Od svih Božjih stvorenja Marija je najviše suobličena Isusu, što je netko više posvećen Mariji, to je više posvećen Isusu
Kao što je sv. Ljudevit napisao: “Od svih Božjih stvorenja Marija je najviše suobličena Isusu. Stoga slijedi da, od svih pobožnosti, pobožnost prema njoj čini najučinkovitije posvećenje i usklađenost s Njim. Što je netko više posvećen Mariji, to je više posvećen Isusu.”
Poput Marije, sve što imamo je zasluga Božje milosti. U Mariji vidimo puninu života na koju je svatko od nas pozvan. Njezino je Bezgrješno Srce doista srce Crkve – istovremeno je majka, učenica i zaručnica. Potpuno je usmjerena na Isusa.
Što nam je to Isus ostavio da bismo doista doživjeli puninu života, i kako nam u toj spoznaji može pomoći Marija? Netko, uistinu, može biti samo “posvećen” Bogu. To se najprije događa u krštenju (1 Kor 6,11; Ef 5,25-27), ali je namijenjeno da se produbljuje kroz naš život (Rim 12,1; Heb 2,11). Kada govorimo o posvećenju Mariji, govorimo putem analogije.
Pokušavamo poručiti da i mi, poput Isusa u svojoj ljudskosti, želimo biti potpuno povjereni Marijinoj ljubavi i djelovanju za nas. Kada molimo čin “marijanske” posvete, povjeravamo se njezinu srcu i majčinskom zagovoru dok, sjedinjeni s njom, obnavljamo i produbljujemo svoju krsnu posvetu Isusu, piše Catholic Exchange.
Crkva nikada nije poticala pobožnost prema Mariji kao svrhu samoj sebi. Sveti Ljudevit Montfortski, veliki apostol marijanske posvete, bio je prilično otvoren o Marijinom položaju u odnosu na Boga: “S cijelom Crkvom priznajem da je Marija, kao puko stvorenje oblikovano Božjom rukom, u usporedbi s njegovim beskonačnim veličanstvom, manje od atoma, ili bolje rečeno jednostavno ništa, budući da On jedini može reći, ‘Ja sam onaj koji jesam’.”
Pa ipak, kao što sv. Ljudevit Montfortski dalje kaže, Božji je slobodan i suveren izbor dao “svog jedinog Sina svijetu samo preko Marije.” [2] Sveto pismo je prikazuje kao Kovčeg Novoga Saveza (2 Sam 6, 9-14; Lk 1,35.39-43), personifikacija Kćeri Sionske (Sef 3,14-17; Lk 1,28), Novu Evu (Post 3,15; Iv 19,26-27; Otk. 12,1-6), uzornog učenika i zagovornika (Lk 1,38.45; Iv 2,1-11), te dionikom Kristove muke (Lk 2,35) i proslavljenja (Otk 11,19-12: 5), koja stoluje uz Krista kao Kraljica (1 Kr 2,19-25; Lk 1,32-33.43; Otk 12,1-2).
To je razlog marijanske pobožnosti. Kao što je sv. Ljudevit napisao: “Od svih Božjih stvorenja Marija je najviše suobličena Isusu. Stoga slijedi da, od svih pobožnosti, pobožnost prema njoj čini najučinkovitije posvećenje i usklađenost s Njim. Što je netko više posvećen Mariji, to je više posvećen Isusu.” [3] Biti “predan” Mariji znači voljeti je kao majku našega Gospodina – zavoljeti je kao što je Isus ljubi – i oponašati njezino učeništvo, njezinu ljubav prema Njemu. Krist Isus je alfa i omega marijanske pobožnosti.
Takva pobožnost prepoznaje da je sve što je Isus učinio na križu bilo usmjereno prema našem spasenju, uključujući i Njegovo povjerenje Ivana Mariji (Iv 19,26-27). Kao apostol, jedan od kamena temeljaca Kristove Crkve (Otk 21,14), ovo Ivanovo povjerenje ima univerzalni opseg – dar je to proširen na cijelu Crkvu. Sve što je potrebno je da pojedine duše, poput Ivana, prihvate Kristov dar: “Od toga časa uze je učenik k sebi (Iv 19,26-27). Ivan je uzeo Mariju u sve što je bilo samo njegovo – u svoj dom, srce, molitvu, apostolski život itd. Vi i ja nastavljamo žeti plodove ovog povjerenja u Ivanovu evanđelju, u njegovom prodiranju u otajstvo Kristove Osobe.
Njegov dubok odnos s Marijom nije naveo Ivana da od nje napravi idola; naprotiv, njihov zajednički život bio je sredstvo koje je otvorilo njegovo srce da razumije i prenese Kristov život i učenje na potpuno jedinstven i dubok način. Ivanov zajednički život s Marijom – produžetak Kristova zajedničkog života s njom – dostupan je svakome od nas u otajstvenom Tijelu njezina Sina. Ona je duhovna majka koja je vrlo živa, pridružena nam u općinstvu svetih i djeluje u našu korist (vidi Rim 12,4-5; Heb 12,1.22-24; Otk 5,8). Poput Ivana, naš cilj u povjeravanju naših života kao učenika Marijinu srcu jest doći podijeliti njezinu potpunu prijemljivost za Boga – dopustiti Kristu da se oblikuje u utrobi naših srdaca i da se rodi u svijetu našim riječima i djelima.
HKM
