SVJEDOČANSTVO Vatrogasac koji je spasio Torinsko platno od vatre: „Imao sam nadljudsku snagu!“
11. travnja 1997. vatrogasac Mario Trematore razbio je ‘neuništivo’ zaštitno staklo i spasio Torinsko platno od požara u torinskoj katedrali koji je gutao sve pred sobom.
Postoje događaji koji preokreću naš život, susreti koji mijenjaju naša uvjerenja, situacije nakon kojih više ništa nije kao prije. Trenutak koji je sve preobrazio u životu vatrogasca Marija Trematorea iz Torina ima točan datum: 11. travnja 1997., bolje rečeno noć između 11. i 12. travnja. Njegovu dojmljivu priču donosi Avvenire.
Te večeri prije više od dvadeset godina Mario nije bio na dužnosti. S balkona kuće, međutim, bilo je nemoguće ne vidjeti ogroman stup dima koji je zamračio nebo nad Torinom. „Zapravo, prva je to primijetila moja supruga Rita. Nazvao sam vatrogasnu stanicu i čuo da gori katedrala.“
Unatoč tome što u tom trenutku nije bio na dužnosti, Trematore je odlučio otići i pomoći svojim kolegama. Odjenuo je staru planinarsku jaknu i otrčao na poprište. Prizor je bio vrlo potresan. „Vidio sam mnogo požara do tada, ali ovakav nikad. Unutar crkve vatra je gutala sve pred sobom i sve se urušavalo.“
U tom se trenutku dogodilo nešto izvanredno, „kao da me netko vodio“, pojašnjava. Jedino tako bi se mogao objasniti taj suludi pokušaj spašavanja Torinskog platna od uništenja, razbijajući maljem od pet kilograma neuništivo, neprobojno staklo, otporno na sve moguće udarce. Staklo se, međutim, pod Marijevim udarcima i udarcima njegovih kolega razbilo i palo. Kako je to moguće?
„Nema logičnog objašnjenja. Pred misterijem, razum i ljudska znanost se predaju. Osjećao sam da imam nadljudsku snagu. Bez toga nikada ne bih uspio.“ Za Marija Trematorea u tom trenutku sve se promijenilo.
Junak dana, „vatrogasac koji je spasio Sveti Pokrov“, počinje davati intervjue, bezbroj puta prepričava svoju priču, ljudi ga prepoznaju na cesti i nisu to uvijek ugodni susreti. Mnogo komplimenata i hvala, ali i uvreda. „Jednom su mi pljunuli u lice, drugi put sam zaradio dva udarca dok sam šetao psa. A bilo je i onih koji su me vrijeđali: „Budalo, trebao si ostaviti da ta stvar izgori!“ Teško, ili možda ne, razumjeti takvu reakciju.
„Zavist i ljubomora dio su života, prevladavamo ih. Ako ništa drugo, naučio sam da je nazivati se kršćaninom i govoriti o Isusu opasnije nego nazivati se mafijašem. Što su učinili toliki ubijeni kršćani, jesu li krali, ubijali? Ne, jednostavno su vjerovali u Isusa.“ Vjera je ta koja je Trematoreu dala odlučujući impuls od trenutka susreta s Torinskim platnom. „Nije istina kako se govorilo da sam ateist, odgajan sam u katoličkoj obitelji, uvijek su me zanimali sveti spisi, fasciniran sam misterijem, ali bio sam u potrazi.“
Na svom putu traženja Trematore je tog dana pronašao odgovore, započinjući ‘novi’ put koji se nastavlja i danas. Osnovao je i dvije zajednice u Torinu i Bariju pod nazivom Mandylion, izraz koji na starogrčkom znači ‘platno’. „Sastajemo se jednom mjesečno, u Torinu nas prati otac barnabit Emiliano Redaelli, a na kraju susreta svi zajedno blagujemo ono što je svatko od nas donio od kuće, okupljeni oko stola kao što je to činio Isus.“
Trematore je danas otac dvoje djece i radi kao arhitekt, 2003. godine otvorio je arhitektonski studio, a ako ga pitate što je za njega Torinsko platno danas, odgovor je ‘snaga koja nije moja’, koju je osjećao te noći, poziv na vjeru milijuna kršćana u svijetu koja ljubavlju raste i umnožava se cijeloga života.
Evo što je jednom prilikom napisao komentirajući evanđelje o uskrsnuću Lazara: „Mi prvi moramo voljeti, čuvati, braniti, biti gorljivi, jer ne vjerujemo u Boga mrtvih, nego živih, Boga koji ulijeva u našu dušu svoj životvoran Duh koji nam pomaže da se i dalje nadamo.“
