Zašto katolici služe misu za mrtve?
Slaveći misu, svećenici je mogu prinositi za pojedinu pokojnu dušu, moleći da se duša očisti i uđe u radosti neba. Misa je otajstveno duhovno iskustvo koje nas ne sjedinjuje samo s Crkvom na zemlji, nego i sa svim onim patničkim dušama u čistilištu.
Duše pokojnika u čistilištu nisu odsječene od Tijela Kristova, već su i dalje dio Crkve, iako još nisu potpuno sjedinjene s Bogom u vječnom sjaju. Crkva je stoljećima naučavala da im naše molitve na misi za mrtve mogu pomoći da završe svoje “vrijeme” u čistilištu. Katekizam Katoličke Crkve sažima ovo učenje u dijelu o Euharistiji: Euharistijska žrtva prinosi se i za pokojne vjernike koji su “umrli u Kristu, ali još nisu posve očišćeni”, kako bi mogli ući u Kristovo svjetlo i mir. KKC 1371
Katekizam zatim citira biskupa iz 4. stoljeća svetog Ćirila Jeruzalemskog kako bi potvrdio ovo učenje: Zatim molimo [u anafori] za svete usnule oce i biskupe, i općenito za sve koji su usnuli prije nas, vjerujući da je to velika korist dušama za koje se moli. prinesena, dok je prisutna sveta i ogromna Žrtva… Prinoseći Bogu naše molitve za one koji su zaspali, ako su sagriješili, mi . . . prinesi Krista žrtvovanog za grijehe svih i tako učini milim, za njih i za nas, Boga koji ljubi čovjeka. KKC 1371
Jedan čudesan primjer snage mise nalazi se u priči o ožalošćenoj mladoj djevojci koja je pristupila benediktinskom opatu Millánu de Mirandu u samostanu Naše Gospe od Montserrata. Molila je opata da služi tri mise za njezina pokojnog oca. Na trećoj misi služenoj za pokoj očeve duše posljednji put je vidjela oca. Tijekom euharistijskog slavlja bio je “obučen u snježnobijelo odijelo”, ali onda se na kraju mise dogodilo nešto neobično. Djevojčica je uzviknula: “Evo mog oca koji odlazi i diže se u nebo!” Više se nije morala brinuti za dušu svog oca jer je pouzdano znala da je on stigao do vrata raja.
Služenje mise za mrtve je dugogodišnja tradicija u Katoličkoj Crkvi, ona koja nas povezuje s Crkvom koja pati i pomaže im ubrzati do vrata raja.
