tom je mjestu sv. Genoveva oko 475. godine dala podići crkvu. U 9. stoljeću bila je gotovo u ruševinama te je obnovljena. Tada postaje samostan benediktinki, posvećen Djevici Mariji, i to će biti sve do Francuske revolucije.
Danas se, stoga, u blizini bazilike Presvetog Srca nalazi stanica metroa “Abbesses” (opatice), dok ulice Rochechouart ili Tour d’Auvergne nose ime nekadašnjeg samostana. Benediktince je raspršila Francuska revolucija, dok je njihov samostan opljačkan i u potpunosti uništen 1792. godine, dok je posljednja opatica Marie-Louise de Montmorency-Laval odvedena na vješala 24. srpnja 1794. upravo na tom brdu mučenika. A njezina će krv biti temelj za ponovno pokretanje vjerskog života kojih osamdeset godina kasnije.
Kamen temeljac postavljen je 16. lipnja 1875. godine, ali gradnja je doživjela brojne teškoće. Bazilika je trebala biti posvećena 17. listopada 1914., no posveta je odgođena zbog ulaska u rat. Potom ju je 16. listopada 1919. posvetio kardinal Amette u nazočnosti kardinala Antonija Vica, tada prefekta Svete kongregacije za obrede pape Benedikta XV.
S obzirom na povijest, iznenađuje da je trebalo toliko vremena kako bi bazilika bila uvrštena na popis povijesnih spomenika. Katedrala Notre Dame je uvrštena na popis nedugo nakon obnove 1862., muzej Louvre 1899. Montmartreu je trebalo više od jednog stoljeća.
Možda tome pridonosi i činjenica da je spomenik povezan s takozvanim “tjednom krvi” 1871. godine, kada se ljevičarska skupina Pariške komune pobunila protiv vlade, i baš na mjestu gdje je danas bazilika Presvetog Srca Isusova ubijena su dva generala.
No prepoznavanje bazilike kao spomenika usporile su i polemike. U svojoj knjizi “Pariz” Emile Zola nazvao je baziliku Presvetog srca “pljuskom u lice razumu”; izgrađenu za “veličanje apsurda”, dok su drugi aktivisti u novije vrijeme pozivali na njezino rušenje.
Ipak, Presveto Srce je još uvijek tu, otporno na sve, sa svojim vječnim euharistijskim klanjanjem koje je, uostalom, njegova istinska snaga.
www.medjugorje-news.com/hkm.hr
