98-godišnji albanski kardinal Ernest Simoni u Međugorju: Mučenik komunizma popeo se na Brdo ukazanja a u crkvi izvršio egzorcizam
Albanski kardinal Ernest Simoni, svećenik koji je desetljećima trpio teške progone pod komunističkim režimom u Albaniji, boravio je u Međugorju u danima uoči 45. obljetnice prvih ukazanja. Njegov dolazak, uspon na Brdo ukazanja i svjedočanstvo vjere duboko su dirnuli brojne hodočasnike.
Kardinal Simoni, koji je u poodmakloj životnoj dobi, 23. lipnja uspeo se na Brdo ukazanja. Dio puta prošao je pješice, dok su ga na zahtjevnijim dijelovima mladi iz Cenacola nosili na nosilima. Tijekom uspona blagoslivljao je prisutne, a pred Gospinim kipom molio je krunicu i blagoslovio vodu kojom je poškropio okupljene vjernike.
Bio je to prizor koji su mnogi doživjeli kao snažno svjedočanstvo poniznosti, ustrajnosti i vjere čovjeka koji je zbog Krista prošao tamu zatvora, progonstva i patnje, ali je ostao vjeran svećeničkom pozivu.
Svećenik koji je preživio komunističke progone
Ernest Simoni rođen je 1928. godine u selu Troshani u sjevernoj Albaniji. Još kao dječak započeo je put prema svećeništvu unutar franjevačkog reda. No njegov život obilježio je brutalan progon Crkve pod komunističkim režimom Envera Hoxhe.
Franjevački samostan u kojem je boravio 1948. godine opljačkali su pripadnici režima. Fratri su strijeljani, a novaci protjerani. Unatoč svemu, Simoni je nastavio teološki studij u tajnosti te je 1956. godine tajno zaređen za svećenika.
Godine 1963., nakon božićne mise, bio je uhićen i zatvoren. U zatvoru je proveo 28 godina, suočavajući se sa samicom, prisilnim radom, mučenjima i stalnom prijetnjom smrti. Ipak, ni u takvim okolnostima nije prestao biti svećenik.
Kasnije je svjedočio kako je u zatočeništvu svakodnevno slavio svetu misu napamet, na latinskom jeziku, potajno ispovijedao i dijelio svetu pričest. Hostije je izrađivao skrivajući se, koristeći plamenik ili suha drva, a vino je zamjenjivao grožđem koje bi zgnječio, ili vinom koje su mu potajno donosili rođaci.
Dvaput je bio osuđen na smrt, ali kazna nije izvršena. I u zatvoru je postao duhovni oslonac mnogim zatvorenicima.
Svjedočanstvo koje je rasplakalo papu Franju
Njegova priča postala je poznata široj javnosti 2014. godine, kada je papa Franjo posjetio Albaniju. Tada je Ernest Simoni pred Svetim Ocem, biskupima, kardinalima i vjernicima svjedočio o patnjama koje je pretrpio zbog vjere.
Ispričao je kako su ga nakon uhićenja mučili i pokušavali prisiliti da govori protiv Crkve. No on je odbio. Svjedočio je kako su mu lanci tako snažno stezali zapešća da mu je jednom gotovo prestalo kucati srce, ali je, kako je rekao, Bog htio da nastavi živjeti.
Nakon njegova svjedočanstva, u crkvi je zavladala tišina. Kada se približio papi Franji kako bi mu poljubio ruku, Papa je ustao, zagrlio ga, poljubio njegove ruke i dugo ostao u zagrljaju s njim. Taj trenutak duboko je potresao prisutne, a papa Franjo nije mogao zadržati suze.
Nedugo nakon toga, papa Franjo imenovao ga je kardinalom.
Misa u crkvi sv. Jakova i molitva oslobođenja
Tijekom boravka u Međugorju, kardinal Ernest Simoni predsjedao je misnim slavljem na talijanskom jeziku u crkvi sv. Jakova. Nakon završnog blagoslova započeo je molitvu oslobođenja, poznatu molitvu pape Lava XIII. na latinskom jeziku.
Prema svjedočanstvu Eusebija Ciccottija, koji je događaj opisao kao očevidac, nedugo nakon početka molitve iz dna crkve začuli su se snažni ženski krikovi. Zatim su se, prema njegovu svjedočanstvu, čuli i drugi krikovi s drugog mjesta u crkvi.
Vjernici su ostali mirni, a nakon završetka molitve mnogi su napustili crkvu. Ciccotti piše kako je ubrzo ispred crkve vidio kardinala okruženog manjom skupinom ljudi. Njegov osobni tajnik rekao mu je da kardinal vrši egzorcizam.
Prema svjedočanstvu, radilo se o jednoj ženi koja je bila vidno iscrpljena, dok su uz kardinala bili svećenici, đakoni i laici koji su pomagali. Nedugo zatim, na središnjim vratima crkve sv. Jakova, druga je žena također počela vikati, a nekoliko osoba ju je držalo.
“Oživjela je stranica Evanđelja”
Autor svjedočanstva opisuje kako se ispred crkve stvorio zaštitni krug oko žene, kardinala i onih koji su pomagali. Kardinal Simoni, miran i bez straha, nastavio je molitvu oslobođenja na latinskom jeziku.
Prema Ciccottijevu opisu, žena se snažno opirala, vikala i pokušavala se istrgnuti iz ruku onih koji su je držali. Kardinal je molio smireno, a zatim je zatražio svetu vodu i poškropio je prema ženi. Nakon dulje molitve, žena se smirila.
Autor svjedočanstva napisao je da je u tom trenutku, pred očima prisutnih, vidio nešto što ga je podsjetilo na evanđeoske izvještaje o Isusovu oslobađanju opsjednutih. Naglasio je da takvim događajima ne treba pristupati znatiželjno, nego s molitvom za osobe koje pate.
Snaga čovjeka koji je prošao zatvor
Posebno snažan dojam na hodočasnike ostavila je izdržljivost kardinala Simonija. Unatoč godinama, istoga je dana bio na Podbrdu, molio krunicu, slavio svetu misu, sudjelovao u molitvama oslobođenja te posjećivao mjesta važna za međugorsku duhovnost, među njima Institut sv. Ivana Pavla II. i zajednicu Cenacolo, koju je osnovala sestra Elvira.
Oni koji su ga susreli svjedoče da tijekom mise, molitve i blagoslova njegov glas postaje snažan i odlučan. Sam kardinal, prema svjedočanstvu, skromno je govorio: “Zovite me oče; eminencija je samo Isus.”
Toga je jutra u prostorijama Radio Marije Međugorje okupljenima poručio: “Uvijek molite Presvetu Djevicu.” Govoreći o svetima, posebno je spomenuo Padre Pija, istaknuvši da mu se vjernici trebaju utjecati u molitvi.
Međugorje kao mjesto molitve, vjere i obraćenja
Boravak kardinala Ernesta Simonija u Međugorju ostavio je snažan trag među hodočasnicima. Njegov uspon na Brdo ukazanja, molitva pred Gospinim kipom, blagoslov vjernika i svjedočanstvo svećenika koji je preživio komunističke progone govore o vjeri koja se ne gasi ni pred patnjom, ni pred zatvorom, ni pred prijetnjom smrti.
Njegov život podsjeća da svećeništvo nije samo služba riječi, nego potpuno predanje Kristu. U zatvorskoj ćeliji, u tajno slavljenoj misi, u trpljenju, u oprostu i u neumornoj molitvi, kardinal Simoni ostao je vjeran Bogu i Crkvi.
U Međugorju je to svjedočanstvo ponovno došlo pred oči vjernika: starac slab po godinama, ali snažan u vjeri, penje se prema Brdu ukazanja, moli krunicu, blagoslivlja narod i svjedoči da je Krist jači od svakog progona, tame i zla.
