Svećenik odgovara na pitanje: Spominje li se predbračna čistoća u Bibliji?
O predbračnim se spolnim odnosima zapravo već i Stari zavjet, premda još nesavršen, izražava negativno Svećenik odgovara na pitanje: Spominje li se predbračna čistoća u Bibliji?
Hvaljen Isus i Marija!
Zanima me gdje se u Bibliji govori o predbračnoj čistoći?
Hvala vam i Božji blagoslov!
Uvijeke!
Donosim ti odgovor na pitanje o predbračnoj čistoći u tri dijela:
Ne učini preljuba
U Govoru na gori Krist, posrednik i punina objave, kaže: „Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu“ (Mt 5,27–28). Isus ne mijenja zapovijed, ali želi produbiti njezino razumijevanje. On traži „pravednost veću od pravednosti pismoznanaca i farizeja“ (Mt 5,20). A kakva je bila ta starozavjetna pravednost u pogledu ove zapovijedi?
Ona je bila obilježena kompromisom s požudom tijela te kao takva spada u one nesavršene i vremenom uvjetovane stvari kakvih inače ima u Starom zavjetu. Tako, primjerice, Knjiga Ponovljenoga zakona dopušta zakonito dvoženstvo (vidi Pnz 21,15–17), čak i mnogoženstvo, opominjući kralja da nema previše žena (vidi Pnz 17,17). U tom je kontekstu preljub shvaćen više kao povreda prava vlasništva nad supružnikom, posebno suprugom.
Proročki pak tekstovi Staroga zavjeta donose profinjeniji prikaz braka, pa i preljuba: u njima je Bog predstavljen kao Zaručnik svoga naroda, a preljub je raskid toga osobnog odnosa (vidi Hoš 2,18.21–22; Ez 16). Preljub je, dakle, opreka braku kao konkretnu odnosu i kao ustanovi općenito.
Isus se nadovezuje na ovu proročku liniju, a ispravlja privremena zakonska dopuštenja koja su nastala zbog tvrdoće ljudskoga srca (vidi Mt 19,8). On obnavlja bračno ćudoređe kako bi ono odgovaralo izvornom Stvoriteljevu naumu o kojem je upravo bilo riječi, kao što to čini i o pitanju otpuštanja žena (vidi Mt 19,8–9).
Stoga on čak i ne spominje bračno stanje muškarca i žene, pa čak ni stvarno, tjelesno izvršenje njihova sjedinjenja u svojoj definiciji preljuba: dovoljan je „pogled s požudom“ prema osobi s kojom nisi u braku. Cijeli kontekst ovoga poglavlja Matejeva Evanđelja daje nam do znanja da Isus svojim učenicima nudi samo ove dvije alternative: vjernost u monogamnu braku ili uzdržljivost.
Predbračni spolni odnosi
O predbračnim se spolnim odnosima zapravo već i Stari zavjet, premda još nesavršen, izražava negativno: „Ako tko zavede djevojku koja nije zaručena i s njom legne, neka za nju dadne ženidbenu procjenu i uzme je za ženu. Ako njezin otac odbije da mu je dadne, zavodnik mora odmjeriti srebra u vrijednosti ženidbene procjene za djevojku“ (Izl 22,15).
Hebrejska riječ koja je prevedena sa zavede odnosi se na uvjeravanje nekoga laskanjem ili lažnim obećanjima, a mogla bi se prevesti i kao preveslati nekoga, napraviti nekoga budalom. To samo po sebi očito nije dobro i ne može se odobriti. Nadalje, momak koji je tako osramotio djevojku može to ispraviti samo tako da je oženi (čime se naglašava gdje je mjesto spolnim odnosima).
Također, valja primijetiti kako zavodnika nitko više ne pita želi li on taj brak – smatra se da je spolnim odnosom sam sebi oduzeo daljnje pravo glasa o toj stvari. Nadalje, ako „njezin otac odbije da mu je dadne“ (jer tko bi htio takva zeta!), zavodnik plaća naknadu štete ili kaznu u visini ženidbene procjene.
Kako je gore napisano, još su manje predbračni spolni odnosi u skladu s Isusovim naukom. I brojni drugi novozavjetni tekstovi osuđuju bludnost koja bi se općenito mogla opisati kao spolna aktivnost izvan braka. Tako sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima upozorava vjernike da čak i spolni odnos s bludnicom čini da dvoje postaje jedno tijelo, dakle, vez koji se uspostavlja među osobama ne ovisi o njihovu pravnom stanju ili osjećajima, iako po sebi pripada braku.
Što sveti Pavao misli o takvu vezivanju? Dva retka dalje piše: „Bježite od bludnosti!“ (1 Kor 6,18). Na drugom mjestu sv. Pavao odgovara kako treba postupati onaj tko ne može živjeti uzdržljivost: „Bolje je ženiti se nego izgarati“ (1 Kor 7,9). Nema treće legitimne opcije.
Sveti Justin, crkveni pisac drugoga stoljeća, u djelu Prva apologija također tvrdi kako kršćanin živi ili u braku ili u uzdržljivosti. Taj nauk Crkva vjerno prenosi do danas.
Razlozi zbog kojih predbračni odnosi nisu časni ni dostojni
Što se tiče stava o predbračnim odnosima, Crkva, posebno obogaćena naukom svetoga pape Ivana Pavla II., polazi od Božjega plana ljubavi prema čovjeku. Vrlo važan dio toga plana stvaranja, otkupljenja i posvećenja jest da imamo tijelo koje je na neki način poput sakramenta: vidljivi znak nevidljivih, duhovnih stvarnosti. Tako ljudska spolnost, stvorena kao muška i ženska (vidi Post 1,27), u spolnom sjedinjenju govori, prenosi dublju istinu, postaje znakom otajstava vjere.
Konkretno, tim se činom uspostavlja ne samo zajedništvo između dvije osobe, već i s trećom koja iz toga zajedništva proizlazi. Tako ljudska, spolna ljubav postaje ikonom Presvetoga Trojstva u kojem je trajno, potpuno i plodno zajedništvo ljubavi! Nadalje, spolna ljubav odražava i ljubav između Krista i Crkve, kako primjećuje već sv. Pavao: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu“ (Ef 5,31–32).
To se sjedinjenje Krista i Crkve na poseban način zbiva u euharistiji, a bračno sjedinjenje mu je sakramentom.
Odnos u kojem se ova istina, upisana u ljudsko tijelo, istinski naviješta i živi jest brak. Upravo zbog toga spolni čin pripada isključivo braku (stoga se i naziva bračnim činom!) te se njim potvrđuje (konzumira) brak. Izvan braka osobe koje se spolno sjedinjuju govore svojim tijelima: „Predajem ti se slobodno, potpuno, vjerno, plodno, zauvijek“, a zapravo to ne misle i ne žele. Umjesto proroka koji svojim tijelima naviještaju Božju ljubav postaju (kako tužno…) lažnim prorocima. Sama osoba, slika Božja, na čije dostojanstvo spada da bude ljubljena ovom istinskom ljubavlju, postaje u predbračnom odnosu predmetom nečega manjeg, što obično naknadno požali.
Nadalje, Crkva, „stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15), u dokumentu Persona humana ističe:
Najčešće predbračni odnosi isključuju mogućnost djece. Ono što se predstavlja kao bračna ljubav nije sposobno, kao što bi apsolutno trebalo biti, razviti se u očinsku i majčinsku ljubav. Ili, ako je taj odnos otvoren životu, to će biti nauštrb djece, koja će biti lišena stalnog okruženja u kojemu bi se trebali razvijati. Pristanak kojega daju oni koji žele biti ujedinjeni ženidbom mora stoga biti izražen izvanjski i na način koji ga čini valjanim u očima društva. Što se tiče vjernika, njihov pristanak koji ide za time da uspostavi zajednicu bračnog života mora biti izražen prema zakonima Crkve. Ova privola jest ono što čini njihov brak Kristovim sakramentom.
Ponekad se među zaručnicima na pripravi za kršćansku ženidbu, koji ne žive svoju vjeru, može čuti nešto poput: „Sakrament nam neće ništa promijeniti.“ Zapravo, sakrament mijenja sve! On doista daje milost koju označava, a to je u ovom slučaju božanska ljubav koja se trajno izlijeva u srca supružnika kako bi oni mogli jedno drugo ljubiti ne bilo kakvom, nego istom tom nadnaravnom, božanskom, vječnom ljubavlju. Upravo zbog toga sklopljena i izvršena ženidba nikada i ne može biti razriješena.
A može li čovjek sam, bez sakramen(a)ta, svojim snagama ljubiti ovako, božanski trajno, vjerno i plodno? Stopa sklopljenih brakova, stopa razvoda i stopa nataliteta daju nam žalostan, ali i prosvjetljujući odgovor na ovo pitanje.
Zaključno: predbračni spolni odnosi nisu odobreni ni u Starom, a još manje u Novom zavjetu ili predaji Crkve. Razlog je njihova nespojivost s dostojanstvom čovjeka i Božjim planom spasenja i otkupljenja. Taj nauk Crkva do danas vjerno čuva i naviješta.
Btb
don Damir/ Bitno.net
