Svjedočanstvo redovnice: U Međugorje sam došla moliti Gospu za dar majčinstva
Nina je imala vrlo obećavajuću karijeru u novinarstvu i kazalištu. Prije nekoliko godina kolege s radija pozvali su je da se jedan vikend pridruži njihovom hodočašću u Međugorje.
Ne znajući zapravo što su hodočašća, objeručke je prihvatila njihov poziv. Budući da je njezina karijera već bila u zamahu, u Međugorju se odlučila moliti za dar majčinstva.
”Došla sam gore i sama sam sebi rekla: Daj se skuliraj, evo, došla si na to brdo gore, sad moli Gospu za ono što hoćeš.
I molila sam je za dar majčinstva, da postanem majka i da se moj život, koji je u tom poslovnom smislu dobio jedan veliki zalet, zaokruži i u tom jednom obiteljskom smislu, zapravo, da dobijem djecu”, ”, kazala je sestra Benedikta Nina Krapić Mariji Jerkić za serijal Fruits of Medjugorje.
U svom svjedočanstvu govori o nemiru koji ju je obuzeo tijekom tog prvog hodočašća u Međugorje i nije jenjavao sve dok nije ušla u kapelicu sestara milosrdnica.
Njezino svjedočanstvo možete pogledati na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.
Nakon mog obraćenja, zapravo početka procesa mog obraćenja, koji je trajao zapravo čitav niz godina i koji još uvijek traje, ali ono upoznavanje s vjerom je trajalo par godina dok sam ja radila na jednoj radiopostaji.
Tu sam radila s ljudima koji su bili vjernici; gdje sam ja prvi put zapravo susrela katolike, što to znači biti kršćani. Ti ljudi su doista živjeli Gospodina. Oni su voljeli na drugačiji način, opraštali na drugačiji način, razgovarali na drugačiji način.
Tu sam ja polako s njima počela sakramentalno živjeti, zapravo, vraćati se sakramentalnom životu, odlaziti na svetu ispovijed, na duhovne obnove s njima, ali sve je to bilo još tako polovično. Ja sam se zapravo držala jednom rukom čvrsto grijeha, a drugom rukom sam posezala prema Gospodinu i tu sam negdje bila između.
Otišla sam na jednu zabavu, nekakav roštilj i tu mi je pristupila jedna naša kolegica i rekla je: Čuj, mi ti idemo u petom mjesecu u Međugorje. Hoćeš ići s nama? Ja sam bila u nekom razgovoru i rekla sam: Može, zapiši me. Tko zna, bilo je to, možda, par mjeseci prije toga. Ja sam na to potpuno zaboravila. Došao je taj peti mjesec i ona je mene nazvala: Čuj, čisto da te podsjetim, znaš da mi krećemo za vikend u Međugorje.
Ja kažem: Koje Međugorje? Ja u potpunosti zaboravila da je ona mene upisala. Razmišljam kako ću se sad izvući iz ovoga. Radila sam tada kao urednica, uređivala sam informativu. Kaže meni moj kolega: Hajde, daj više izađi s tog radija. Odi, evo, ja ću te pokriti. Idi u Međugorje. Ja si mislim, ma di si to rekao?! Ne da mi se ići.
Oni su sad vjerojatno to čuli kad mi je on govorio i sad se više ne mogu izvući iz toga. Ništa, hajde, otići ću. Ja sam zapravo do zadnjeg trenutka vagala hoću li se ukrcati na taj autobus ili ne. Meni je to bilo potpuno nepoznato. Tko ide na hodočašća? Što se tamo radi? Kako to izgleda?
Znam da sam sjedila u robi u kojoj sam radila to jutro u štiklama i u nekakvoj kratkoj suknji. Sjedila sam u kafiću sa svojom prijateljicom i rekla sam: Gledaj, Kristina, ja se neću ukrcati vjerojatno na taj autobus. Odi ti sa mnom, mi ćemo vidjeti kakvi ljudi su unutra, pa ću ja procijeniti. Ako je to OK, ja ću ući. Ako nije, neću. Mi smo došli ispred tog busa.
Ženi koja me pozvala je vjerojatno došlo slabo u tom trenutku kad me vidjela kako ja izgledam. Ja rekoh: Ništa, ući ću u taj autobus, ako oni budu nešto suviše molili ili tako nešto, ja ću se iskrcati. Ja sam do granice vagala hoću li izaći iz autobusa ili neću. Sve mi je to bilo previše, previše krunica, previše molitve, sve prenaglašeno.
Ja se u ovome ne mogu snaći. Gdje mi idemo? Ako ovi ljudi ovoliko budu molili, ja ću se vratiti ispranog mozga. Svakakve misli su mi prolazili kroz glavu. Prošli mi tu granicu i ode moja prilika da se vratim u Hrvatsku. Nešto me je vuklo da ipak ostanem u autobusu.
Mi smo došli u Međugorje. Mene tu ništa nije posebno fasciniralo. Prolazila sam pored onog prostora gdje su ispovjedaonice. Vjerojatno sam išla s ispovijedi jer tu sam ispovjedila mnoge stvari za koje nisam ni znala da su bile grijeh i da sam bila u grijehu.
Na desno, pored tih ispovjedaonica je stajala jedna časna sestra. Ja sam nju pogledala i ona mene. Gledala me jednim pogledom kakav ja ni prije ni poslije više nisam vidjela. Zagledale smo se jedna u drugu. Te su oči bile fiksirane u moju dubinu.
Tu sam shvatila da to nije časna, da je to pogled našeg Gospodina koji se poslužio tom sestrom u tom trenutku. Ja sam shvatila da se meni nešto dogodilo u tom pogledu, ali kako ja nisam bila poučena dovoljno u vjeri, ne bih ni pretpostavila da je Gospodin učinio nekakav zahvat u mom srcu.
Vraćala sam se dolje da poslušam kateheze, ali kako sam sjela na svoje mjesto, u meni je nastao jedan nemir. Idući dan smo se penjali na Podbrdo. Ispred mene su hodale časne, ja sam izgubila svoju grupu na neki način, isto ne razumijem ni danas kako.
Priključila sam se grupici časnih sestara i hodala sam za njima na Podbrdo. Ja sam zapravo gledajući njih, gledajući njihove sandale, dušu isplakala do Podbrda. Došla sam gore i sama sam sebi rekla: Daj se skuliraj, evo, došla si na to brdo gore, sad moli Gospu za ono što hoćeš.
I molila sam je za dar majčinstva, da postanem majka i da se moj život koji je u tom poslovnom smislu dobio jedan veliki zalet, da se on zaokruži u tom jednom obiteljskom smislu, zapravo, da dobijem djecu.
Po povratku iz Međugorja ostao je u meni taj jedan nemir, to nešto drukčije u meni. Ja sam se vratila na svoje radno mjesto, sjela sam na svoju stolicu koja je do onda bila izvor mog života. Moj posao je do tada bio moja pokretačka snaga. Ja sam sav svoj smisao vidjela u poslu.
Negdje od prije srednje škole krenula sam raditi u kazalištu i na radiju i sve što me pokretalo je bila umjetnost, politika, mediji. Ja za drugo nisam znala i nisam znala da postoji druga pokretačka snaga u životu. Ja bih prije danima sjedila na toj stolici na radiju, osobito kad bi bili izbori ili tako nešto.
Ja ne bi spavala uopće. Sada, ja sam došla, sjela i nisam osjećala više ništa. Hodala bi po našem Korzu, po našoj glavnoj ulici u Rijeci, ja ne bih vidjela nikoga osim časnih sestara.
Tu bi moje srce zatitralo onako kako je nekad titralo kad bih imala velike intervjue ili tako nešto. I nakon dugog niza godina u novinarstvu bi mi došla ta trema, recimo, nekakav senator ili netko dolazi i onda bi, sjećam se, to mi je baš bilo onako, srce bi mi lupalo, ne bih mogla disati. Samo da taj intervju dobro prođe.
I sad ništa, dolazi premijer, dolazi predsjednik…ništa. Ne osjećam ništa, ni onu malu tremu hoću li to odradit dobro ili ne. Ali vidim časnu – ja sam gotova. Shvatila sam da je nešto drukčije, da se meni život potpuno presložio, da se meni srce promijenilo.
Dolazim na na kavu s prijateljicom u svojoj odjeći koju sam slično nosila godinama. Ja kažem: Znaš što, ja ne mogu ustati ovakva prošetati po gradu nakon ove kave, mene sram. Imam kratku haljinu, kratke rukave, sram me hodati, ja ti se neću moći ustati s ove kave.
Znam, tada smo zajedno otišle u prvi dućan i kupile meni dugu suknju. Ona je tada rekla: Tebi se u Međugorju nešto dogodilo, ti si se vratila potpuna drukčija. Počeo je početak mog školovanja kod Gospe, Gospina međugorska škola. U meni se sve presložilo. Vrlo brzo je Gospodin činio.
Ja sam upoznala jednu sestru, pa drugu, pa treću i tako. Došla sam u kapelu sestara milosrdnica u tom jednom nemiru koji me držao od Međugorja. Ušla sam u kapelu i kako sam ušla u našu kapelu, tako je to samo…puff… gotovo. To je tvoje mjesto. To je tvoja kuća.
Znala sam da ja više nemam ni o čemu razmišljati iako sam čitavo vrijeme zapravo sebi govorila da netko kao ja ne može uopće ući u samostan na neku duhovnu obnovu, a kamoli postati sestra.
Polako sam u razgovoru sa sestrama to nekako pomirila u sebi. Dala sam otkaz i godinu dana dolazila da razlučim je li to to. No od onog ulaska u kapelu ja nisam imala više nikakvih dvojbi na što me Gospodin zove i što je Gospa u Međugorju učinila.
Gospa je apsolutno odgovorila na moju molbu da postanem majka. Ne da je odgovorila na način na koji sam ja tražila, ja sam tada sebe zamišljala kao majku jednog ili dvoje djece. Ona je meni dala, dala mi je, dala mi je toliko djece. Sad su mi u srcu kad govorim o njima jer ih ljubim ljubavlju koja nije moja i za koju sam sigurna da je Gospa posredovala.
Radim sa ženama i djecom koje su žrtve obiteljskog nasilja. Kako to možda sad izgledalo, u našoj kući je uvijek veselje. Ja se nikad u tome nisam zamišljala, ali na kraju je Gospodin to posložio da i taj moj fakultet koji sam prije završila – Pravni, bude doista od koristi onima kojima je najpotrebniji.
Dobila sam poslanje u Caritasovom domu za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. Međugorje je mjesto mog izvorišta. Kad se vraćamo ovdje, ja se vraćam svojoj Majci. Ja svaki put dolazim drugačija zato što Gospodin mene mijenja, čisti moje srce, jača naš odnos.
Sada recimo prvi put vidim sebe ovdje kao sestru nakon tri godine zavjeta. Vidim koliko sam ja drugačija i koliko je Gospodin puno na meni učinio, koliko sam komplicirala, a koliko je zapravo naša Gospa jednostavna, koliko je ta Njezina majčinska ljubav jednostavna, sveta, koliko je darežljiva.
Ovaj put u Međugorju samo se divim. Ja se sad divim koliko je moja Majka prema meni dobra i koliko sam ja nula, ništa joj ne mogu dati. Ne mogu čak ni onu sitnu vjernost koju joj obećam, jedva je ispunim do kraja. Ono, post joj zbrljam, neke te male stvari. Onda vidim ovdje, Ona to… ništa, rukom odmahne i kaže: Ali, ja te ljubim bez obzira što ti meni ne možeš ništa dati.
Ja te ljubim i ljubim te kao da si mi jedino dijete. Ono što što mi je posebno je to da je sada Međugorje mjesto u koje ja dolazim učiti služiti. Učiti biti redovnica i to učiti od naroda koji ovdje živi, učiti od župljana Međugorja. Ono što vidioci često kažu, osobito Mirjana zna govoriti da joj je najdraže kad hodočasnici dođu i kažu kako su lijepu ugošćeni u Međugorju jer to jest plod Gospine škole.
Ovo što se doživi u Međugorju od ljudi u čija je srca izravno intervenirala Gospa se ne može vidjeti, ja sam sigurna, nigdje na svijetu. Ovakvo gostoljublje, ovakva ljubav, ovako prihvaćanje, ovo može biti samo Gospina škola. Ovo te nitko ne može naučiti.
Ja ovdje učim kako biti redovnica, a to možeš naučiti jedino od Marije koja se u potpunosti predala našem Gospodinu i koja je onako kako sam uzela svoje geslo ljubavlju služite jedni drugima, koja je to doista učinila i koja to čini i danas. Na jedan poseban način čini to u Međugorju i koja je to naučila svoje župljane, osobito ljude koji ovdje žive.
Tu se divim, evo, ja se divim i učim i upijam i želim biti redovnica ovakva kakvi su ovi ljudi u Međugorju. Da se onaj koji meni dolazi u susret osjeća ovako kako se ja osjećam u Međugorju, a to je tako da vidim svoju Majku u tim ljudima i da znam da ih je moja Mama ovo naučila.
To ne može biti nikakvo ljudsko nastojanje, nikakva trapljenja, srce ovako može oblikovati jedino Blažena Djevica Marija. Ja to ovdje učim i svim srcem želim i molim da se moje srce, da ga Gospodin otvori po Gospinom zagovoru, da se proširi da u njega mogu još mnogi stati po Marijinom zagovoru i da naučim tako ljubiti.
To mi je doista jedina želja – da ljubim više.
