Pouka iz bratove smrti koja mi je ostala u sjećanju i danas
Moje iskustvo iz djetinjstva pomoglo je oblikovati moj odnos prema smrti tijekom cijelog života. Sutra bi bio 43. rođendan mog malog brata Paula. Nažalost, nije dočekao svoj prvi rođendan – umro je kada je imao samo 11 mjeseci.
Tada sam imala 6 godina i događaji oko njegove smrti i sprovoda obilježili su cijeli moj život – na neobično pozitivan način. Čak i prije Paulova rođenja bilo je jasno da će on biti posebna beba. Noć prije nego što je moja majka otišla u bolnicu da ga porodi, naša susjeda (koju su moje četvero starije braće i sestara prozvali “Sveta Marija” zbog njene jake vjere) došla je u našu kuću i ostavila bocu svete vode. Nije to učinila ni na jednom od prethodnih pet poroda moje mame.
Paulovo rođenje bilo bi najbolniji porod moje majke od svih njezinih devetero djece. Rođen je s Apertovim sindromom, genetskim poremećajem koji rezultira deformitetima lubanje i udova. Moji roditelji nisu imali pojma da njihov sin ima ovaj sindrom; tada skenovi nisu bili dostupni. U Paulovom slučaju, njegove sićušne ruke bile su spojene, glava mu je bila znatno deformirana, a pluća slaba. Ali liječnici su vjerovali da će nastaviti voditi “normalan” život.
Put kući
Bili smo na trajektu koji se vraćao u Englesku kada su moji roditelji preko razglasa primili poruku da vide kapetana. Ostavili su nas s mojom najstarijom sestrom. Kad su se vratili, pozvali su nas u kabinu i rekli nam vijest da se Paulu pogoršalo i da je umro. Sljedeće čega se sjećam je da sam vidjela neke redovnice iz naše župe kako tješe moje roditelje – slučajno su putovale istim brodom. Moja majka nas je uvjerila da Paul više neće patiti i da je pozvan u svoj nebeski dom. Dok je bilo suza, postojao je neki osjećaj mira. Mali dečko koji nam je dao 11 dragocjenih mjeseci ljubavi više nije bio s nama. Hrabro je prošao kroz svoje operacije, nudeći nam sunce svojom radošću. Roditelji su nam rekli da ćemo ostati na brodu da se vratimo u Irsku. U toj sam dobi sve to smatrala prilično impresivnim. Sjećam se da sam pomislila da nitko od mojih prijatelja nikada nije bio na brodu i onda nisam sišla!
Vratili smo se u Irsku i ne sjećam se ničega prije samog sprovoda. Bili smo u povorci automobila, moji roditelji u jednom autu s Paulovim lijesom između njih, a mi smo ih slijedili iza. Sjećam se ovog detalja jer su me braća i sestre zamolili da otrčim i pitam roditelje za slatkiše kad smo stali. Valjda djeca ne prestaju biti djeca! Stigli smo u crkvu i Paulov lijes ležao je otvoren. Svi smo redom išli odati počast. Šestogodišnja ja bila je na vrhovima prstiju i gledala u svoj lijes sav obložen bijelim. Zaista sam mislila da je anđeo. U njegovim malim rukama nalazio se bijelo janje i jedna jedina ruža. Ova dva detalja nikada neću zaboraviti jer se sjećam da sam osjetila takvo olakšanje što ga je imalo što utješiti dok tu leži.
Nakon bogoslužja položen je u isti grob kao i moja baka koja je umrla samo mjesec dana prije njega. (Tada nisam mogla pojmiti koliko je mom ocu teško palo izgubiti majku i sina u tako kratkom vremenu.)
Trajni mir
Sjećam se da sam bila tužna, možda zato što su svi ostali bili tužni i mislila sam da je to ono što sam trebala osjećati. No više od toga, bio sam znatiželjna što se događa s Paulom u njegovoj smrti i hoće li biti sretan na svom stalnom mjestu počinka. Sjećam se da sam se osjećala vrlo mirno; Osjećala sam da Paula pazi moja pokojna baka. Imam vrlo malo živih sjećanja na svoje djetinjstvo, ali Paulova smrt je utisnuta u mojim mislima. Iako sam bila tužna što je moj mlađi brat i prijatelj u igri otišao, nisam osjećala nikakav strah od smrti — nikakav. I taj osjećaj me prati cijeli život.
Ponekad se pitam zašto. Zašto me ovaj događaj obilježio tako snažno i na tako pozitivan način? Mislim da se to svodi na činjenicu da su djeca prirodno znatiželjna. Ništa o Paulovoj smrti nije mi ostalo skriveno. Vidjela sam ga kako leži u apsolutnom miru. Osjećala sam se uvjereno da ga “više ne boli”, kako su nam rekli moji roditelji, pa se doslovno nisam imao o čemu brinuti. Svatko se drugačije nosi sa smrću i možda je trenutak njegove smrti također igrao veliku ulogu u tome kako sam se ja nosio. Bio sam u dobi u kojoj sam mogao donekle razumjeti smrt, bez tjeskobe koju bi moglo imati starije dijete. Ali ako postoji nešto što bih želio reći svom malom bratu za njegov rođendan, to bi bilo: Hvala ti za radost koju si nam pružio dok si bio s nama i hvala ti što si me naučio da se smrti ne treba bojati.
Trajni mir
Sjećam se da sam bila tužna, možda zato što su svi ostali bili tužni i mislila sam da je to ono što sam trebala osjećati. No više od toga, bio sam znatiželjan što se događa s Paulom u njegovoj smrti i hoće li biti sretan na svom stalnom mjestu počinka. Sjećam se da sam se osjećala vrlo mirno; Osjećala sam da Paula pazi moja pokojna baka. Imam vrlo malo živih sjećanja na svoje djetinjstvo, ali Paulova smrt je utisnuta u mojim mislima. Iako sam bila tužna što je moj mlađi brat i prijatelj u igri otišao, nisam osjećala nikakav strah od smrti — nikakav. I taj osjećaj me prati cijeli život.
Ponekad se pitam zašto. Zašto me ovaj događaj obilježio tako snažno i na tako pozitivan način? Mislim da se to svodi na činjenicu da su djeca prirodno znatiželjna. Ništa o Paulovoj smrti nije mi ostalo skriveno. Vidjela sam ga kako leži u apsolutnom miru. Osjećala sam se uvjereno da ga “više ne boli”, kao što su nam rekli moji roditelji, pa se doslovno nisam imala o čemu brinuti. Svatko se drugačije nosi sa smrću i možda je trenutak njegove smrti također igrao veliku ulogu u tome kako sam se ja nosila. Bila sam u dobi u kojoj sam mogla donekle razumjeti smrt, bez tjeskobe koju bi moglo imati starije dijete. Ali ako postoji nešto što bih željela reći svom malom bratu za njegov rođendan, to bi bilo: Hvala ti za radost koju si nam pružio dok si bio s nama i hvala ti što si me naučio da se smrti ne treba bojati.
