Čudesno ozdravljenje po zagovoru Ivana Pavla II: Mladiću iz Hrvatske stvoreno novo srčano tkivo
Čudesna ozdravljenje u Katoličkoj Crkvi nisu rijetkost, dapače ona su potvrda žive vjere u Isusa Krista koji u Evanđelju, osim što neprestano liječi i čini čuda, potiče i svoje učenike da čine isto gdje je jasno izražena Isusova želja da molimo za bolesnike, da ih zagovaramo, jer On želi ozdravljati.
Isus nas neprestano poziva na vjeru u Njega uskrslog i živog, onoga koji dolazi kad ga iskreno zovemo i čini nevjerojatne stvarnosti i čudesa, a sve na svjedočanstvo i obraćenje drugima.
Da je sveti Papa Ivan Pavao II moćan zagovornik grešnika pokazalo se još kad je hodao zemljom a nakon preseljenja u vječnost čudesa su se nastavila.
Jedno se dogodilo i mladiću iz Hrvatske, a kojemu je Gospodin po zagovoru Ivana Pavla II učinio nešto nevjerojatno.
U nekoliko dana stvorio je novo tkivo na srcu, a čudo je toliko bilo veliko da je o svemu obaviješten i Vatikan.
Naime, Ante Živković bio je mladić koji je unatoč roditeljevim namjerama da živi vjerskim životom, ušao u društvo koje nije vjerovalo u Boga i koje ga je odvlačilo od vjere.
„Svaki novi školski dan sam se sve više prepuštao društvu, sada mogu reći, (vražjim) klopkama, padao u razna iskušenja, činio razne nepodopštine, griješio i sve dublje tonuo i sve se više topio“, tužno je rekao Ante.
Počeo je jako psovati, intenzivno se svađati s roditeljima i sestrom, fizički se sukobljavati i obračunavati s kolegama iz škole.
„Drugi učenici i ljudi u gradu počeli su me se bojati, samo sam tražio razlog za agresiju, sukob.“
Osjećao je veliki umor, vrtoglavicu i stisak u prsima, ali smatrao je to nevažnim i nastavio se provoditi s prijateljima. Uz to druženje s njima osjećao se nekako jači, smatrao je da mu nitko ništa ne može, uvijek je bio spreman za razne gluposti koje bi naškodile drugima.
„Sve je to redom počelo dolaziti na naplatu, pao sam školsku godinu, počeli su problemi s roditeljima, sramotio sam obitelj, roditelje, ali meni je to bilo sve onako u redu, nema veze, bilo pa prošlo. Ništa me nije diralo.“
Uz sve to problemi sa zdravljem su počeli kulminirati i odlučio je povjeriti se roditeljima.
„Saznao sam da uz sve druge tegobe imam jako povišen tlak. To me jako uplašilo“, prisjetio se Ante.
Nakon razgovora s roditeljima odlučio je otići očevom liječniku poznatom kardiologu D. B., koji je zajedno sa svojim kolegom M. K. s kardiologije ambulantno primao pacijente.
„Mislio sam da će mi dati tablete s kojima će mi normalizirati tlak i to je to, idemo dalje po starom. Ali kada sam došao u ordinaciju uhvatio me jaki nemir, imao sam nekakav loš predosjećaj.“
Doktor M. K. mu je snimao srce, a Ante je po doktorovom pogledu naslutio da nešto nije u redu jer je sve oštrije i začuđenije gledao ekran.
„Uslijedila je jako duga tišina, ili se meni činilo da je trajalo kao vječnost. Znao sam, nešto nije u redu.“
Nakon nekoliko minuta doktor mu je postavio nekoliko rutinskih pitanja, a Ante je čeznutljivo gledao prema ekranu, gdje je uočio nešto na srcu.
„Morati ćemo te operirati, imaš rupu na srcu promjera 2,5 cm, odjednom mi je rekao doktor D. B. Uh koji šok, nisam mogao vjerovati, cijeli život mi se okrenuo, svaki trenutak, i samo sam u sebi rekao `Kriste sve u tvoje ruke`,“ prisjetio se šokantnog trenutka.
Nalaz je ponovljen i službeno je potvrđeno da je potrebna operacija, gdje će mu ugraditi „kišobran“ (tako ga je Ante nazvao) na srce da bi mogao normalno živjeti. Doktori su ga uputili u bolnicu Magdalena, koja se nalazi u Krapinskim toplicama.
„Od tog trenutka sam se onako u podsvijesti okrenuo Bogu, al’ naravno misleći Bože zašto baš ja?! U mojoj obitelji počele su još žarče molitve, moja baka i još osam žena su molile devetnicu, krunicu blaženom papi Ivanu Pavlu II. i molitve sv. Riti. Prije toga ja sam počeo moliti sv. Antunu i Ivanu Pavlu II.
Kada je s roditeljima došao u bolnicu u Krapinske Toplice dok je čekao svog doktora, u gomili ljudi prema njemu je krenuo čovjek koji je Anti na prvi mah izgledao kao siromah, narkoman, prošao je kroz masu ljudi, primio ga za ruku i obratio mu se znajući sve o njemu i njegovom problemu.
„Jako me to začudilo, jer on mene uopće nije poznavao, niti znao kako izgledam ,jednostavno, sam ostao u šoku i odmah sam shvatio da se Moj Bog umiješao u sve to, što me jako razveselilo“, s osmijehom je rekao Ante.
Ante je došao u ambulantu, gdje je uslijedilo snimanje srca kroz jednjak.
„Ušao sam u prostoriju i rekao ajmo Bože ti i ja to riješiti, a u to vrijeme moji roditelji su u hodniku čekali, gdje su odvojeno bez dogovora svaki za sebe molili.“
Dok je snimanje trajalo, doktor je začuđeno gledao u monitor, kao da je bio u šoku, a Anti ništa nije bilo jasno. Doktor je uzastopno, zapitkujući se ponavljao „rupa od 2,5 cm?“
„Ante ti nemaš rupu, tj. vidi se da je bila ali rupa je zarasla i vidi se svježi dio srca, na tom djelu tanka opna kao da je zalijepljena, odjednom mi je rekao doktor! Istog trenutka me zahvatio veliki mir, odmah sam znao da me je Bog po zagovoru Ivana Pavla II izliječio!“
Izašao je iz ordinacije i krenuo prema svojim roditeljima i imao je neki osjećaj kao da oni već znaju da rupa ne postoji i da je ozdravio.
„Kroz smijeh sam im rekao da sam zdrav, da nema više rupa, a oni su me samo smireno gledali“, prisjetio se ushićeno Ante.
Otišli su zajedno do doktora koji je još jednom Antinim roditeljima potvrdio da rupe na srcu zaista nema. No, za svaki slučaj doktor ih je poslao u bolnicu Sestre Milosrdnice u Zagreb na ubrizgavanje krvi, gdje se na snimanju točno vidi gdje prolazi krv. I tamo su nalazi pokazali da krv ima normalan protok i da se ne izljeva iz srca.
„U tom trenutka sam pomislio, Bože hvala Ti, dao si mi novi život!“, radosno prepričava Ante.
Pri povratku kući iz Zagreba Antin otac je nazvao dvojicu kardiologa iz Vinkovaca koji su prvi uočili rupu na srcu i oni nisu mogli vjerovati da se Ante tako naglo izliječio i da znakova bolesti nema te su uputili Antu i njegove roditelje na još jedan pregled.
„Jednostavno nisu vjerovali da nema rupe, jer je to nemoguće, mislili su da je to neka greška“, rekao je Ante.
„Počeo me snimati i ostao je jako začuđen, ljut i govorio je da nikada u životu nije pogriješio i da rupa mora biti! Odjednom je snimanje bilo gotovo, okrenuo se prema meni i sklopljenih ruku u čudu mi rekao: `Bože… Ante ne moraš na operaciju, rupe nema!` Bili smo stvarno presretni, od toga dana mi se život okrenuo, prema mom Bogu i mom stalnom pratiocu Papi Ivanu Pavlu II jer za ovo ozdravljenje, imam osjećaj, da je po njegovom zagovoru kod Boga.
Nakon par dana Ante je opet otišao kod obiteljskog liječnika dr. O. K., koji nije mogao vjerovati da su takvi stručnjaci pogriješili, jer s takvim naprednim instrumentima tehnologije, jednostavno, nije nemoguće pogriješiti.
Nedugo nakon toga na prijedlog drage osobe Ante je otišao na duhovnu obnovu laika J. L. u Slavonskom Brodu.
“Pri ulasku u crkvu sudario sam se s nekim čovjekom kojega prije nikada nisam vidio i pogledali smo se na dvije sekunde oči u oči. Draga osoba koja mi je predložila da dođem ovdje mi je rekla da je to J. L., laik koji će voditi večerašnju molitvu. Pomislio sam u sebi, jao Bože kud sam njega udario, al’ rekoh nema veze, sve je to Božja volja.”
U jednom trenutku predvoditelj molitve J. L. je prozvao dvije muške osobe koje su čudesno ozdravile od bolesti srca, no Ante se tu nije našao, nastavio je slušati svjedočanstva.
“Svjedočanstva su prolazila, a on opet ponavlja: Među nam je jedan dečko kojega je Isus ozdravio od urođene mane srca točnije rupe na srcu, pa bio bi red da dođe. Sav sam se naježio, jer sam znao da mene zove. Okrenuo sam se prema dragoj osobi i očekivao sam da će mi reći da to nisam ja i da sjednem, no i ona je znala o kome se radi.”
Ante je došao do oltara ne sjećajući se što je rekao, po riječima nazočnih podijelio je kratko i jasno svjedočanstvo.
“Na kraju seminara ljudi su mi počeli prilaziti, grliti me, bili su ushićeni, plakali su. Bio sam u centru pažnje, ali ne ja sam – Bog i ja. Hvala ti Bože! Hvala ti sv. Ivane Pavle II. na tvom zagovoru kod Isusa. Hvala Vam na novom životu.”
Antino ozdravljenje je bilo toliko moćno da je prikupljena sva dokumentacija o čudotvornom ozdravljenju i preko jedne vinkovačke crkve dostavljena je Vatikanu.
Vjera
