Tomislav Ivančić: Marijin križni put
Tomislav Ivančić: Marijin križni put
Uvodna molitva: Oče, slutim neizrecivo bogatstvo Isusova puta do smrti na križu.
Uputio sam se Mariji, ženi koju si izabrao za majku svoga Sina, da od nje naučim razumijevati Isusovo otkupljenje čovjeka kroz muku križa. Nadahni me svojim Duhom da je slijedim i tako dođem bliže tvom Sinu, a po njemu k tebi. Amen.
I. Isusa osuđuju na smrt
Kad mi je anđeo navijestio da ću roditi Isusa, svojim “neka mi bude” sva sam se opredijelila za to dijete i njegovo poslanje. Stala sam bez zadrške na njegovu stranu i odlučila vjerovati u njegov poziv bez pridržaja. Otada nisam imala drugi smisao života – samo njega.
Sada sam ga gledala pred Pilatom. Moji narod ga je osudio, odbacio i predao Rimljanima da ga i oni, kao okupatori mog naroda, osude. Postala sam svjesna da sam tu i ja osuđena. Mislila sam kao on, sva moja životna zadaća i sreća bio je on i njegovo djelo. Sad je ta moja zadaća, moj smisao, moje opredjeljenje, osuđeno. Bila sam, kao i on, odbačena. to je i za mene bio kraj, posljednji životni put. Ja sam bila s njime osuđena na smrt.
Znaš li što je to kada ti sve najdraže osude, popljuju, bace u blato? Što tada raditi? Ostani uz Isusa, jer te on prima razočarana i rasplakana. Uz njega će se sve besmisleno opet osmisliti. Daj mi ruku da te povedem mome Sinu.
Kad istražuješ svijet, ne očekuj pohvale i nagrade, nego gledaj je li to izvorna ljepota i bljesak istine. Neka se u tajnosti odvija tvoje traganje i izgaranje za istinu i ljubav. Ljudske prosudbe su fragmentarne i netočne. Bog vidi cjelinu. Ne boj se ljudskih osuda. prepusti se Božjem sudu. On odlučuje.
Zdravo, Marijo…
II. Isus uzima na se križ
Gledala sam kako ulicama Jeruzalema, okrvavljen, znojan, iscrpljen, moj Sin nosi teški drveni križ na kojem treba izdahnuti. Ja sam mu darovala ljudski život, a sad mu ga sunarodnjaci hoće oduzeti. Više od trideset godina gradila sam njegovu budućnost i bivala ponosna na nju. Samo sam za njega živjela. Sad u vrtlogu mržnje zaprepašteno gledam kako ide u smrt, a da mu ne mogu pomoći. Beskrajna volja da ga izbavim i neizreciva nemoć da to ostvarim nagomilali su se u meni kao grč bola i tjeskobno pitanje: zašto je zlo u svijetu tako moćno? Ima li negdje prostora gdje dobrota vlada i gdje pravda obasjava ljude? Prepoznala sam da je moj Sin Isus taj prostor. Htio je uzeti gomile zla na ramena, da ih usmrti u svojoj smrti. To treptavo svjetlo davalo mi je snagu da ga slijedim.
Zlo je izvor patnje. Prihvaćena patnja pobjeđuje zlo. Veličina i smisao života rađaju se kroz hrabro suočavanje sa zlom u patnji. Kad gubiš najdraža bića, gledaj naprijed, u susret koji će se dogoditi u vječnosti, a ne u prazninu koja iza njih zjapi, prijeteći da te pokopa u samosažaljenju. Prošla sam tim putem da te uzmem za ruku i ohrabrim. Uz tebe sam vjerno, ne boj se.
Zdravo, Marijo…
III. Isus pada prvi put pod križem
Dok je Isus padao, gotovo sam kriknula od straha da ga križ ne satre. Samo mi je jedna čežnja bila u srcu. da se digne i da još živi. Slabašna utjeha, jer on se penje prema smrti. Majka sam mu i svaki produžen tren njegova života meni je bljesak nade. Sve bih bila dala samo da sam ga mogla osloboditi od gomile koja ga je vukla prema Kalvariji. Mislila sam: samo da nikada tamo ne stignemo, da se pojavi neko čudesno izbavljenje…
Tako je srce molilo. On je trebao umrijeti i smrt je sada bila tu. Često mi je o tome govorio i sve sam shvaćala, ali majčino srce to ne prihvaća. S njime umirem i ja, jer ga ljubim i vjerujem u njega.
Ljudski su koraci do smrti neodgodivi. Život je tu da se dadne, a ne sačuva. Uzalud se grozničavo brinuti da se sačuva što se sačuvati ne da. U darivanju je i neuništivost osobe. Kad padneš, ustani da još ljubavi daruješ nekome. Ohrabri se, pođi svijetom čineći dobro. Ne zaboravi, moja te molitva prati, nećeš se izgubiti. Biti ćeš tamo, gdje sam ja.
Zdravo, Marijo…
IV. Isus susreće svoju svetu majku
Ni sama ne znam kako, ali odjednom smo se susreli na putu za Kalvariju. Nikada neću zaboraviti taj prodorni pogled mog Sina. Kao da je tražio nekoga tko razumije ovu besmislenu osudu. Svi su govorili da je izdajica naroda i da po Mojsijevu zakonu treba umrijeti. Ja sam Židovka i za mene je Zakon bio ponosan i svetinja. A sada slušam od sunarodnjaka da po tom Zakonu moj Sin ide u smrt. Srce mi se razdiralo. Gledala sam ga u oči i dala mu do znanja da sam čitava uz njega, na njegovoj strani. Zlo je zavelo ljude pa ne vide da je on Sin Božji i Spasitelj svijeta. Bilo mi je teško sto ljudi nisu raskrinkali prividnu logiku sile mraka. Ali i moj je Sin bio siguran da zajedno s njime idem, do kraja, kako bih s njime s onu stranu uskrsno živjela.
Utješiti nekoga, to je reći mu da si s njime, da ga nećeš napustiti, da ćeš mu biti vjeran. S nekim tko je na tvojoj strani mogu se izbjeći sve smrti i oživjeti mrtva duša. Ljubav je srce vjernosti.
Zdravo, Marijo…
V. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Odjednom je povorka zastala. Zadrhtalo mi srce. Što se dogodilo? A onda sam ugledala kako prisiljavaju Šimuna iz Cirene da ponese križ moga Sina. Gledala sam kako iza Šimuna tetura od iscrpljenosti moj Sin. Imala sam osjećaj kako me boli svaka njegova rana. Vjerovala sam u smisao njegove odbačenosti. Često smo u dugim večerima znali razgovarati, osobito nakon Josipove smrti. Ali sad sam se pitala, ima li boli kao što je moja? U takvu stanju dobrota čovjeka obasja i dade mu snage da ne klone. Tu dobrotu sam sada vidjela u Šimunu, koji je mome Sinu pomogao nositi križ. Više nisam bila sama na strani moga Isusa. Zlo je postajalo sve manje uvjerljivo.
Znaš, dobrota se brzo rasprostre od srca do srca. Ima dobrote u svakom ljudskom biću. Ona je tvoj saveznik. Svi su ljudi u svijetlim dubinama srca uz tebe. Tamo je skriven žižak sućuti. Kad se on razgori, sažeže svako zlo. Plamen ljubavi uništi mnoštvo krivica i zločina. Ima u svijetu nade.
Zdravo, Marijo…
VI. Veronika pruža Isusu rubac
Vidjela sam krvavo, prašnjavo znojno, iznakaženo lice svog Sina. Htjela sam – samo kad bih mogla! – obrisati njegovo lice. Veronika je pročitala želju u mojim očima. Progurala se do Isusa i pružila mu rubac. Isus se prenuo, bljesak ljubavi ga obasjao. Uzeo je rubac i obrisao lice. Bila sam na trenutak utješena. Isus je vidio da nas ima na njegovoj strani. Kad se Veronika vratila, ugledale smo Isusovo lice na rupcu.
U svakom patničkom licu krije se Božji lik. “Što god učinite jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili”, rekao je Isus. Dobro je liječiti iznakaženost ljudskih lica kako bi na njima zasjalo Isusovo lice. Do Boga se dolazi kroz ljubav prema čovjeku. Tu se najbrže iskusi Božja blizina. Potrebno se progurati do čovjeka. Kalvarijska povorka još se uvijek provlači ulicama sela i gradova. Isus je još na križnom putu u udovima svoje Crkve. On je patnik u patnicima svijeta i zove srca Veronika da mu se približe, otaru patnju i vrate se s njegovim likom u duši. Najveća sreća je moći ljudima činiti dobro.
Zdravo, Marijo…
VII. Isus pada drugi put pod križem
Padati pod teretom križa, značilo je otvoriti nove rane. A Isus je već sav bio jedna rana. Svaki pad je mogao biti posljednji, bilo zbog nove ozljede, bilo zbog bijesa vojnika. Zato me je duboko zabolio svaki njegov posrtaj. Znala sam da je Isus Sin Božji, a ne samo moj Sin. Kao mač zarinut u srce osjećala sam zato okrutnost ljudi. Oni ubijaju svoga Stvoritelja, i to krajnjim prijezirom. Što može očekivati svijet od budućnosti dok ubija svoj izvor, Svemogućega, korijene i srce svog bića? Čudo da svijet još uopće postoji! Što ga još drži? Drži ga moj Sin pod teretom križa. Na njega se sručila sva zloća svijeta. On drži i danas svijet da se ne sunovrati u samorazaranje. Samo zato svijet ima budućnost. Isus pada da bi se svijet digao na duhovnu razinu čovjekoljubivosti. Svijet postoji jer ga Isus voli. Osloni se na Isusov pad i ostat ćeš na nogama, uspravan i pošten. Evo ti ruke da te vodim kako bi volio svijet kao što ga voli Isus.
Zdravo, Marijo…
VIII. Isus tješi jeruzalemske žene
Usred vike, psovke, ruganja i galame začuo se plač, naricanje, glasna tuga. Na licima žena iz Jeruzalema tekle su suze. Pomislila sam kako će Isus reagirati. Isus je dobrohotno prihvatio ljubav. Dapače, počeo ih je tješiti. Upozorio ih je na ozbiljnost ljudske egzistencije. Ako Božji Sin trpi razjarenu ljudsku zloću, onda će tim putem ići i svi koji ga slijede. Potrebno je plakati nad svakim čovjekom. Nije najveća nesreća tjelesna patnja; daleko ubojitija i bolnija je moralna, jer ona ne vodi do tjelesne, nego do vječne smrti. Tom patnjom je natopljen svijet. Isus plače nad tom patnjom i odlučno se s njom sukobljava da je razotkrije i razori.
Ima patnji za koje treba Bogu zahvaljivati, jer su otkupiteljske. Ima tjelesnih patnji koje pomažu otkloniti moralne, učiniti temeljni zaokret prema zakonitosti savjesti i evanđelja. Patnje mučenika i junaka podižu nas i ohrabruju. Život treba uložiti za nešto za što se isplati živjeti i umirati. Samo se tako on sačuva i umnoži. Na tom putu ne očekuj utjehu ljudi, iako je ona plemenita. Ona te ne može osnažiti za velike pothvate. Traži Božju utjehu u časovima tjeskobe i drhtanja. Samo je u Bogu snaga i spasenje, u njega se uzdaj u svako doba.
Zdravo, Marijo…
IX. Isus pada treći put pod križem
Nijedan pad nije moga Sina mogao zaustaviti da stigne na Kalvariju. Neka neshvatljiva snaga ga je vukla. S revnošću kojom se mi trudimo sačuvati život, on se trudio da ga izgubi. Isus je živio u sasvim drugim dimenzijama negoli ljudi.
Pasti i zajaukati pod teretom kušnji, boli i tjeskobe nije znak slabosti, nego odlazak u dimenziju života iz koje se pruža vertikalna vizija svijeta. Padovi nas podsjećaju tko smo, od kakvog srno tkiva sazdani i kamo idemo. Oni nas upozoravaju da smo putnici, a ne stanovnici zemlje. Treba se vezati uz neprolazno, uz vrednote duha, uz Boga i njegov plan s nama. Kad to zaboravimo, stizat će nas udarci, bolesti će nas prikovati uz krevet, bol nas podsjetiti da smo opet otpali od izvorne vizije, a blizina smrti nas uvjeriti u hitnost zaokreta ka traženju istine i prepuštanju ljubavi. Sve su to glasnici neba da se ne izgubimo.
Ne boj se, doći će jutro, raspršit će se magle, zaustaviti bol, izgubit će neprijatelji čovjeka. Ne zaustavljaj se u trenutnom grijehu, u sadašnjoj bolesti, u razočaranju od jučer, u fiksiranju na negativno. Udarci su tu da nam otvore oči i okrenu nas Ocu. Zdravo, Marijo…
X. Isusa svlače
Dok hodam uz Kalvariju za svojim Sinom, sjećam se Šimunova proroštva: “A i tebi će samoj mač probosti dušu.” Odbačen je i nepravedno osuđen Isus. Tukli su ga, bičevali, pljuvali mu u lice, trnovom krunom raskrvarili glavu, natovarili mu teške balvane na ramena i s dvojicom ga razbojnika vodili na mjesto raspeća. Uzeli su mu čast, slobodu, život. Njegovo dostojanstvo bacaju u blato, provaljuju nasilno vrata njegove intime i tako ga svestrano žele obezvrijediti i izbaciti iz svijeta živih i povijesti čovječanstva.
Svi su me ti mačevi pogađali i ranjavali. Majka sam mu. Čeznula sam da bude velik, častan, dostojanstven, sretan, slobodan. Vjerovala sam u njegovo mesijansko poslanje. Sad sam ponovo morala o svemu prebirati u srcu. Samo sam mu tako mogla biti blizu. Morala sam se odreći svih majčinskih snova i prihvatiti Božji plan. Znala sam, ništa ne smije ostati od mentaliteta svijeta u meni, sve treba napustiti i obući mentalitet moga Sina.
Dok zemaljski život poput odijela klizi niz tvoje godine, ne žali. Obuci se u neprolazno, u Božje, u nebesko. Tu je snaga da izdržiš pri svim udarcima života. Oni će stalno dolaziti da ispitaju čvrstoću tvoje vjernosti neprolaznoj Božjoj humanosti.
Zdravo, Marijo…
XI. Isusa pribijaju na križ
Gledala sam dok su ga pribijali na križ. On više ne može prolaziti svijetom liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Križ je njegova posljednja postaja. Motrila sam kako odlazi nekud daleko, izmiče očima, a da ga ne mogu zaustaviti. On odlazi i pitam se ima li još na zemlji mjesto gdje ja mogu živjeti. S njime je otišlo sve što sam imala i bila. Kako ću se vratiti s Kalvarije kad me nema, kad sam s njime pribijena na križ, s njime umirem? Dok potmulo odjekuju udarci čekića, neki užas ispunja prostore Kalvarije. Tu ljudi ubijaju svoga Stvoritelja. Tu je zločinstvo svijeta doseglo vrhunac. Tko da očisti more zloće u svijetu?
Moj Sin Isus dopušta da se sav pakao svijeta svali na njega, da ga onda zajedno sa sobom povuče u smrt, a uskrsnućem stvori bolji svijet. To mi je dalo snage da izdržim svu bešćutnost krvnika i sudaca. Važno je da je duh jak, tada će izdržati i slabo tijelo.
XII. Isus umire na križu
Bolni se jauk prolomio Golgotom kad su uzdigli moga Sina na križu. Tada mi je došlo u sjećanje: otac moga naroda Abraham žrtvovao je sina Izaka, moj narod žrtvovao je pashalno janje, bezbrojne su se žrtve prinosile u hramu u Jeruzalemu. Sad se prinosi jedinstvena, božanska žrtva, neokaljani jaganjac, Sin Božji i moj Sin. Povijest čovječanstva ima slobodan izlaz iz ropstva krivice i slobodan ulaz u domovinu u koju je prvi ušao kroz smrt moj Sin. To se dokončalo ropstvo, a počeo sveopći povratak Ocu. Križ je novi žrtvenik. Žrtva nije uništenje nego preobraženje, nije smrt nego život, nije kraj nego početak.
Čula sam kako Isus u ruke Očeve predaje svoj život i zajedno s njime sam sebe i njega prinijela i ja Svevišnjemu. A onda mi je povjerio Ivana i sve vjerne njegovom putu. Učinio me majkom brojnih naroda. Tada je izrekao čin poslušnosti Ocu: “Svršeno je”. Ispunjeno je sve što je htio Otac. Počinje novi svijet.
Na Kalvariji završava put staroga svijeta. Vrati se kući i vjeruj Radosnoj vijesti!
Zdravo, Marijo…
XIII. Isusa skidaju s križa
Kad se bijes zla do kraja iskalio na Isusu, smjeli smo prići i preuzeti brigu za njegovo mrtvo tijelo. Dok sam ga držala u naručju, sjetila sam se trenutka kad sam ga u štalici izvan Betlehema prvi put uzela u naručaj. Rodio se u izgnanstvu i bit će pokopan u progonstvu. U tuđoj je kući rođen i u tuđem grobu pokopan. Nije imao mjesta gdje bi glavu naslonio. Nisu ga primili u Betlehemu, u Nazaretu su ga htjeli strmoglaviti niz stijenu, u Jeruzalemu su ga raspeli. Dok sam gledala njegovo mrtvo tijelo, mač boli otvorio mi je novu ranu. Tijelo koje sam s najdirljivijom ljubavlju nosila, hranila, njegovala, sad je bilo masakrirano, iznakaženo, izbodeno, da ga se jedva moglo prepoznati. Prije tridesetak godina donijela sam ga na svijet, sada ga moram iznijeti iz svijeta. Onda sam ga s radošću i ponosom rodila, sad ga s neizmjernom tugom i ponižena spremam za ukop.
Dok su Josip iz Arimateje i Nikodem zajedno s Ivanom i ženama skidali tijelo moga Sina, pogled mi se zadržao na drvu križa. Na početku ljudske povijesti s drva spoznaje dobra i zla ubrali su prvi ljudi plod neposluha i nepovjerenja prema Stvoritelju. Sad uzimamo sa stabla križa moga Sina, kojem je hrana bila vršiti volju Očevu. Pomislih kako ovdje prestaje zla kob čovječanstva.
Važno je i u najbesmislenijoj patnji otkriti Božji plan, uhvatiti Stvoriteljevu misao i u njoj smisao. Tad je moguće izdržati sva obespravljenja i poniženja. Nad Isusovom patnjom lebdi nada uskrsnuća. To me drži.
Zdravo, Marijo…
XIV. Isusa polažu u grob
Sunce je bilo na zalazu. Trebali srno požuriti s ukopom, jer je bilo predvečerje subote i židovska Priprava. Dok smo odlazili od groba, nisam se mogla pomiriti s pomisli da je to konačni rastanak. Govorio je meni i učenicima da će treći dan uskrsnuti. To mi je davalo nadu, bilo mi je kao da će se on ponovo roditi svijetu i u njemu nadvladati zloga, a uvesti čovjekoljubive odnose. Kao što sam povjerovala anđelu Gabrijelu da će se iz mene roditi, povjerovala sam i njemu da će se opet kao Sin Svevišnjega roditi iz utrobe groba. Nešto je neuništivo visjelo u zraku. Protivnici su se bojali njegova groba, apostoli su slutili uskrsnuće, a ja sam molila i vjerovala. Majčinsko me je srce uvjeravalo da će se Isusova riječ ispuniti.
Čekala sam probdjevši noć od petka na subotu, nestrpljivo požurivala vrijeme da prođe subotnji dan i u ljubavi iščekivala da se njegov grob pretvori u mjesto preobraženog života. Stražari su čuvali grob, a učenici od strana pred Zidovima zakračunali vrata. Učinilo mi se kao da je vrijeme stalo i kao da su nebo i zemlja zaustavili dah od iščekivanja događaja koji će uslijediti. Sin je Božji sve izvršio što je Otac naumio. Sad je Otac bio na potezu.
Grobovi više nisu mjesta beznadne tuge i posljednjeg rastanka, jer je u grob sišao Sin Božji. Život vječni se rada.
Zdravo, Marijo…
XV. Isus uskrsava iz groba
Nedjeljno jutro, zora novog čovječanstva je svitala. Sve se događalo poput munje. Anđeo je otvorio grob, a od straha pred njim zadrhtali stražari. Žene su trčale da jave vijest o praznom grobu, a Ivan i Petar jurili bez daha da se o tome uvjere. Isus se ukazivao živ, preobražen, zdesna Ocu, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. Strelovito se širila Isusova poruka povjerenja: “Ne bojte se, mir vama, samo vjerujte! Pogledajte ruke moje i noge. Ja sam to. Ispunilo se sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.”
Vijest se munjevito širila. Kao baklju rnira jedni su drugima predavali vijest: “Doista, uskrsnuo je Gospodin i ukazao se Simunu!” Duh je moj kliktao od radosti. Sve mi je bivalo jasnije zašto je moj Sin s križa rekao Ivanu: “Evo ti majke”, a onda meni: “Evo ti Sina.” Navijestio mi je da ću po istom Duhu po kojem sam njega začela, sudjelovati u rađanju njegova Tijela Crkve. Bit ću po Božjoj milosti Majka Crkve. Opet sam mu ponavljala svoj čvrsti i vjerni: da, neka mi bude po tvojoj riječi. Otada nosim sve vas vjernike i sve ljude u srcu. Samo jedno želim: privesti vas svome Sinu i tako učiniti spašenima i nositeljima spasa drugima na putovima povijesti.
Radosna sam zbog ovoga susreta na križnom putu moga Sina. Neka se odsada vaši životi stalno okreću svjetlu uskrsa i nose tu vijest svakom čovjeku.
Zdravo, Marijo…
Završna molitva
Oče, hvala na ovom hodu s Marijom za Tvojim Sinom. Nisam više isti. Idem živjeti za druge, kao Isus. Odlučujem hodati svijetom čineći dobro. Obasjan svjetlom križa i blještavilom uskrsa prepoznajem u Isusu srce svijeta. Sad znam kome sam povjerovao. Svoje odluke stavljam u Tvoje ruke, Oče. Ti me jačaj, diži, liječi i vodi za ruku do kraja mog križnog puta. Hvala za Tvoju Crkvu u kojoj zajedno s drugima hodam Tebi u susret. Amen.
– Hvaljen budi Isus Krist, raspeti naš Otkupitelj!
– I njegova pod križem žalosna Majka Marija.
Dr. Tomislav Ivančić
