ČUDO Hodočasnica iz Irske ismijavala se sv. misi u Međugorju a onda je na oltaru vidjela…
Molila uopće nisam i bila sam podosta površna. Osim toga, mnogi kršćani su mi tijekom života govorili da Isus nije stvarno prisutan u euharistiji te da je vjera u stvarnu prisutnost smiješna.
Tako da sam se smijala fanatičnim vjernicima koji pričaju o nekom živom Bogu. Tijekom svetih misa uopće nisam mislila na ništa što se događa na misi već o svemu drugom. Bilo mi je jako dosadno i samo bi čekala da misa završi.
Ali, imala sam jednog prijatelja koji je često odlazio u Međugorje. Godinama me molio da pođem s njim. Smatrala sam da je priča o Međugorju glupa, ali sam unatoč velikom prosvjedu u mom srcu tog dana prijatelju rekla da idem s njim.
Mislila sam, pa što idem tjedan dana uživati u suncu prirodi i razgovorima s prijateljima. Nisam mislila da će molitva biti na mom dnevnom redu. Bio je svibanj 1997. ‘Prvih dana sve je sve išlo po planu. Uživala sam na svježem suncu, zraku, u hrani…
Tog trećeg dana došao je Ivan, naš irski vodič sa starim kombijem i vozio nas na svetu misu koju je slavio fra. Jozo u Širokom Brijegu gdje je u mučeničkoj smrti ubijeno 30 franjevaca tijekom Drugog svjetskog rata. Crkva se brzo napunila, bila je krcata i ja nisam htjela ulaziti.
Nikako. Radije ću ostati vani i pričati i smijati se s prijateljima. Misa je počinjala a ja sam se vani smijala i pričala.
U tom trenutku do mene dolazi potpuno nepoznat čovjek. U potpunoj tišini uzima moju ruku vrlo nježno podiže me i vodi kroz mnoštvo. Uopće nisam osjetila da je gužva, prostor oko nas se posve rastvorio i mi smo prolazili kao da u crkvi nikoga nema.
On me odveo do oltara i stavio me točno ispred svećenika koji je vodio misu. Ja sam se okrenula a taj čovjek je nestao. Jednostavno ga više nije bilo. Sjećam se tog nadrealnog ali opet mirnog osjećaja koji je ispunio moje srce. Tada se sve promijenilo. Ja se uopće ne sjećam gužve, ljudi ni ničega.
Samo svećenika i trenutka kada je svećenik blagoslivljao hostiju. Suze su mi curile. Kad je svećenik podigao Tijelo Kristovo ja sam pogledala prema gore i vidjela Isusa, i ništa drugo u crkvi. To je bio trenutak koji mi je promijenio čitav život.
Nisam prestajala plakati sve vrijeme u Međugorju, a kad sam se vratila kući krenula sam na svetu misu svaki dan.
Crpila sam svu snagu i radost iz svete mise. Isus je postao moja hrana. Voljela bi da sam to znala čitav život tako da mogu svoju mladost provesti s Isusom. Žao mi je zbog sveg izgubljenog vremena i toliko me sram što nisam vjerovala. Ali zahvalna sam Bogu na čudesnom iskustvu i misterioznom čovjeku koji me doveo do oltara. Danas mislim da je to bio Isus sam.
