Papa Franjo opozvao odluku pape emeritus Benedikta XVI.?
Papa Franjo opozvao odluku pape emeritus Benedikta XVI.? Nakon što je papa Franjo na spomendan Gospe Karmelske, 16. srpnja 2021. objelodanio apostolsko pismo u obliku motuproprija o uporabi rimske liturgije, naslovljeno Traditionis Custodes,otvorila su se ponovno neka pitanja iz 2007. piše Nedjelja.ba
Papa Benedikt XVI. je 7. srpnja 2007. apostolskim pismom u obliku motuproprija Summorum Pontificum dopustio pretkoncilsku „staru misu“. Neki od kritičara optuživali su ga kako je želio vratiti satove unatrag, dok je zagovornike ovoga rimskoga obreda obradovala ova vijest. Postavlja se pitanje što je motiviralo papu Benedikta XVI. da donese ovakvu odluku?
Slavlje ovoga obreda mise karakterizira latinski jezik kao i činjenica da je svećenik leđima okrenut narodu. Uz sve manje promjene koje su se događale od misala iz 1570., rimska liturgija je bila na snazi 400 godina.
Reforma zbog koje su neki istupili iz Crkve
Drugi vatikanski sabor uvidio je žurnu potrebu za reformom same liturgije koja je temeljito promijenila vanjski oblik mise, ali i druga liturgijska slavlja. Upravo ova reforma, koja nažalost i danas budi velike kritike, ni tada nije naišla na odobravanje svih u Crkvi.
Najistaknutiji predstavnik među protivnicima liturgijske reforme bio je francuski nadbiskup Marcel Lefebvre koji je 1969. osnovao bratstvo Sv. Pija X., družbu koja se pridržavala pretkoncilske liturgije i odbacivala dijelove Koncila. Nakon što je nadbiskup Lefebvre posvetio četvoricu biskupa bez Papina odobrenja, 1988. Rim prekida odnose s ovom družbom. Četvorica biskupa, zajedno s nadbiskupom, bivaju izopćeni, a u očima Crkve događa se raskolnički čin.
Tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere Joseph Ratzinger pokušavao je spriječiti biskupska ređenja i nastojao uspostaviti dijalog i dogovor s bratstvom Pija X. Nažalost, nije uspio u pregovorima što je otvorilo veliku ranu za samu Crkvu, ranu koja nije zacijelila ni desetljećima poslije. No, papa Benedikt XVI. je ukinuo izopćenje biskupa nakon nekoliko pregovora koje su započeli 2009. Nažalost, 2012. postupak je zastao kada su braća Pija X. odbila potpisati očitovanje o temeljnim doktrinama koje je dostavio Vatikan.
Također, i papa Franjo je nekoliko puta izražavao želju i nadu da dođe do pomirenja što je pokazao i 2015. u Svetoj godini (papinska bula Misericordiae Vultus) kada je odredio da se katolici mogu valjano i legalno, na neodređeno vrijeme, ispovjediti pred braćom Pija X. (apostolsko pismo Misericordia et misera), a u proljeće 2017. papa Franjo je dopustio vjenčanja kod tradicionalista pod određenim uvjetima.
Jedan obred, ali ima nesklada
Glavni motiv za dopuštenje „stare mise“, kako je i sam papa Benedikt XVI. formulirao u pismu svim biskupima sveopće Crkve, koje je pratilo njegov dekret, može se smatrati unutarnje pomirenje u Crkvi koje je Sveti Otac žarko želio. Unatoč svim protivljenjima i napadima, Papa je već tada jasno otklonio sve sumnje i zabrinutosti glede ovoga. Jasno je istaknuo kako je reformirana liturgija forma ordinaria(redovita), dok se sada dopuštena misa Misalom iz 1962. opisuje kao forma extraordinaria (izvanredna). Upravo je ovime papa Ratzinger jasno izrekao kako ne postoje dva obreda, nego samo dva različita izražavanja jednog rimskog obreda.
No, iako, dakle, nije riječ o dvama različitim obredima, ipak među njima postoji određeni nesklad koji ponekad zbunjuje i same vjernike. Tako, primjerice, prema starom obredu, zajednica nije imala gotovo pa nikakvu ulogu osim što je bila nijemi gledatelj, dok Drugi vatikanski sabor naglašava aktivno sudjelovanje svih vjernika (participatio actuosa).
Osim sudjelovanja vjernika postoji i različit slijed čitanja. Tridentska liturgija je, prema nekim kritičarima, zanemarivala Sveto pismo želeći reći kako su se samo čuli djelići Biblije. Nasuprot tomu Drugi vatikanski sabor želi bogatiji stol Božje riječi te naglašava važnost spisa kao primarnog izvora za život Crkve i liturgije.
Razlike također nalazimo i u kalendaru gdje je crkvena godina različito strukturirana, odnosno gdje se blagdani slave u različite dane.
Nasuprot ovakvih kriterija koje zagovaraju protivnici starog obreda, i zagovornici „stare mise“ iznose svoje argumente. Oni smatraju kako je reformirana liturgija nakon uvođenja pričesti na ruke poslije Koncila te uklanjanjem pravca molitve ad orientem (ka istoku) dovela do nedostatka strahopoštovanja, kao i da uza sve promjene mise nestaje lik žrtve što vodi prema protestantskom načinu slavlja večere Gospodnje.
Poimanje o „pravoj misi“
U pismu Traditionis Custodes kaže se da vjernici ne smiju dovoditi u pitanje valjanost liturgijske reforme. Činjenica je da se po župama diljem svijeta pronađu župnici koji „obraduju“ vjernike liturgijskim slavljima koja, ne samo da proturječe Drugom vatikanskom saboru, nego i ignoriraju sve liturgijske uredbe, često i pred samim biskupom.
No, mora se jasno reći kako to nije pitanje odluka Drugog vatikanskog sabora, nego njegove provedbe. Upravo među današnjim mladima, čega je i autor ovih redaka osobno svjedok, postoji zainteresiranost za „staru misu“. Postavlja se pitanje zbog čega.
Možda se može dati neki odgovor ako pogledamo današnje stanje liturgije u nekim župama i katedralama diljem svijeta. Budući da su mise za vrijeme pandemije bile online – što Bogu trebamo zahvaliti i na ovoj mogućnosti – one su također pokazale i kakve se različite liturgijske „akrobacije“ izvode koje nimalo nisu u duhu Koncila.
Upravo iz svih ovih današnjih nedostataka koji se događaju u liturgiji, zagovornici „stare mise“ često smatraju kako je ona „vrh svih vrhova“. Također, često zna reći kako se radi o tzv. „pravoj misi“. Ovo implicira da misa koju je obnovio Drugi vatikanski sabor nije „prava“.
Težnja ka jedinstvu Crkve
Stoga papa Franjo u ovome svome pismu i izražava tugu da je slavlje po izvanrednom obliku rimskog obreda postalo karakterizirano kao odbijanje Drugog vatikanskog sabora i njegovih liturgijskih reformi. Zato i kaže: „Sumnjati u Koncil znači sumnjati u samoga Duha Svetoga koji vodi Crkvu.“ Zbog toga, na temelju činjenica, valja upozoriti da papa Franjo – kako ga već napadaju – ne ide protiv Summorum Pontificuma budući da je Benedikt XVI. već sām 2007. izrazio nadu o pomirenju i jedinstvu u Crkvi do koga nije došlo.
Samo istraživanje o izvanrednom obliku i primjeni Summorum Pontificuma na izravni zahtjev pape Franje pokazalo je kako je došlo do pojačavanja razilaženja i poticanja neslaganja koja nagrđuju Crkvu te ju izlažu još većoj podjeli. Stoga se, nažalost, i mogu često čuti riječi kako je liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora izdala katoličku tradiciju ili, s druge strane, kako su prijatelji „stare mise“ desničari zastarjela sustava koji se mora prevladati i suzbiti.
Nije dokinuta „stara misa“
Drugi vatikanski sabor demantira i jedne i druge: „Da se sačuva zdrava predaja i ujedno otvori put opravdanu napretku, neka obnavljanju pojedinih dijelova liturgije uvijek prethodi brižljivo teološko, povijesno i pastoralno proučavanje“ (SC 23). Upravo zbog ovoga papa Franjo i kaže kako ove podjele proturječe, ne samo Koncilu, nego i biblijskom učenju.
Kako bi se još više istaknulo odbacivanje reformirane liturgije, i danas se čuju otrcane riječi kako papa Bergoglio nije poznati liturgičar, za razliku od svoga prethodnika, ili kako liturgiju slavi, prema karizmi svoga isusovačkog reda, poprilično rezervirano i jednostavno.
Veoma je važno istaknuti kako sadašnji Papa nije zabranio slavljenje pretkoncilske mise, nego je odlučio da se tako smije služiti samo po odobrenju dijecezanskog biskupa, ali što pretpostavlja da se ne umanjuju i ne isključuju zaključci Drugog vatikanskog sabora.
Crkva je poput mudrog domaćina koji iznosi i staro i novo. No, pitanje svih pitanja koje se nama danas nameće je: je li slavlje „stare mise“ proizišlo iz stvarne pastoralne potrebe ili želje pojedinih skupina? Ono što je važno naglasiti i ono što Drugi vatikanski sabor naučava, liturgija je vršenje Kristove svećeničke službe, odnosno Kristovo vazmeno otajstvo je temelj našega spasenja, ali i temelj liturgije. Euharistija i slavlje mise trebaju biti ono što ujedinjuje, a ne razdvaja, što je i cilj pape Franje naglasiti u ovome apostolskom pismu.
