U Bibliji nema “10 zapovijedi”
Postoje tri biblijske verzije( u Katoličkoj, Pravoslavnoj i Evangeličkoj Crkvi) Dekaloga (Deset Božjih zapovijedi), ali nijedna od njih ne sadrži 10 zapovijedi. Pronaći 10 zapovijedi koje su jasno navedene u Bibliji težak je, ako ne i nemoguć zadatak. Ne zato što su zagonetno skriveni u nekom opskurnom prolazu koji je lako previdjeti. Upravo suprotno.
To je prije zato što postoje tri različite verzije onoga što za njih prolazi. Jedan se nalazi u Izlasku (20:2-17), drugi u Ponovljenom zakonu (5:6-21), a treći u Levitskom zakoniku (19). Da stvar bude gora, njih troje su sasvim drugačije organizirani i sročeni. Dobiti čisti popis od 10 stavki iz njih je delikatna stvar koja zahtijeva iznimne hermeneutičke i uredničke vještine. Nepotrebno je reći, ovisno o tome je li čitatelj Židov ili kršćanin (čak i više, ovisno o vrsti kršćanina koji je čitatelj) ove će “zapovijedi” biti različito numerirane (i formulirane, tumačene i organizirane).
Katolici, na primjer, prvom zapovijedi smatraju “nema drugih bogova” i “bez idona”. Luterani se slažu, ali drugi protestantski kršćani dijele ovu zapovijed na dva dijela, pri čemu je “bez uklesanih idola” zapovijed zasebna. Prve dvije verzije Dekaloga (Izlazak i Ponovljeni zakon) su one s kojima su moderni čitatelji više upoznati. Općenito govoreći, oni su relativno slični. Ali to ne znači da se ne razlikuju jedni od drugih u važnim aspektima. Na primjer, u knjizi Izlaska, zapovijed o suboti je relativno “intelektualna” ili “duhovna”. U Ponovljenom zakonu, očito je više “fizički”. Izvorni tekst Izlaska glasi “sjetiti se” (zkr, na hebrejskom).
Ponovljeni zakon glasi “čuvati” ili “aktivno čuvati” (shmr). Sigurno postoji praktični, “fizički” aspekt pamćenja. Čovjek pamti aktivno radeći stvari koje pomažu u očuvanju bilo kojeg sjećanja. Ali čini se da je “fizička” razlika između jednog i drugog teksta radikalnija kada nastavimo čitati. U Izlasku, opravdanje za subotu je sedmodnevna priča o stvaranju. “Jer Jahve je u šest dana stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima, a sedmoga dana počinuo je; zato je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” Čak i ako je čitatelj voljan prihvatiti da bi svemogući Bog trebao malo odmora nakon što je stvorio svemir, povezati se s “umornim Bogom” moglo bi biti prilično izazovno. Kako čitatelj može izmjeriti stupanj Božjeg umora? Kako da zamislimo Božji “slobodni dan”? Kako možemo oponašati njegov odmor? Štoviše, kako da razumijemo ovo ostalo, s obzirom na to da se Knjiga Postanka ne bi trebala čitati doslovno? Kao što je i za očekivati, rabinske (i kršćanske) tradicije uvelike se razlikuju po ovim točkama.
Ponovljeni zakon, s druge strane, ovisi o posebnom aspektu uzetom iz pripovijesti o izlasku, oslobođenju Izraela iz ropstva pod faraonom: “sjeti se da si bio sluga u zemlji egipatskoj i da te Jahve, Bog tvoj, doveo odande s moćnom rukom i ispruženom mišicom.” Čini se da aktivno čuvanje u sjećanju težine i okrutnosti porobljenog, beskrajnog rada dodaje vrlo različit (neposredniji, manje “metafizički”) horizont zapovijedi. To je najveća razlika između ove dvije verzije, ali sigurno nije jedina.
I Izlazak i Ponovljeni zakon glase “poštuj svog oca i svoju majku”, ali Ponovljeni zakon dodaje “kako ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj”, dok Izlazak kaže “da produžiš svoje dane u zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj.” Ponovljeni zakon uključuje duge prijelaze između zapovijedi koje slijede nakon “ne ubij”, dok Izlazak ide ravno iz nje u “ne počini preljuba”. Druge razlike ovise o tome hoće li netko “Ja sam Gospodin Bog tvoj” učiniti prvom zapovijedi ili ne. Općenito, kršćani kažu da ovo zapravo nije zapovijed, budući da ne zahtijeva nikakvo djelovanje od vjernika. Rabinska tradicija, s druge strane, tvrdi da to nije samo zapovijed, već prije zapovijed, u velikoj mjeri.
Ako uzmemo u obzir povijesni kontekst u kojem su ovi tekstovi nastali (jedan od konkurentskih bogova, u kojem je monoteizam još uvijek bio prava rijetkost), priznavanje Gospodina kao Jednog i Jedinog Boga bio je namjeran, promišljen, čak često i riskantan čin. No, možda više od iscrpnog popisa razlika otkriva činjenica da se nigdje u izvornim biblijskim tekstovima (ni u Izlasku, ni u Ponovljenom zakonu, ni u Levitskom zakoniku) ne koristi riječ zapovijed. Nigdje u Bibliji ti se propisi ne identificiraju kao takvi. Riječ koju izvorni tekst koristi za ono što tradicija naziva “zapovijedima” jednostavno je “riječ”.
Na početku Izlaska 20, tekst jednostavno glasi “i Bog izgovori sve ove riječi.” To je ono što Dekalog doslovno prevodi – ne “10 zapovijedi”, već “10 riječi”. Na audijenciji održanoj u lipnju 2018., papa Franjo je objasnio da upotreba “riječi” umjesto “zapovijedi” naglašava razliku između primanja naloga i primjećivanja da netko pokušava razgovarati s nama. Postavlja raspoloženje za dijaloški odnos između onoga koji govori i onoga koji sluša: tekstovi koji sačinjavaju Dekalog imaju za cilj prije svega uspostavu odnosa između Boga i njegova naroda.
Franjo objašnjava svoje mišljenje pozivajući se na Knjigu Postanka, za koju smatra da je u tipološkom odnosu s ovim drugim biblijskim tekstovima. Podsjeća kako je Sotona prevario Adama i Evu upravo po tom pitanju: „Želi ih uvjeriti da im je Bog zabranio jesti plod sa stabla dobra i zla kako bi ih držao u pokornosti. Izazov je upravo ovaj: je li prvo pravilo koje je Bog dao čovjeku nametanje despota koji zabranjuje i prisiljava ili je to briga oca koji brine za svoje mlade i štiti ih od samouništenja? Je li to riječ ili zapovijed?” Ukratko, s obzirom da izvorni tekst kaže “riječ”, a ne “zapovijed”, podsjeća nas da je, kako Franjo objašnjava, “zapovijed vrsta komunikacije koja ne zahtijeva dijalog. Riječ je, s druge strane, bitno sredstvo odnosa kao dijaloga. Riječ se prima, komunikacija se daje, a zapovijedi su Božje riječi: Bog se priopćava u ovih deset riječi i čeka naš odgovor.”
