PREKRASNO SVJEDOČANSTVO Premda slijepa i gluha, raduje se životu: Boga nosim u srcu, On je moj najbolji prijatelj!
Unatoč tome što je zbog bolesti potpuno slijepa i oglušila, Karolina Perec raduje se svakom novom danu i traži Božju prisutnost kroz susrete s prijateljima, pisanje pjesama i izradu rukotvorina. “Vjerujem da mi je Bog dao snagu da se nosim sa svim poteškoćama i bolestima koje su me snašle. On me hrabri da ne bih klonula do kraja. Vjerujem da me samo Isus može spasiti i ozdraviti. Ako ništa drugo, On mi daje snagu da se nosim sa svim poteškoćama”, posvjedočila je za Hrvatsku katoličku mrežu ova hrabra žena.
“Bilo je jako teških trenutaka. No, uvijek smo sve, uz Božju pomoć i pomoć divnih ljudi koje nam je poslao, uspjele prebroditi. Puno smo prijatelja stekle kroz sve ove godine. Zbog gubitka vida i gluhoće Karolina otežano komunicira, ali ona je uvijek vedroga duha i spremna za druženje. Iako ne vidi i ne čuje, osjeća prisutnost drugih i to joj puno znači”, svjedoči Đurđa Perec, majka 42-godišnje Karoline – posebne žene čija života priča i prekrasno svjedočanstvo vjere u Boga nikoga ne ostavlja ravnodušnim piše HKM.
Karolina je rođena Varaždinka kojoj je kao osmogodišnjoj djevojčici dijagnosticiran tumor na mozgu u predjelu očnoga živca. Nakon prve operacije je oslijepila, dok je sluh postupno gubila kroz godine. Do prošle je godine nosila slušni aparat, no sada je u potpunosti izgubila i sluh.
Iz njezinoga osmijeha izvire snaga i vedar duh!
Sve su to posljedice zračenja zbog kojega ima i problema s ravnotežom, ali i epileptičnim napadima. Ona komunicira dodirom – pomoću komunikacijskog sustava za gluhoslijepe osobe, tj. taktilnog znakovnog jezika. Živi povučenim životom s majkom, sestrom i bratom u varaždinskoj četvrti pri Župi sv. Fabijana i Sebastijana.
Karolina s prevoditeljicom i prijateljicom Ines / Foto: HKM
Karolina i njezina majka Đurđa, koja ima status roditelja njegovatelja, ugostile su nas u svome domu. Iz njezinoga osmijeha izvire snaga, jednostavnost i vedar duh. “Volim kada me netko dođe posjetiti”, govori nam Karolina, koja je uz potporu obitelji završila osnovnu i srednju školu u Centru za slijepe “Vinko Bek” u Zagrebu. S nama je i njezina prijateljica Ines Leskovar uz koju je, uz brojne druge volontere, naučila znakovni jezik.
Ako je Božja volja da poživi još malo…
Karolina je prvi put operirana 1987., no kako liječnici nisu mogli odstraniti cijeli tumor, predložili su zračenje koje je trebalo uništiti preostali dio. Predviđali su da će Karolina izgubiti vid jer je očni živac bio potpuno oštećen. To se i dogodilo. Pristale su na zračenje, ali nakon tri mjeseca tumor se ponovno vratio i popunio cijelu moždanu šupljinu.
“Karolina je bila jako slaba od zračenja i kemoterapije. Otpala joj je kosa, a imunološki sustav joj je bio potpuno oslabljen. Nakon ta tri mjeseca preporučili su nam da ponovno ode na operaciju, no mi nismo pristale. Bila je preslaba. Rekla sam: ‘Ako je Božja volja da poživi još malo i da ojača’. Ona je s time živjela sljedećih osam godina dok nije završila osnovnu školu. Preko tjedna je bila u Zagrebu u školi, a vikendom bi dolazila kući u Varaždin“, prisjeća se majka Đurđa. U njezinom je glasu snaga, ali i nježnost majke koja se već više od 30 godina brine za svoju Karolinu.
Nakon druge operacije, Karolina je imala veliki epileptični napad i pala je u komu. Nakon što se probudila iz kome, otišla je na oporavak u Varaždinske Toplice. No, nakon nekoliko dana je zbog grlobolje hospitalizirana u Općoj bolnici Varaždin. To je, prisjeća se majka Đurđa, za nju kao majku bio jedan od najtežih trenutaka.
Mame, gle, morem ti ja govorit’. Ne se plakati!
“Karolina nije mogla disati. Došla sam odmah u bolnicu i vidjela ju s trahealnom kanilom, koja joj je omogućavala normalno disanje. Ona me nije mogla vidjeti, ali je osjetila da sam došla. Rasplakala sam se pred njom. Onda mi je ona rekla: ‘Mame, gle, morem ti ja govorit’. Ne se plakati’. To je bio jedini put da sam zaplakala pred njom. Inače sam uvijek plakala negdje gdje me ona ne može čuti”, rekla je majka Đurđa te istaknula da su joj svi uvijek govorili da mora biti hrabra pred njom, no to nije uvijek bilo jednostavno.
Nakon hospitalizacije, Karolina četiri mjeseca nije mogla izgovoriti ni jednu riječ. No, malo po malo glas joj se vratio. “Od početka bolesti svakih nekoliko godina bi nam se nešto takvo dogodilo i uvijek bismo morale krenuti ispočetka. Na tome putu nismo bile same. Nailazile smo na brojne poteškoće, ali na kraju bismo se uvijek izborile za ono što nam je potrebno”, posvjedočila je majka Đurđa.
Često je dolazila u bezizlazne situacije – one su joj se barem takve činile na početku, kaže nam majka Đurđa. No, onda bi se smirila, razmislila i krenula tražiti rješenje. “Same nismo mogle. Morale smo tražiti pomoć. Bez Božje pomoći, ali i pomoći dobrih ljudi ne bismo mogle. Treba moći prihvatiti pomoć”, istaknula je.
Upornost, snaga i hrabrost ove majke, koja ni u jednom trenutku nije htjela odustati od svoga djeteta, je fascinantna. Trudim se, govori nam majka Đurđa, dati svojoj djeci najbolje od sebe i boriti se za njih do kraja. Podijelila je s nama i sjećanje na jednu situaciju u kojoj je, činilo joj se tada, došla pred zid. Naime, Karolina je ponovno bila hospitalizirana i u teškom stanju.
Karolina i majka Đurđa s prevoditeljicom i prijateljicom Ines / Foto: HKM
“Bila je na sondi za hranjenje i nije mogla hodati. Rekla sam liječnici: ‘Kako ću ja s njom dalje u takvom stanju?’ Liječnica me pitala: ‘Zar biste radije da ju smjestimo u neku ustanovu?’ Odgovorila sam: ‘Ne’. Zatim me ohrabrila: ‘Pa dobro, izdržite još malo. Pohvatat ćete sve’. Tako je i bilo. Korak po korak bismo se upoznavale s novom situacijom, ja bih to tako prihvatila i krenula dalje. Bogu hvala, Karolina je nakon toga došla kući i polako se oporavljala. Skupa smo vježbale ravnotežu, a svakodnevno su nam pomagale i divne žene iz Udruge sv. Vinka Paulskog”, naglasila je.
Vjerujem da me samo Isus može spasiti!
Još jedna od težih situacija, koje pamti, je ona kada je Karolina potpuno izgubila sluh. “Jedno se jutro probudila i rekla mi: ‘Mama, ništa ne čujem, ništa ne čujem…’ Otišle smo na misu i s novim tjednom krenule u novu borbu – zoveš, tražiš, ali i pronalaziš rješenja. Tada smo upoznale vlč. Leonarda Šardija, a volonteri su nam dolazili svaki dan i zajedno smo učile znakovni jezik kako bismo mogle komunicirati. Do tada nisam znala ništa o znakovnome jeziku”, rekla je majka Đurđa, ističući da volonteri dolaze i danas te da su oni njihovi prijatelji.
Molitva – mjesto susreta s Bogom
Da su bolesti naše nutrine i kameno srce zapravo puno opasnije od bilo kakve bolesti tijela, svjedoči nam Karolina koja, unatoč poteškoćama, zrači vedrinom. “Vjerujem da mi je Bog dao snagu da se nosim sa svim poteškoćama i bolestima koje su me snašle. On me hrabri da ne bih klonula do kraja. Vjerujem da me samo Isus može spasiti i ozdraviti. Ako ništa drugo, On mi daje snagu da se nosim sa svim poteškoćama”, govori nam Karolina, dok joj prevoditeljica Ines strpljivo postavlja naša pitanja.
Karolina je iznimno druželjubiva osoba, a uvijek rado ispriča i poneku šalu. Iako ne vidi i ne čuje, voli biti okružena ljudima. “Volim kad mi dođu prijatelji na druženje i kada se zajedno proveselimo. Oni mi pomognu da zaboravim na tugu i bol. Pomognu mi da barem na trenutak mislim na nešto drugo. To mi jako puno znači”, govori nam i dodaje da joj je majka Đurđa velika pomoć i podrška u svemu. Nakon što ih je otac napustio, ostala je s majkom, sestrom i bratom.
“Boga nosim u srcu. On je moj prijatelj, moj najbolji prijatelj. Često molim kroz dan. Volim moliti krunicu, ali i druge molitve. U molitvi se susrećem s Bogom. Idem na misu svaku nedjelju i blagdanom”, rekla nam je Karolina, koja na svemu zahvaljuje Bogu.
Nedavno je, zbog poteškoća s održavanjem ravnoteže, pala i slomila ruku. Kako u tome trenutku nitko nije bio uz nju, a nije se mogla sama podignuti, dok je ležala na podu uzela je krunicu u ruke i počela moliti. Zbog loma nosi longetu što joj dodatno otežava komunikaciju. No, unatoč teškoćama uvijek je spremna za šalu.
“Malo me steže oko ruke… Ne znam kam’ bi’ s njom”, govori nam Karolina. Prevoditeljica Ines joj znakovnim jezikom nešto poručuje… Pratimo njihovu komunikaciju dodirom i čekamo Karolinin odgovor. “Da ju stavim u hladnjak? Smiješna si”, govori joj Karolina kroz smijeh i pita nas veselim glasom na mjesnom dijalektu: “Cure, ste možda za kavu ili sok? Mama, budeš složila nešto… sok ili kavu”.
Bog nam daje snagu da možemo sve ovo izdržati
“Bez Božje prisutnosti i snage odozgor ne bismo uspjele prebroditi sve ono što nam je ova bolest donijela”, svjedoče nam ove hrabre žene. Bog je uvijek bio dio njihovoga životnog puta. Prije prve operacije Karolina je primila Isusa u prvoj svetoj pričesti, a sakrament potvrde je primila sa svojim vršnjacima. Išla je zajedno s njima i na kateheze. Uvijek su, kaže nam njezina majka, dobivale podršku i razumijevanje.
“Karolina je za vrijeme mise uvijek bila na svome mjestu u sakristiji. Kako je naša crkva bila mala, a dolazilo je puno vjernika, na ovaj nam je način bilo osigurano mjesto. Svećenik je uvijek dolazio k nama pred blagdane da ispovijedi Karolinu. I sada, kada Karolina ne može čuti, Bog nam je poslao vlč. Leonarda Šardija da ju može ispovijediti. Drugi svećenici ne znaju znakovni jezik. Providnost nam ga je poslala”, rekla je njezina majka.
Zasigurno je upravo Providnost htjela da jedan od rijetkih svećenika, koji zna znakovni jezik, bude blizu Karoline. Vlč. Leonardo Šardi povjerenik je za Pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije. Osim što Karolinu posjećuje kako bi ju ispovjedio na znakovnom jeziku, naučio ju je i kako moliti “Očenaš”, “Vjerovanje”, “Kajem se” te druge molitve i zazive na znakovnom jeziku.
Karolina je hodočastila u Fatimu i u Međugorje!
U sklopu pastorala za osobe s invaliditetom u Caritasovom centru u Varaždinu ovoga se ljeta održavao susret pod nazivom “Ljeto s Isusom” na koji je Karolina rado odlazila. Mjesto je to druženja, pjesme, kateheza, likovno-kreativnih radionica za osobe s invaliditetom. Također, svake prve nedjelje u mjesecu s veseljem odlazi na misu na znakovnome jeziku u varaždinskoj katedrali.
U vrijeme zatvaranja zbog koronavirusa, susreti za osobe s invaliditetom održavali su se na daljinu preko aplikacije Zoom. Ni to nije spriječilo Karolinu da se pridruži svojim prijateljima. Iako ne vidi i ne čuje, priključila bi se susretu i na početku ispričala neku šalu i tako razveselila svoje prijatelje.
Karolina je uz majku Đurđu hodočastila i u Fatimu, a dok je bila u Međugorju, uz pomoć drugih, popela se na Podbrdo. Nju nikakve poteškoće i nedostatci ne mogu spriječiti da svjedoči radost života. Svake su nedjelje na misi i ona je središte njihova dana.
Ona osjeća Boga svim svojim bićem!
“Karolina se veseli misi. Iako ne vidi i ne čuje, Karolina snažno osjeća Božju prisutnost. Ona osjeća Boga svim svojim bićem”, govori nam njezina majka, koja joj tijekom mise daje znakove kako bi mogla pratiti misne obrede.
Dok je Karolina mogla čuti, svakodnevno su zajedno čitale Sveto pismo. Sada im je i to otežano, no pronašle su novi način razmatranja Božje riječi. Zajedno izvlače papiriće s redcima iz Svetog pisma, koji su kraći i Karolina ih može razumjeti preko znakovnog jezika, pa zajedno razmišljaju što im Gospodin poručuje.
Za njih ne postoji situacija koja je bezizlazna. Svaki put kada ne znaš kako dalje, nešto se dogodi i Bog pronađe put, ističe majka Đurđa. “Karolina je tu s nama dok ne dođe vrijeme koje je Bog odredio. Toliko ju je puta do sada podignuo. Mislila sam da neće preživjeti nakon prve operacije. Bilo je još puno takvih situacija. Gospodin ju stalno vraća iz groznih situacija kako bi mogla svjedočiti”.
Puno je lakše nositi svoj križ s Bogom, svjedoči majka Đurđa te dodaje da uz pomoć vjere i sakramenata idu hrabro u novi dan.
“Nedjelja mi nije nedjelja ako ne odem na misu. Na samom početku bolesti, provela sam mnoge dane plačući u molitvi. Ali, uvijek sam molila. Prije smo molile svaka zasebno, a u zadnje vrijeme sve više molimo zajedno. Bog nam daje snagu da možemo sve ovo izdržati. Uz molitvu osjećam olakšanje. Ne osjećam tako veliki pritisak kao na početku bolesti. Godine su prošle, naučiš živjeti s tim i prilagodiš način života toj bolesti”, istaknula je.
Karolinine vrijedne ruke izrađuju različite rukotvorine
Unatoč teškoćama, Karolina svoje dane, uz pomoć majke Đurđe, ispunjava ručnim radom. Ljubav prema izradi rukotvorina naslijedila je od majke. “Kako je Karolina imala dosta slobodnoga vremena, izrađivale smo razne rukotvorine. Radile smo nešto kako bi i ona mogla sudjelovati. Njoj to puno znači, daje joj snagu. Osjeća se da vrijedi i da doprinosi. Članice Udruge sv. Vinko prodavale su ono što bismo mi izradile i tako su nam pomagale”, govori nam majka Đurđa.
Karolina izrađuje različite rukotvorine – od ukrasnog papira pravi košarice raznih veličina i oblika, od konopca plete kuglice za bor, od vune izrađuje razne figurice – anđele, krunice, privjeske za ključeve u obliku srca. Prije je, dok je mogla, često plela, no sada to više ne može.
Karolinini radovi / Foto: HKM
Njezini su radovi, zahvaljujući preč. Miji Horvatu, uvijek uoči Božića i Uskrsa biti izloženi u crkvi Dobroga Pastira u Varaždinu te su ih župljani, uz simbolične donacije, mogli kupiti. Iza sebe ima i dvije samostalne izložbe ručnih radova – 2001. u Varaždinu i 2003. u Novom Marofu.
Ljubav prema poeziji je Božji dar
U svojoj je bolesti Karolina otkrila poseban talent – ljubav prema poeziji. Objavila je dvije zbirke pjesama – “Budi mi prijatelj” i “Pramenovi sjećanja”. No, kako je bolest napredovala, tako je pisala sve manje. “Prije sam više pisala. Još uvijek tu i tamo napišem neki stih ili kratku pjesmicu. Ne pišem kao prije, ali još me uvijek ponekad to drži”, rekla je Karolina, ističući da joj inspiracija dolazi sama od sebe. “Vjerujem da je to Božji dar”, dodala je u zahvalnosti.
Kada imaš motiv i radiš nešto što ti je važno, onda se sve posloži!
U svojim pjesama Karolina govori o Bogu, svojim prijateljima, Domovini te o ljepoti i poteškoćama svakodnevnoga života. Tako se među brojnim pjesama našla i jedna o njoj jako dragoj medicinskoj sestri koja se brinula o njoj dok je bila hospitalizirana, ali i o psu vodiču koji je bio njezin vjerni pratitelj.
Dok listamo zbirke pjesama, zastajemo na jednoj posebnoj – onoj o majci Đurđi. Rijetko se koja majka može pohvaliti pjesmom koju je njezino dijete napisalo upravo za nju. “Ti si mi, mama, život poklonila, i srce moje od zlobe sklonila. Svojom dobrotom dušu krasila, život od smrti spasila. Sa mnom uvijek si plakala, o koliko za mene patila. Svu ljubav meni pružila i za moj se život nebu odužila. Nikad nisi posustala, nikad zlu popustila. O, kako hrabro za mene se borila i pravdu u ruke dobila…”, čita nam majka Đurđa kroz suze te se prisjeća kako je došlo do tiskanja tih zbirki.
Karolini te zbirke pjesama puno znače!
Naime, kada su odlučile objaviti pjesme, kaže nam majka Đurđa, ona nije znala ništa o tome. “Kako ću ja to, pitala sam se. No, onda smo počele slati molbe za sredstva i tražili smo tko bi nam mogao napisati pregovor. Nismo znale što nas čeka, ali na kraju je sve ispalo odlično. Kada imaš motiv i radiš nešto što ti je važno, onda se sve posloži. Karolini te zbirke pjesama puno znače”, istaknula je.
Okrenite se Bogu – On daje snagu
Svi mi imamo svoje brige, svaka obitelj ima svoje brige i poteškoće, govori nam majka Đurđa, ali treba moliti i ustrajati u rješavanju problema. “Ne možeš samo čekati da netko umjesto tebe nešto napravi. Moraš napraviti onoliko koliko možeš, a pomoći Božje i pomoći drugih ljudi neće nedostajati. Treba prihvatiti pomoć drugih”.
Za kraj, pitamo Karolinu koju bi poruku htjela poslati našim čitateljima. Prevoditeljica Ines joj strpljivo prevodi, a kada je razumjela pitanje, Karolina je spremno odgovorila: “Poručila bih svima da budu hrabri u nošenju sa svojim problemima i poteškoćama. Nemojte klonuti duhom. Okrenite se Bogu! On će vam pomoći i dati vam snage za dalje”.
Donosimo i jednu od Karolininih pjesama objavljenu u zbirci pjesama “Budi mi prijatelj”.
Isuse
Isuse mili, najdraže moje
Skloni me nježno u srce svoje,
Zovem Te k sebi, ostani sa mnom,
Ne ostavljaj me samu u svijetu tamnom
Moje srce toliko Te ljubi,
Koliko za Tobom duša mi žudi
Isuse mili, najslađe moje,
Dopusti da taknem svete skute Tvoje
Ja vapim, čeznem, zovem Te k sebi
Srce čisto, cijelo, poklanjam Tebi
Utješi me, zakrili, Isuse blagi,
Štiti me uvijek Bože moj dragi
