Je li Papa doista Sveti Otac?
Papa ima puno naslova. Njegov je službeni naziv Rimski prvosvećenik (Pontifex romanus). On je Kristov namjesnik na zemlji, biskup grada Rima i nasljednik apostola Petra u predvođenju Kristove Crkve.
Pape sami sebe nazivaju „slugama slugu Božjih“. S druge strane u službenom obraćanju papi koristi se, osobito u diplomaciji, naziv „Vaša Svetosti“, a govoreći o njemu koristi se izraz „Njegova Svetost“. A mi “obični“ ljudi zovemo ga Sveti Otac ili jednostavno: Papa.
To su najčešći nazivi za njega. Ali kako uskladiti taj raspon: s jedne strane „sluga slugu Božjih“, a s druge „Njegova Svetost“? Proglašavamo li mi života čovjeka svecem kad ga nazivamo „Svetim Ocem“?
Sveti tata
Riječ papa potječe iz grčkoga jezika, a nama je došla preko latinskoga i znači „otac“, točnije to je hipokoristik tj. naziv od milja i znači zapravo „tata“. A onda smo mu dodali još pridjev „svet“. I dobili smo njegov časni naziv „Sveti Otac“. U nekim ljudima to može izazvati nerazumijevanje pa i odbijanje, jer misle da mi tako papu proglašavamo svecem. A za svece znamo da su to ljudi koji su završili svoj život i nisu više na ovome svijetu. Oni žive kod Boga, nakon što su na zemlji uzorno živjeli kršćanske kreposti u herojskom stupnju, što im je Crkva službeno priznala, tako što ih je proglasila svetima ili blaženima, ili ih kao takve, osobito mučenike, štuje od davnine, posebno iz vremena prve Crkve. A živi papa to nije. On je, doduše, osoba s osobito časnom službom predvodnika Kristove Crkve u Njegovo ime, i njega se osobito brižno bira, ali on je još uvijek živ čovjek sa svim svojim ljudskim sposobnostima i ograničenjima. A mnogi pape nikada nisu bili proglašeni ni blaženima ni svetima. Što to zapravo znači kad kažemo da je papa „Sveti otac“?
Može li papa pogriješiti?
Nije sporno da papa ipak još uvijek hoda ovom zemljom, gdje se može i pogriješiti, pa i sagriješiti. Uostalom, zna se da i papa ima svoga ispovjednika. Nejasnoći može doprinijeti i krivo shvaćanje onoga što Crkva uči o papi i papinstvu. Posebno se često krivo tumači proglašena vjerska istina na Prvom vatikanskom saboru o papinoj nezabludivosti, neprevarljivosti ili nepogrješivosti, kako smo najčešće prevodili latinski pojam infallibilitas. Sjećam se kako su nam svojedobno u vojsci znali zlobno to proglašavati besmislicom, jer, da mi vjerujemo kako papa koji je samo čovjek, ne može ni u čemu pogriješiti ili sagriješiti štogod učinio, na primjer sjedne za pisaći stroj i udara u tipke bez gledanja, pa nikada ne može pogriješiti. A Crkva tom vjerskom istinom ne tvrdi ništa drugo, nego da papa, posebnom pomoću Duha Svetoga, a zbog važnosti svoje službe u Crkvi, ne može u Božje ime naučavati kao istinu vjere nešto što bi bilo krivo jer bi tako zapravo uvodio vjernike u zabludu i to u vrlo važnim pitanjima. A tu pomoć Duha Svetoga ima on u punini onda kada želi cijelu Crkvu obvezati na vjerovanje o nekom pitanju kršćanske vjere ili kršćanskoga moralnog života.
Pape – sveci i blaženici
A što se tiče svetosti papa evo nekih podataka. U nama najbližem 20. stoljeću od ukupno devet papa koji su u njemu vodili Crkvu, čak su četvorica proglašena svetima: Pio X. (1903. – 1914.), Ivan XXIII. (1958. – 1963.) i Ivan Pavao II. (1978. – 2005.), Pavao VI. (1963. – 1978.), dok se s postupkom kanonizacije Pija XII. (1939. – 1958.) ne žuri iz političkih, a ne vjerskih razloga, ali se i ona može očekivati. Mi stariji pamtimo ih od Ivana XXIII. naovamo. Kao katolici možemo biti ponosni i duboko Bogu zahvalni što u novije vrijeme imamo tako velike i svete ljude na Petrovoj stolici. Ako mislimo da je to malo, usporedimo to s nekim podatcima iz prijašnjih stoljeća: od 17. do 19. stoljeća nema ni jednog pape proglašenog svetim, dok je posljednji prije Pija X. bio Pio V. (1566. – 1572.) u 16. st., a još prije Celestin V. (+1294.) u 13.
Blaženih je nešto više u prošlom tisućljeću, ali u 15., 18. i 19. st. nije bilo ni jednog službeno proglašenoga ni svetim ni blaženim! Ukupno je u posljednjem tisućljeću, otkako je započela praksa proglašavanja blaženika i svetaca slična današnjoj (prva je takva kanonizacija bila 993. godine), samo sedam papa proglašeno svetima i još devet blaženima! A mi smo u ovo naše doba doista obdareni velikim i svetim papama, baš onakvima kakvo iziskuje ovo naše vrijeme. Velik je to dar Božji Crkvi, ali i cijelom svijetu u ovim burnim vremenima. Koliko se oni samo zauzimaju za mir i pravdu u svijetu, za solidarnost i pomoć onima u siromaštvu i drugim nevoljama. To priznaju ne samo katolici, nego doista svi ljudi dobre volje. Pa: „Dobro nam došao, Sveti oče!“
Anto Orlovac, Katolički tjednik/ nedjelja.ba
