O blaženom Carlu Acutisu i njegovu životu s euharistijom i virtualnosti
Dana 10. listopada 2020. u bazilici svetoga Franje u Asizu proglašen je blaženim Carlo Acutis, mladić koji je gajio ljubav prema računalima i – što je osobito važno – iskazivao se vjernim poklonikom i gorljivim promicateljem euharistije.
Dana 10. listopada 2020. u bazilici svetoga Franje u Asizu proglašen je blaženim Carlo Acutis, mladić koji je gajio ljubav prema računalima i – što je osobito važno – iskazivao se vjernim poklonikom i gorljivim promicateljem euharistije, prenosi Marito Letica za Vatican News. Beatifikacijsko misno slavlje predvodio je kardinal Agostino Vallini, umirovljeni vikar Rimske biskupije, pri čemu je rekao da je od djetinjstva blaženikov pogled bio usmjeren prema Isusu te je kardinal nastavio ističući: ″Ljubav prema euharistiji bila je temelj koja je njegov odnos s Bogom držala živim. Često je znao govoriti: ʹEuharistija je moj autoput prema rajuʹ.″ Na svetoj misi pročitano je i apostolsko pismo pape Franje u kojemu poglavar Crkve proglašava da će spomendan Carla Acutisa biti 12. listopada, kojega nadnevka je preminuo 2006.
Neotklonjivo nam se nadaje pitanje: Kako je moguće povezati stvarnost euharistije s virtualnim svijetom? Odgovor je ponajprije dao – svojim uzornim i smjerokaznim životom – blaženi Carlo Acutis. A do drugoga je odgovora moguće dospjeti etimologijom. ″Étymos″na grčkome znači ʹistinskiʹ, ʹpraviʹ, ʹstvarniʹ; upravo je toga postanka pojam ″etimologija″. Nju je Rimljanin Ciceron tumačio kao ono pri čemu se ″dokaz izvodi (izmamljuje) iz moći samog imena″. Naime, u korijenu pridjeva ″virtualan″ i imenice ″virtualnost″ nahodi se latinska riječ ʺvirtusʺ u izvornome značenju ʹsnagaʹ, ʹhrabrostʹ, ʹvrlina ili krjepostʹ, a termin ″virtualno″ u daljnjim i izvedenim značenjima odnosi se na nešto potencijalno, možebitno, moguće, skriveno, iz čega se tek na kraju izrodilo značenje imaginarnosti, nestvarnosti, nečega što ne postoji u obliku u kojemu je prividno prisutno. Uviđamo da riječ ʺvirtualanʺ nije jednoznačna, nego višeznačna, semantički metaforična i ambivalentna. Za ovaj je kontekst važno izvorno značenje dotične riječi. Dakle, govorimo o snazi, hrabrosti i krjeposti.
Upravo se euharistija svojom smjerokaznošću prema vječnosti vjerodostojno suprotstavlja čovjekovim pokušajima nadvladavanja vlastite vremenitosti; naime, u posljednje se vrijeme u filozofskim i bioetičkim raspravama sve više govori o ″transhumanizmu″ i ″posthumanizmu″, kao i o ″metahumanizmu″, koji prethodna dva pokušava ujediniti i nadići. Naime, po slavlju euharistije u posve određenome smislu promičemo cjeloviti kršćanski humanizam, koji ima ne samo horizontalnu nego i vertikalnu dimenziju: slavljenjem euharistije u zajedništvu s ostalim vjernicima bivamo združeni s Kristom, našim Spasiteljem i Otkupiteljem. Euharistijom zahvaljujemo Bogu i Bogočovjeku Isusu Kristu na svemu što je za nas učinio, što čini i što ima učiniti.
Govorimo o kršćanskoj nadi zagledanoj u obrise budućnosti. Nada je u svojoj bîti metafizička kategorija koja čovjeka pokreće ne samo ″prema naprijed″ nego i transcendencijom ″prema gore″. Isus Krist svojim bogočovještvom sintetički potire sve suprotstavljenosti između zemaljskih horizonata i nebeskih perspektiva, između materije i duha. S Isusom se susrećemo u otajstvu euharistije, gdje snažno titra onaj izvorni ″virtus″: skrivena snaga i krjepost.
Istinu o blagodati euharistije – kako nam pokazuje primjer blaženoga Carla Acutisa – moguće je širiti i novim sredstvima komunikacije, u takozvanome virtualnom svijetu. Euharistija nas vjerodostojno i blagotvorno približava konačnomu cilju vjernikova putovanja – nebeskomu Jeruzalemu. U tome nam smislu valja razumijevati naslov knjige o životu blaženoga Carla Acutisa: ″Euharistija – moja autocesta za nebo″.
www.medjugorje-news.com/hkm.hr
