Papa odobrio dekrete: Crkva je od jučer bogatija za šest novih slugu Božjih
Papa Franjo je ovlastio 19. siječnja Dikasterij za kauze svetaca za proglašenje dekreta o herojskim krepostima šest slugu Božjih, čime stječu naslov časnog sluge Božjeg odnosno časne službenice Božje.
Dekreti se odnose na četvoricu svećenika, jednu redovnicu te na jednu vjernicu laikinju, podrijetlom iz Italije i Španjolske.
Svaki od njih sada treba čudo koje se pripisuje njegovom ili njezinom zagovoru koje mora odobriti Vatikan kako bi bili beatificirani. CNA je prenio kratke biografije novih časnih slugu Božjih. Evo tko su oni:
Bertilla Antoniazzi (1944. – 1964.)
Od svoje 9. godine Bertilla Antoniazzi često je boravila po bolnicama nakon što je oboljela od reumatske groznice koja joj je oštetila srce i ostavila je s trajnim invaliditetom.
Prema vatikanskom Dikasteriju za kauze svetaca, mlada djevojka iz sjeverne Italije s vremenom je shvatila da je njezina životna misija bila “utješiti one koji pate i približiti grešnike Bogu”.
Antoniazzi je počela izmjenjivati pisma s drugim bolesnim ženama i djevojkama i ponudila svoju patnju za spasenje duša, povjerivši se Gospi od Monte Berica iz svoje rodne Vicenze.
Godinu dana prije smrti u dobi od 20 godina, Antoniazzi je hodočastila u Lourdes, gdje je od Blažene Djevice Marije tražila dar svetosti, a ne ozdravljenja, iako joj se stanje pogoršalo zbog plućnog edema i bolesti srčanih zalistaka.
Njezina je svetost nadahnjivala mnoge ljude i za njezinog života i nakon njezine smrti 22. listopada 1964. godine.
Sestra Maria Margherita Diomira od Utjelovljene Riječi (1651. – 1657.)
Ova kontemplativna redovnica iz 17. stoljeća bila je poznata po svojim izvanrednim duhovnim darovima. Nakon što je 1672. u Firenci ušla u samostan, sestra Maria Margherita Diomira primila je vizije, proročanstva, duhovne ekstaze, sposobnost čitanja srca i mistično sudjelovanje u Kristovoj muci uključujući stigme.
Njezin ispovjednik, vlč. Domenico Baldi, zahtijevao je od Diomire da iz poslušnosti opiše sva svoja mistična iskustva, dodijelivši zadatak drugoj časnoj sestri da zapiše cijeli izvještaj.
Diomira je također proživjela teško razdoblje duhovne suhoće koje je prevladala na Badnjak 1676. godine. Preminula je sljedeće godine u dobi od 26 godina prinjevši se kao žrtva ljubavi Gospodinu.
Otac Vicente López de Uralde Lazcano (1894. – 1990.)
Otac Vicente López de Uralde Lazcano bio je španjolski svećenik koji je bio omiljeni učitelj i traženi ispovjednik poznat po svojoj marijanskoj pobožnosti.
Nakon što je položio zavjete u Družbi Marijinoj, López de Uralde proveo je 62 godine kao učitelj i kapelan na fakultetu sv. Filipa Nerija u Cádizu, u Španjolskoj.
Kad su ustanovu u kojoj je predavao zauzeli vojnici tijekom Španjolskog građanskog rata, López de Uralde je činio sve što je mogao kako bi zaštitio svoje učenike i spasio Presveti Sakrament.
Nakon što je u dobi od 70 godina otišao u učiteljsku mirovinu, López de Uralde posvetio je više vremena ispovijedanju. Preminuo je u 96. godini života 15. rujna 1990. godine.
Vlč. Gaetano Francesco Mauro (1888.–1969.)
Vlč. Gaetano Francesco Mauro osnovao je Družbu pobožnih seoskih radnika kateheta u južnoj Italiji 1925. godine kao skupinu svećenika i laika posvećenih podučavanju vjeronauka poljoprivrednicima i drugima koji žive u udaljenim područjima.
Dijecezanski svećenik obnovio je i nekadašnji samostan sv. Franje di Paole u mjestu Montalto Uffugo, gdje je 1928. godine počeo živjeti zajedno s nekima od članova svoje Redovničke udruge seoskih oratorija.
Mauro je prije osnivanja udruge služio kao vojni kapelan u Prvom svjetskom ratu, a bio je zatočen u Austriji, gdje je obolio od tuberkuloze.
Na temelju njegovih dnevnika, vjerojatno je da je patio od oblika depresije s osjećajima tjeskobe, nedostatnosti i napuštenosti koji su se pojačali u posljednjim godinama njegova života. Preminuo je 31. prosinca 1969. u 81. godini života.
Vlč. Miguel Costa y Llobera (1854. – 1922.)
Rođen u plemićkoj obitelji na španjolskom otoku Mallorci 1854. godine, Miguel Costa y Llobera isprva je slijedio očevu želju da studira pravo.
Nakon što je doživio duhovnu krizu koja ga je ostavila s dubokim osjećajem nezadovoljstva, Costa y Llobera je shvatio da ga Bog poziva da bude svećenik. Unatoč protivljenju obitelji, preselio se u Rim i 1888. zaređen je za svećenika.
S doktoratom iz teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, vlč. Costa y Llobera postao je profesor sakralne arheologije i povijesti književnosti u sjemeništu Palma de Mallorca.
Španjolski svećenik stekao je reputaciju velikog pjesnika. Ljudi su ga poznavali kao “vrlo pobožnog i učenog čovjeka“, a papa Pio X. imenovao ga je 1909. papinskim kanonikom katedrale u Palma de Mallorci.
Costa y Llobera preminuo je za propovjedaonicom 16. listopada 1922., dok je držao propovijed povodom 300. obljetnice kanonizacije Terezije Avilske.
Vlč. Giovanni Barra (1914. – 1975.)
Kao dijecezanski svećenik u sjeverozapadnoj regiji Pijemont u Italiji, vlč. Giovanni Barra bio je traženi propovjednik, pisac i novinar koji je također otvorio centar za duhovne obnove “Casa Alpina” u Alpama, gdje su se mladi i obitelji ljeti okupljali kako bi provodili vrijeme u molitvi.
Barra je služio kao rektor bogoslovije za zvanja odraslih u Torinu i posebno se posvetio pružanju duhovnog vodstva i formaciji bogoslova.
Preminuo je u dobi od 61 godine, a prije nego što je umro Barra je zapisao u svojoj duhovnoj oporuci: “Kad pogledam unatrag, osjećam val radosti i zahvalnosti koji se diže iz moga srca. Uistinu sam sretan svećenik u svojem svećeništvu.”
