Bartolo Longo: Čudesan put obraćenika od sotonizma do gorljivog apostola krunice
Bartolo Longo rođen je 10. veljače 1841. u imućnoj obitelji u gradiću Latiano, na jugu Italije. Njegovi roditelji, dr. Bartolomeo Longo i Antonina Luparelli, bili su pobožni katolici koji su molili krunicu svaki dan. Kada je godine 1851. Longova majka preminula, on se polako udaljuje od svoje katoličke vjere.
Studiravši pravo na Sveučilištu u Napulju uključuje se u pogansku, sotonističku sekstu u kojoj brzo napreduje i postaje sotonistički svećenik. Sudjeluje u ritualima žrtvovanja, raznim sotonističkim seansama, u gatanju i vraćanju te sotonističkim orgijama. Nezadovoljan svim time što prakticira odlazi korak dalje i čini sve što je u njegovoj moći da javno ismije, ponizi i satre kršćanstvo pogotovo katolički utjecaj u svijetu. On je čak uvjerio mnoge katolike da napuste Katoličku crkvu.
Međutim, ni jedna od tih aktivnosti nikako mu ne donosi radost, naprotiv, njegov život obilježen je jakom depresijom, paranojom, zbunjenošću i nervozom. Čak je počeo pokazivati znakove demonske opsjednutosti što je uključivalo grozne vizije i kontinuirano opadanje zdravstvenog stanja. Naposljetku on je doživio živčani slom. U svom očaju, zbačen na koljena i pred samoubojstvom Longo tvrdi da je čuo glas svog pokojnog oca koji je vikao: Povrati se Crkvi! Vrati se Bogu.
U strahu kojeg je osjetio pri samoj pomisli da se vrati Bogu, on odlazi starom obiteljskom prijatelju redovniku Albertu Radentu koji ga upućuje da se mora odreći sotone te on uskoro postaje njegov duhovnik u borbama koje su tek uslijedile kao posljedice sotonizma. Kako bi dokazao svoju novu nađenu predanost Kristu i njegovoj Crkvi Bartolo odlazi na svoju posljednju seansu te se usred nje podiže medaljicu Blažene Djevice Marije te viče iz sveg glasa: Odričem se Sotone, odričem se spiritizma jer to je samo zabluda, samo laž!
Nakon toga, uslijedilo je razdoblje borbe. Jedne večeri dok se Longo molitvom borio protiv posljedica grijeha doživio je duboko mistično iskustvo.
Dok je razmišljao o svojem stanju doživio je dubinski i nesnošljivi osjećaj očaja koji ga je tjerao na samoubojstvo. Tada je čuo glas svog duhovnika koji mu kaže: ‘Ako tražiš spas, širi molitvu krunice, to je Marijino obećanje’. Ove riječi, kako je kazao, prosvijetlile su njegovu dušu, a on je pomislio:
‘Ako je ovo istina nikada neću napustiti krunicu’. Tako je i bilo. On shvaća da je upravo to njegovo poslanje i ta spoznaja daje mu mir. Nakon toga, godine 1871. on postaje dominikanski trećeredac i započinje moliti i promicati krunicu, kao znak svoje pokore.
Oženio se bogatom Marianom di Fusco, te zajedno s njom obnavlja malu crkvicu u Pompejima i promiče slavlje Gospe od Krunice u njoj. U crkvici postavlja i sliku Gospe koju je dobio na poklon, a uskoro rijeke hodočasnika obilazi crkvicu koju je kao svetište Longo poklonio Svetoj Stolici. U crkvici su prijavljena brojna čudesa i ozdravljenja koja potiču Longa da do smrti, cijeli svoj život provede dajući krunicu cijelom svijetu, a upravo zbog promicanja svete krunice on je beatificiran 26. listopada 1980, a tom prigodom ga je sv. Ivan Pavao II. opisao kao ‘apostola krunice’.
