Ovo su riječi koje je Isus rekao svetici kako bi obnovio pobožnost svom Presvetom Srcu
Živimo u svijetu u kojem mnogi nikada nisu čuli da su voljeni. Ipak, više nego da ga čuju, treba im pokazati ljubav.
Dana 27. prosinca 1673., časna sestra samostana Pohođenja u Paray-le-Monialu, Francuska, bila je obdarena iskustvom Božanskog koje je ostavilo neizbrisiv trag na duhovnosti. Godinama kasnije, prisjećajući se te vizije, napisala je: “Gospodin mi je rekao: ‘Moje Božansko Srce tako je strastveno zaljubljeno u čovječanstvo da više ne može zadržati u sebi plamen svoje žarke ljubavi. Mora ih izliti kroz vas i očitovati im se sa svojim dragocjenim blagom, koje sadrži sve milosti koje su im potrebne da budu spašeni.” Ta je Božja ljubav ono što je pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i toj je istini sveta Margareta Marija Alacoque posvetila svoj život, piše Aleteia.
Rođena u Janotsu u Francuskoj, 26 godina prije te prve vizije, Margareta Marija Alacoque bila je kći bilježnika koji je umro kada je imala samo devet godina. (Dodala je ime Marija svom krsnom imenu u vrijeme svoje krizme.) Izvori kažu da ju je zlostavljala obitelj ujaka koji ju je primio. U to je vrijeme također bila pogođena reumatskom bolešću, koja je prikovan za krevet gotovo šest godina. Nakon što se oporavila, sugerirano joj je da se uda, ali je na kraju odlučila ući u redovnički život. Godine 1671. ušla je u Red Pohođenja, koji su prije samo 60 godina utemeljili sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Franciska de Chantal.
Iako je bila poznata kao duhovno zrela, redovnički život joj je bio težak, a jedna biografija kaže da je “bila spora i nespretna, a možda i prilično odsutna; živcirala je ambulantu dok je radila kao njezina pomoćnica i zbog toga su je tretirali s prijezirom i podsmijehom.” Dok je primala niz viđenja Presvetog Srca Isusova, shvatila je da je pozvana širiti poruku koja joj je bila povjerena: da kršćani trebaju dati naknadu za svoju hladnoću, unatoč ljubavi koju im je Gospodin pokazao i da Isusu treba odati posebnu čast kroz vrijeme molitve svakog četvrtka i prvog petka u mjesecu.
Naišla je na snažno protivljenje kada je počela izvršavati upute koje je dobila. Iako su njezina otkrića prvi teolozi koji su ih ocijenili osudili kao zablude, na kraju je naišla na podršku svog duhovnog voditelja, isusovačkog svećenika St. Claudea la Columbierea. Njezino iskustvo odbijanja i preispitivanja bilo je dodatno komplicirano iskušenjima očaja, taštine, pa čak i samougađanja.
Naposljetku, Margareta Marija je opravdana i povjerena joj je veća odgovornost unutar njezine zajednice, uključujući imenovanje pomoćnicom poglavarice zajednice i početnicom-gospodaricom. Spisi svetog Claudea i svetog Ivana Eudesa, djelovanje isusovaca i uvođenje blagdana Srca Isusova pomogli su da se misija svete Margarete Marijine dovrši. Tijekom drugog mandata pomoćnice poglavarice razboljela se.
Neposredno prije smrti 17. listopada 1690., u dobi od 43 godine, njezine posljednje riječi bile su: “Ne trebam ništa osim Boga i izgubiti se u Srcu Isusovu.” Umrla je dok je bila pomazana. Da nije bilo njezinih vizija, malo je toga u životu svete Margarete Marije što bi je izdvajalo od ostalih članova njezine zajednice. I dok je možemo slaviti zbog njezinih vizija i rada na promicanju pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu – dajući novi život i dimenziju pobožnosti koja je već postojala gotovo 600 godina – tajna njezine svetosti može se pronaći u njezinoj skromnosti i postojana vjera. Zapravo, njezina iznimna hrabrost i vjernost omogućili su joj da ostane čvrsta u svom uvjerenju da joj je povjerena posebna misija, čak i onda kada su njezini najbliži odbijali vjerovati u nju ili njezine vizije.
Kao i kod drugih svetaca, Margareta Marija je bila svjesna dara koji je primila – dara Božje ljubavi i duha posinjenja. I, kao i drugi sveci, primila je ovaj dar s duhom zahvalnosti koji ju je osnažio da ga prenosi drugima, sve do našeg vremena.
Živimo u svijetu u kojem mnogi nikada nisu čuli da su voljeni. Ipak, više nego da ga čuju, treba im pokazati ljubav. U ovom svijetu gladnom ljubavi, sveta Margareta Marija podsjeća nas na moć vjere i ljubavi da utječu na promjenu daleko veću od onoga što bismo mogli vjerovati da je moguće.
