Svete Perpetua i Felicita – mučenice
Perpetua i Felicita, kartaška plemkinja i njezina vjerna ropkinja, živjele su u razdoblju u kojima su kršćani svakodnevno bili izvrgnuti opasnosti završiti u tamnici, te skončati kao hrana zvijerima, ili pak u rukama krvnika. O njima imamo sačuvan vjerodostojan izvještaj koji je pravi biser u knjizi Acta martyrum. Sastavio ga je po svoj prilici Tertulijan, slavni kršćanski pisac prvih vremena.
Rimski je car u to vrijeme bio Septimije, koji je vodio jedan od najžešćih progona protiv kršćana. Žrtvama su se jednoga dana našle upravo Felicita i Perpetua, zajedno s još trojicom kartaških kršćana: Saturninom, Revokatom i Sekundinom. Svi su oni bili katekumeni. U istoj je tamnici, međutim, bio zatočen i njihov vjeroučitelj Satir, koji je tako imao prigode dovršiti obrede njihove kršćanske inicijacije krstivši ih sve redom, i tako im, pruživši najsigurniju i najbolju popudbinu za sučeljavanje sa strašnim kušnjama, koje su ih čekale.
U dugim je satima zatočeništva, Perpetua – koja je bila učena – zapisivala svoja sjećanja, strahove, hoće li biti kadra izdržati trpljenja, te radost što može žrtvovati samu sebe za Krista. Te su stranice stigle i do nas: iako malobrojne, ali donose neposredno svjedočanstvo, koje je ganulo čitave naraštaje kršćana.
– Bačeni smo u tamnicu – pripovijeda Perpetua – te bijah zaprepaštena, jer se još nikada nisam našla u tako gustome mraku. Imali smo osjećaj kako ćemo se ugušiti od vrućine, onako natrpani, jer vojnici nisu imali prema nama nikakva obzira. Kako bih spoznala što će biti s nama, još sam se iste večeri udubila u duboku molitvu, te ugledah viđenje. Vidjela sam zlatne stube koje su se penjale od zemlje prema nebu, tako uske, te se njima mogla uspinjati samo jedna po jedna osoba. U podnožju stuba nalazila se golema zmija. Na vrhu stuba ugledala sam Satira kako me poziva uspeti se: Dođi – rekao je – no, pazi da te zmija ne ujede. – Neće me ujesti – odgovorih – jer je u meni Isus Krist. Na to je ime zmija zapriječila prilaz stubama, ali sam joj ja stala na leđa i bez problema se uspela.
Bila je to najava boli mučeništva što su ga imali podnijeti Perpetua i njezini prijatelji, ali i radosti konačnog susreta s Gospodinom.
Felicita, koja je bila trudna te već gotovo pred porodom, imala je priliku izbjeći mučeništvo, ali se molila da može roditi na vrijeme, kako bi se na dan mučeništva pridružila svojim prijateljima. Imala je sreće (govoreći, dakako, u kršćanskome smislu), jer je rodila sina točno dva dana prije utvrđenog datuma smaknuća. Kada su je zatekli u porođajnim bolima, vojnici su je izazivali: “Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kad budeš bačena pred divlje zvijeri?” Ona im je na to odgovorila kako sada trpi sama, dok će u mučeništvu trpjeti Krist u njoj.
Felicita se na posljednjem suđenju pojavila s djetetom u naručju. Suprug, koji je bio poganin, u više ju je navrata preklinjao neka, iz ljubavi prema djetetu, žrtvuje bogovima, ali je ona na to odgovorila kako ne može iznevjeriti Krista.
Tragedija se završila na pijesku arene preplavljene krvlju, uz rikanje divljih zvijeri, povike razjarena mnoštva, uz tihe molitve umirućih.
Izvještaj o njihovu mučeništvu čitao se svake godine na njihov smrtni dan po svim kršćanskim zajednicama sjeverne Afrike sve do provale Vandala i kasnije Arapa, koji su bogate primorske gradove sjeverne Afrike pretvorili u ruševine. Imena tih dviju svetih mučenica ušla su i u rimski kanon, tzv. prvu euharistijsku molitvu, i spominjala se stoljećima kod najsvetijeg kršćanskog bogoslužnog čina da primjer njihove hrabrosti i vjernosti bude poticaj za mnoge.
Njihova mena, oba latinskog porijekla, znače: Perpetua upućuje na vječnu vjeru u Krista, dok Felicita znači radosna. Felicita je zaštitnica rodilja.
