PROPOVIJED NOVOG MOSTARSKO-DUVANJSKOG BISKUPA PALIĆA NA MISI ZADUŠNICI ZA POKOJNOGA DON NIKU LUBURIĆA
Sveta misa zadušnica u župnoj crkvi biskupijskom svetištu Presvetoga Srca Isusova u Studencima
U subotu, 26. rujna 2020. u svojoj rodnoj župi Studenci pokraj Ljubuškog u svećeničku grobnicu u župnom dvorištu sahranjen je svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije don Niko Luburić koji je preminuo dan ranije u Caritasovu Rehabilitacijskom centru „Sveta Obitelj“ u Mostaru u 69. godini života i 44. godini svećeništva. Svetu misu zadušnicu u župnoj crkvi i biskupijskom svetištu Presvetoga Srca Isusova u Studencima predvodio je nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s biskupom mostarsko-duvanjskim i apostlskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem te uz koncelebraciju oko 70 svećenika. Prigodnu propovijed uputio je biskup Palić, a prenosimo je u cijelosti:
Čitanja:
1. Job 19,1.23-27a
2. Evanđelje: Iv 11, 17-27
1. U zoru, 14. travnja 1759. godine, na Veliku subotu, nakon osmogodišnje sljepoće preminuo je Georg Friedrich Händel, njemačko-engleski barokni skladatelj, najpoznatiji skladatelj oratorija i opera. Smrt je nastupila osam dana nakon što je dirigirao svoje najpoznatije i najznačajnije djelo oratorij Mesija. Pokopan je u Westminsterskoj opatiji u Londonu, a na grobu je postavljen kip koji ga prikazuje kako drži rukopis za solo kojim započinje treći dio oratorija Mesija, a koji počinje riječima: I Know That My Redeemer Liveth, „Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati“ (Job 19,25). Zanimljivo je to, dok je većina pobožnih kršćanskih skladatelja toga doba odlučila raditi samo u crkvi, pišući himne i ravnajući zborovima, ovaj uvaženi, ali neshvaćeni Božji čovjek, počastio je svog Stvoritelja skladbom opere, komorne i orkestralne glazbe, često izvedene u svjetovnim arenama. Njegova nepokolebljiva vjera izražena je gotovo poetski nekoliko dana prije nego što je preminuo, jer je izrazio svoju želju da umre na Veliki petak, “u nadi da će na dan svoga uskrsnuća upoznati svog dobrog Boga, svog slatkog Gospodara i Spasitelja”.
2. Nije mi bila namjera uspoređivati velikoga Händla i pokojnoga don Niku, na čijem smo se ispraćaju danas okupili, ali neke poveznice možemo naslutiti. Don Niko je volio glazbu, kojoj je posvetio veliki dio svoga života kao istraživač, pedagog i voditelj zborova, preminuo je u zoru i vjerovao je u ove riječi koje smo čuli u Jobovoj knjizi, a koje su našle mjesto u glazbenom djelu koje traje i danas: Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
Ovo iskustvo potpune napuštenosti i napuštenosti od Boga ne dijele samo Job i Händel. Nažalost, svjedoci smo kako još uvijek nema kraja lošim vijestima i lošim sudbinama.
Međutim, jedno je gotovo nevjerojatno: Jobova pritužba dovodi do sljedećeg: „ Ja znam da moj Izbavitelj živi!“ Slomljeni Job prkosno drži do sigurnosti: „A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati “( Job 19,26-27). Job je očito bio nadahnut Božjim Duhom Svetim. Imao je viđenje koje seže nakon smrti, što se rijetko događalo u Starom zavjetu.
Bio je to proročki pogled na onoga, koji je na Uskrs trebao prvi napustiti carstvo mrtvih s otkupljenim, novim tijelom: Isusa Krista. Za Joba je to još uvijek bila čežnja, slutnja, nada – ali istodobno duboko znanje: “Znam da moj Izbavitelj živi, čak i ako ga još ne poznajem!”
3. Mnogo kasnije, nakon Joba, i naš se don Niko našao u situaciji patnje, neizvjesnosti, možda i napuštenosti. Suočen s čudnim promjenama u organizmu, nedostatkom fizičke snage, završio je u bolnici. Medicina može puno, ali ne može sve. Može pomoći kvaliteti života, olakšati podnošenje boli, ali ne može vratiti život. Ono što možemo naučiti od biblijskoga Joba jest da vrijedi sačuvati povjerenje u Boga i vjeru u njega, čak i u najtežim životnim situacijama.
Posljednji telefonski razgovor s don Nikom bio je prošli tjedan, kad smo se dogovorili da ćemo probati učiniti ono, što se može učiniti. Posljednji susret bio je prije nekoliko dana, dok je ležao u bolesničkoj postelji, bez mogućnosti komunikacije. Očito je da je don Nikin organizam bio već toliko slab da nije mogao podnijeti brzo napredovanje bolesti. Gospodar života i smrti odlučio ga je pozvati s ovoga svijeta i lišiti ga patnje i boli. Taj isti Bog, Gospodar povijesti i života, odlučio je i da moj prvi sprovod kao biskupa jednom svećeniku u ovoj biskupiji bude upravo don Niki, prvom svećeniku Mostarsko-duvanjske biskupije koga sam uopće upoznao, u vrijeme kad je on početkom 90-ih godina započeo studij glazbe, a ja teologije u Zagrebu. Još mi u ušima odjekuje njegovo neumorno vježbanje na klaviru u staroj dvorani „Vijenac“ na Kaptolu, uz ravnomjerno kuckanje taktomjera.
Don Niko je bio Isusov svećenik. Mnogo je puta kao svećenik sudjelovao na posljednjim oproštajima znanih i neznanih. I vjerujemo da je sačuvao vjeru u uskrsnuće, koju je i drugima naviještao. Kolikogod nas kršćane hrabri utjeha vjere, strah pred smrću, ipak, pronalazi svoje mjesto i u našem životu. Imamo pravo predati se Duhu Božjemu sa svojim legitimnim pitanjima i uzdasima. Božji Duh je Tješitelj, koji nas tješi. I zato jer je naš Spasitelj Isus Krist živ, smijemo i mi vjerovati da ćemo jednom biti provedeni kroz iskustvo smrti do vječnog gledanja Boga.
4. Iako se u svakoj tuzi, svakom rastanku od dragih ljudi može pronaći i dio ljutnje, jer ne možemo shvatiti da gubimo nekoga, koji nam puno znači i koji vrijedi, Isus nam u današnjem Evanđelju daruje riječ utjehe. Isus je uskrisio Lazara. Ali ovo čudo, o kojemu smo slušali, nije odlučujuće. Presudno i odlučujuće je ono što Marta govori u današnjem Evanđelju: „Da, Gospodine. Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet.“ (Iv 11, 27).
Sve je sadržano u ovom DA. U tom DA i u kratkom dijalogu između Isusa i Marte sažeto je ono što inače ponekad traje godinama: naime put kroz tugu u život. Nakon što se Marta mučila i nije sve razumjela – a najmanje Boga! – nakon što je doslovno pustila da joj tuga “istekne”, tek tada pronalazi nutarnju potporu. Kaže DA “svom” Bogu, koji joj toliko nedostaje i koji je trenutno susreće u Isusovoj ljudskosti. Ona kaže DA Kristu i time priznaje da želi ponovno ustati i živjeti i voljeti.
5. Ova euharistija, a takva je svaka kršćanska euharistija, u kojoj nam se Gospodin Isus daruje da ga blagujemo i krijepimo se na našem životnom putu, trenutak je i zahvale. Zahvale Gospodinu za sve njegove darove. Zahvale i za dar života pokojnoga don Nike, koji je svojom jednostavnošću i ljubavlju prema glazbi oduševljavao druge za Isusa Krista.
Dok stojimo ovdje pored njegova mrtva tijela, želimo don Niki zahvaliti za njegovo ljudsko i svećeničko služenje i život. Hvala liječnicima i bolničkom medicinskom osoblju, te časnim sestrama i osoblju u rehabilitacijskom centru „Sveta obitelj“ za skrb i ljubav kojim su pratile posljednje dane njegova života. Hvala i Tebi, nadbiskupe Tomo i svoj braći svećenicima, redovnicima i redovnicama i svima vama, dragi Božji narode, na vašoj molitvi i nazočnosti.
Gospodin Isus, koji za sebe reče da je uskrsnuće i život, a kojega je don Niko ljubio i kojemu je služio, neka mu daruje puninu vječnoga života.
Nama neka daruje čistu ljubav, postojanu nadu i čvrstu vjeru u život vječni. Amen.
WWW.MEDJUGORJE-NEWS.COM/