Divna objava redovnika o prijateljici koja se zaređuje u redu Majke Terezije
“To su moji najbolji prijatelji, Igor jučer postao svećenik, Ivana danas putuje za Poljsku gdje će ući u red Misionarki ljubavi, svete Terezije iz Kalkute. Koji vikend!”, piše redovnik Krešimir Merkat u dirljivoj objavi o svojem prijatelju i prijateljici koji su se odlučili posvetiti Božjem poslanju.
- Fra Goran Azinović: Najveća nada skriva se u jednom Čovjeku – Djetetu Isusu
- Večeras u 19 sati papa Franjo će otvoriti Sveta vrata bazilike svetoga Petra kako bi označio početak Svete godine, jubilarne 2025.
- Sveti Ivan Pavao II. objašnjava poruku božićnog drvca
- Moćna molitva svetom Anti za bolesnika
- Badnji dan i prekrasni običaji kod Hrvata
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Upoznao sam ju na “cesti”. Išao sam s katoličkom udrugom “Kap dobrote” u neku “akciju” i rekli su mi da će me u Petrovoj pokupiti jedna nova mlada volonterka. Spazio sam najprije njen osmijeh, zatim Ivanu. Pomislio sam – “ajme kak je slatka, kak se lijepo smije”.
Tada sam bio laik, radio i bio u nekoj fazi povratka Bogu na jedan konkretniji način, srdit na svoje alibi kršćanstvo. Tražio Božju volju, bio otvoren za sve, ništa nisam želio pretpostaviti Božjoj volji.
Ma evo, sada kada sam provjerio da je danas otišla za Poljsku i da je na izlazu iz Austrije, da je dovoljno daleko, mogu bez straha da će me “dohvatiti” nečim, reći da sam tada pomislio – “ova bi mogla biti moja djevojka”.
Bili smo jedini mladi tada u udruzi i neki su nas pokušali spojiti ali problem je bio što smo oboje tražili Božju volju a ne svoju. Primijetio sam brzo njene kvalitete. Ljudske, moralne, vjerničke. No također sam primijetio da ima u njoj nešto više, da je stvorena za nešto što nije s ovoga svijeta. Neću sada pričati njenu povijest ali vrlo je malo ljudi koje sam sreo da ima toliko veliko i izdržljivo srce. Ako bi koga trebao opisati kao ženskog specijalca onda bi to bila ona. Imala je stav, nikada nije gledala sebe i to ju je koštalo puno. I ja sam joj znao dizati tlak često ali smo bili uvijek vrlo bliski prijatelji. Naravno, jasno da nije bila moja djevojka, ubrzo smo pričali većinom o Bogu i pozivu. Osjetio sam da je Isusova i tu je priča bila završena. Dugo ju je Bog kalio da ju pripremi za danas. Bila je desna ruka patera Cveka i sestara Terezije iz Kalkute. Prekjučer je dobila krunicu koju je molio svaki dan pater Cvek, koju sam dobio i shvatio da njoj pripada. On će je čuvati s neba.
Kada je jedan španjolski kardinal čuo za svetu Tereziju Avilsku koja je u 16. stoljeću uzdrmala duhovne vode Španjolske, u doba kada žena nije smjela pisnuti ni o čemu pa tako niti o nauku crkvenom, te kada je shvatio što govori ta žena, i da je u pravu, mnogo više nego bilo tko do sada, rekao je da ima “muško srce”, što je značilo da joj je dao dozvolu da govori i piše, sve ostalo je povijest.
Takve žene poput Terezije Avilske, Katarine Sijenske, Terezije iz Kalkute su imale ono nešto, neku odlučnost, pogled, srčanost koja je bila toliko drugačija. Tako sam doživljavao Ivanu. Malo tko me tako poznavao kao ona. Malo tko me je pogađao, proročki, malo tko je bio uvijek uz mene kao prijatelj bez rezerve, kao zlato.
I kada sam već skoro uletio u redovništvo, zaljubio sam se u jednu drugu djevojku, puno svjetovniju ali također vrlo kvalitetnu. Bio sam zbunjen. O Bože što sada, čemu to, zašto me mučiš? Koja je svrha toga? Daj se Bože odluči, govorio sam suludo a onda me Bog potakao da nazovem Ivanu. Rekao sam joj što mi je a ona je rekla ključne riječi za moj poziv: “Vidi što je jače i odluči”. Vidio sam, molio i osjetio da je poziv iznad svega i, Bogu hvala, nisam se više okretao za ženskim bićem, to je bilo to.
Onda mi je još Igor, jučer zaređen, rekao: “Šokre, ako sad ne odeš, nećeš nikada”! To su moji najbolji prijatelji, Igor jučer postao svećenik, Ivana danas putuje za Poljsku gdje će ući u red Misionarki ljubavi, svete Terezije iz Kalkute. Koji vikend!
Ivana je malo “kasnila” za nama, ali je radila veliki posao. Bila mi je savjet, utjeha, ohrabrenje, molitva, sestra i majka. Imala je ona svoje puteve i mislio sam si da je ona jednostavno rođena za Boga. Cijelo ovo vrijeme neizvjesnosti sam mislio – ako ona ne ode u samostan, onda je više ništa ne znam.
Otišla je danas moja Ivana tamo gdje joj je mjesto. Je imam krvave oči, ali od radosti i sjećanja na sve što smo prošli zajedno. Otišla je u red koji duboko štujem kao sveti red svetih sestara.
Dva dana, dvoje ljudi koji su mi bili dvije štake na mom putu, dva ramena, i dvije ruke, dva dijela moga srca, ljudi za koje bih poginuo i za koje znam da bi isto učinili za mene. Kako sam bogat čovjek. Kako me Bog darovao. Kako sam sretan. Kako je Bog velik. Idem sad ispovijedat kada sam se sam ispovjedio ali s ponosom, nemam vremena plakat. Zaslužili su oboje. Sretna je i Crkva i svijet zbog te dvije duše. Samo se nadam da ću umrijeti prije njih da ne ostanem bogalj i siroče. Igore i Ivana, volim vas svim svojim srcem. Vi ste moji prijatelji, moje blago, moja sreća. Hvala vam i Bogu hvala za vas.
Moliti ću i trpljenja prikazivati za vaše puteve kao malu zahvalu za sve što ste učili za mene. Čuvam vam leđa, vi ste obitelj”, zaključuje redovnik Krešimir Merkat.
www.medjugorje-news.com/narod.hr
