U cijelom svijetu poduzimaju se epidemiološke mjere koje iz temelja mijenjaju naše živote. Već sada, a osobito u bliskoj budućnosti, pojedinac, ali i zajednice patit će duboko i dugo od posljedica »lijeka« koji se primjenjuje u borbi protiv ove pandemije.
S obzirom na drastičnost mjera koje ne ostavljaju netaknutim gotovo ni jedno područje našega života, logično je očekivati da su one opravdan odgovor na neku strašnu opasnost koja prijeti čovjeku i cijelomu čovječanstvu. Tako veliku opasnost da smo cjelokupni život morali zaustaviti kako bismo se zaštitili od te smrtonosne pošasti. Imajući u vidu drastičnost mjera koje zadiru u sve pore osobnoga i društvenoga života, opravdano je postaviti pitanje koliko su te mjere u skladu s načelom razmjernosti, odnosno koliko su opravdane s obzirom na stvarnu opasnost pandemije.
Koliko god se Nacionalni stožer te iznimno usklađeni mediji trudili nama predočiti opasnost ove pandemije, statistika je neumoljiva. Broj zaraženih, kada govorimo o Hrvatskoj, relativno je malen. Pritom je važno spomenuti da većina tih zaraženih, osobito u ovoj ljetnoj fazi pandemije, ima tek blage ili nikakve simptome. Valja postaviti pitanje zašto se u predstavljanju broja zaraženih rabi riječ oboljeli? Očito je da se radi o zaraženima, a ne o oboljelima. Biti zaražen koronavirusom i ne imati nikakve simptome ni posljedice za zdravlje očito ne znači biti bolestan. Usput spominjem da ne poznajem nikoga tko poznaje nekoga tko je imao ili ima neke zdravstvene poteškoće s obzirom na COVID-19.
Broj umrlih posebna je priča. Obdukcije pokazuju da nitko od umrlih nije isključivo bio pogođen koronavirusom, nego su imali druge ozbiljne zdravstvene poteškoće koje su bile glavni razlog smrti. Time se ne želi umanjiti opasnost koronavirusa, osobito opasnost za osobe koje imaju ozbiljnih zdravstvenih poteškoća. No, isto tako, nije opravdano sve smrti s koronavirusom pripisati tomu virusu. A teško se oteti dojmu, koji je stvoren na temelju nekih konkretnih pokazatelja, da postoji jasna namjera da se što više smrti poveže s koronavirusom. Zanimljivo bi bilo saznati zašto. Iako se, dakle, koronavirus mora shvatiti ozbiljno, osobito u odnosu na rizične skupine, ipak je strah koji se širi od virusa pretjeran. Koronavirus nije smrtonosan virus. No, za razliku od njega, veoma je opasan virus koji je u nekoliko mjeseci »usmrtio« mnoga temeljna ljudska prava i slobode u cijelom svijetu. S njegovim posljedicama tek ćemo se morati suočiti.
Postoji još jedan aspekt ove pandemijske priče koji izaziva nedoumice. Koronavirus je tijekom ljeta puno blaži nego tijekom zime. Iako imamo zaražene, nemamo bolesne ni umrle. Neka istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju blage ili nikakve simptome razvijaju razinu imuniteta koji će ih čuvati od zaraze. Ako je tako, onda je ustvari dobro da sada u ljetnom razdoblju, kada su simptomi puno blaži, imamo što više zaraženih. Na taj način smanjujemo težu pandemiju u jesenskom i zimskom razdoblju. Zašto se onda nastavlja dramatizirati oko broja zaraženih?
Zanimljiva je i činjenica da se ovim epidemiološkim mjerama želi zaraza dovesti pošto-poto do 0%. To nije moguće. I kod gripe, koja se nastoji maksimalno suzbiti, nitko i ne pomišlja blokirati cjelokupni život da bi se suzbio virus gripe. A što je s hepatitisom C, koji može izazvati ozbiljne bolesti? Nikomu nije palo na pamet uvesti lockdown (štogod značio taj pojam) zbog toga virusa. Možemo navesti i druge primjere. Smrtnost u prometu veoma je visoka. No ne razmišlja se o mogućnoj zabrani prometa unatoč stvarnoj opasnosti od smrtonosnih posljedica prometnih stradanja. Kada je u pitanju koronavirus, cilj je, dakle, dovesti zaraznost na 0%. Cijena koja se za to plaća veoma je velika. Čudi taj nerazmjer između stvarne opasnosti ove zaraze i agresivnosti »lijeka« koji se koristi da bi se zaraza suzbila i dovela na 0%. Taj nerazmjer izaziva sumnju da »lijek«, čija se primjena ni na koji način ne može opravdati samom bolešću, nema primarno cilj suzbiti zarazu. Teško se oteti dojmu da se pandemija iskorištava, poput dimne zavjese, za ostvarenje ciljeva nekoga društvenoga eksperimenta (ili možda za rješavanje nekih problema na svjetskoj razini). Pritom se instrumentalizira brojem bolesnih i umrlih kako bi se u većine ljudi izazvali strah i nesigurnost.
Znak je novoga vrloga društva socijalna distanca, i najočitiji znak te distance – maska. Od početka nam se govori o nužnoj socijalnoj distanci. U početku smo bili zbunjeni jer smo mislili da se neprimjereno rabi sintagma socijalna umjesto fizičke distance. Naime, fizička distanca podrazumijeva fizičku udaljenost, a socijalna govori o novim odnosima, o udaljavanju od drugih osoba u smislu komunikacijskih i emocionalnih odnosa. No nakon nekoliko mjeseci epidemioloških mjera čini se da se ipak nastoji poticati primarno socijalna distanca.
Zašto je potrebno nositi masku i u situacijama kada je osigurana fizička distanca? Uostalom, cijela ta priča s maskama krajnje je nedosljedna. Zašto moramo nositi masku kad idemo u trgovinu, a ne moramo kada idemo u ugostiteljski objekt koji je, među ostalim, u istoj zgradi u kojoj se nalazi i trgovina? Ako je opasnost od koronavirusa stvarna i ozbiljna, i ako maske pomažu u borbi protiv zaraze, treba ih nositi svagdje, bez iznimke. A ako postoji propis ili preporuka da maske treba nositi u nekim prostorima, a u drugima ne treba iako se radi o sličnim okruženjima, nužno se nameću pitanja o smislenosti i dosljednosti takvih uputa.
Stvara se dojam da maska ovdje ne služi primamo kao zaštita od koronavirusa, nego je važna maska kao takva. Maska kao znak socijalne distance. Maska kao znak zaštite od bližnjega. Maske su znak novih međuljudskih odnosa koji se pomalo uspostavljaju. Između ljudi treba staviti masku kako bismo se zaštitili jedni od drugih. Maskom držimo distancu i skrivamo svoje lice od drugoga. Maske će sve više postajati vanjski znak čovjekova unutrašnjega distanciranoga stajališta. Masku stavljam između sebe i bližnjega. Čak i u najsvetijim trenutcima svoga života: tijekom sakramenata.
Bitna je karakteristika čovjeka njegov odnos s drugim. Manifestacija toga drugoga događa se u razgovoru, licem u lice. Sjetimo se da se u Levinasovoj etici drugi, tj. naš bližnji, predstavlja kao lice. Preko lica govori o sebi, očituje istinu o sebi. Drugi nam se objavljuje osobito preko svoga lica, koje je najvažnije sredstvo komunikacije. Sada nas epidemiološke mjere prisiljavaju da skrivamo svoje lice pred svojim bližnjim.
Od početaka pokušava nas se priviknuti na »novo normalno« ili na »novu normalnost«. U čemu se sastoji ta nova normalnost? Uostalom, što znači »novo normalno«? Ne može postojati nova normalnost. Normalno je normalno, i ako nije tako, onda nije normalno. Dakle, nema neke nove normalnosti. Ili, možda ipak postoji?! Ako postoji, to nije normalna normalnost koja je kao takva prihvaćena, nego nametnuta i takvom proglašena.
Oduzimajući čovjeku lice drugoga, oduzimajući čovjeku mogućnost dodira, stvara se jedan novi svijet nesigurnosti, depresije, neempatičnosti, neprivrženosti. Vodi nas u svijetu kojem će ljudi poput neovisnih jedinki živjeti jedno pokraj drugoga, čuvajući se moguće opasnosti koja nam može doći od drugoga. Vodi nas u svijet u kojem će se odnosi temeljiti na strahu od drugoga, na izbjegavanju susreta i zajedništva. Osobito nas vodi u svijet u kojem će biti na djelu jača kontrola i praćenje. Radi, jasno, naše sigurnosti!
Ovaj društveni eksperiment dao je snažan impuls za stvaranje novoga svijeta. Mora nas zabrinjavati sve očitija tendencija kod zapadnoga čovjeka koji postaje slijep za nove oblike totalitarizama i diktature.
Osim mjera za suzbijanje pandemije, ovdje se očito u pozadini radi o pedagoškoj mjeri svjetskih razmjera preodgoja čovjeka. Teško je naime, među ostalim, drukčije shvatiti kovidsko inzistiranje na stvaranju straha kod čovjeka te na silnim nelogičnostima kojima smo izloženi od prvoga dana pojave ove pandemije (sjetimo se samo mnoštva svakodnevnih kontradiktornih uputa koje smo dobivali vezano za maske, razmak, izlazak, simptome itd.). U komunizmu smo također biti podvrgnuti preodgoju s ciljem stvaranja socijalističke ličnosti. Ovim preodgojem želi se ponajprije kod čovjeka stvoriti senzibilitet i raspoloživost da slobodno prihvati »novu normalnost«, a koja će biti bitno označena snažnijom kontrolom i nadzorom, trajnim strahom, nehumanom socijalnom distancom.
Riječ je očito o jednoj novoj diktaturi, koja u usporedbi s dosadašnjim diktaturama ima jednu novinu, a ona se krije u unutarnjem porobljavanju čovjeka, koje se događa upravo ovim procesom preodgoja odnosno ovim psihosocijalnim eksperimentom. Zasada, čini se, eksperiment je u velikoj mjeri uspješan.
Prof. dr. sc. Ružica Razum
Izvor: Glas Koncila, 30.8.2020.
www.medjugorje-news.com/zupa-kompolje.hr/
