Ovu je pobožnost đavao svim silama želio uništiti
Ovu je pobožnost đavao svim silama želio uništiti. Sluga Božji monsinjor Francesco Albertini je sastavljao pobožnost Krunicu Krvi Kristove, a đavo mu je u duši bio pobudio toliko skrupula da je već bio odlučio uništiti je.
Nastanak krunice Krvi Kristove: Sluga Božji monsinjor Francesco Albertini kako bi što bolje proširio pobožnost Predragocjenoj Krvi, u Rimu je utemeljio bratovštinu Predragocjene Krvi Kristove. Dok je pisao statute bratovštine u samostanu palotinki u Rimu čula se vika i šumovi po cijelom samostanu. Prestrašenim sestrama je časna Marija Agnesa od Utjelovljene Riječi kazala: “Ne bojte se! To se đavao ljuti jer naš ispovjednik piše nešto što ga strašno ljuti i zbog čega mu je jako žao.”
Sluga Božji je sastavljao Krunicu Krvi Kristove, a đavo mu je u duši bio pobudio toliko skrupula da je već bio odlučio uništiti je kad mu je videći ga ista sestra na glasu svetosti uskliknula: “O, oče, kako nam lijep dar donosite!” – “Koji?” odgovori mons. Albertini. “Krunicu Krvi Kristove”, nastavi redovnica. “Nemojte je uništiti jer će se njena molitva raširiti po cijelom svijetu i čini će jako puno dobra dušama.” Tako je i bilo, a Albertini je kasnije bio imenovan za biskupa Teracine gdje je i sveto preminuo.
(U raznim molitvenicima na čast Krvi Kristove nalaze se različiti prijedlozi za molitve koje treba moliti kod svakog otajstva. Ovu molitvu objavio je pater R. Bernardo, CPPS, misionar Krvi Kristove, u knjizi objavljenoj s crkvenim dopuštenjem: Il mese del preziosissimo sangue, Rim 1950. st. 19. Iz iste knjige je i svjedočanstvo o nastanku Krunice)
Krunica Krvi Kristove se započinje ovako:
R. Bože, u pomoć mi priteci! O. Gospodine, pohiti da mi pomogneš! Slava Ocu… (Za svako otajstvo moliti Oče naš, Zdravo Marijo i 5 x Slava Ocu…. Na kraju se ponavlja zaziv: Molimo te, Gospodine, pomozi svojoj djeci, koju si otkupio Predragocjenom Krvlju.)
1. otajstvo: Gospodin prolijeva Krv kod obrezanja
“Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus”( Lk2,21)
2. otajstvo: Gospodin prolijeva Krv u smrtnoj borbi u Getsemanskom vrtu
“I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. ” (Lk 22,44)
3. otajstvo: Gospodin Prolijeva Krv kod bičevanja
“Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne.” (Mt 27,26)
4. otajstvo: Gospodin prolijeva Krv kod krunjenja trnovom krunom
“Spletaše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: ‘Zdravo, kralju židovski!’” (Mt 27,29)
5. otajstvo: Gospodin prolijeva Krv na križnom putu
“I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjska, hebrejski Golgota.” (Iv 19,17)
6. otajstvo: Gospodin prolijeva Krv kod razapinjanja
“I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ (Lk 23,33-34)
7. otajstvo: Gospodin prolijeva Krv i vodu kod probijanja boka
“Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.” (Iv 19,33-34).
Kratka povijest pobožnost i blagdana Krvi Kristove
Razmišljanje o Krvi Otkupitelja te divljenje i štovanje tog velikog otajstva, jasno izraženog u tekstovima Novog Zavjeta, je nastavljeno i kod svetih otaca. Među velikim antičkim ocima svakako valja spomenuti sv. Augustina. Oblici pobožnosti Predragocjenoj Krvi Isusa Krista su sve više dolazili do izražaja u srednjem vijeku, posebno pod utjecajem mistika iz svetačke tradicije, od kojih su mnogi osobno gajili tu pobožnost. Među njima su najveći predstavnici: sv. Bernard, sv. Gertruda, sv. Bonavnetura, sv. Anđela Folinjska, sv. Katarina Sijenska i drugi.
Mnogobrojna euharistijska čuda u kojima se nakon posvećenja dogodila i materijalno očitovanje prisutnosti Krvi Kristove pod posvećenim prilikama su još više poticala vjernike na pobožnost. U tim mjestima su obično, kao i u našem Ludbregu, nastajala svetišta.
Prvi liturgijski blagdan, sa službom čitanja o Krvi Kristovoj, Sveta Stolica je dopustila 1582. biskupiji Valencije u Španjolskoj, da bi se zatim slična dopuštenja proširila u cijeloj Katoličkoj Crkvi.
Veliki apostol pobožnosti Krvi Kristovoj je bio sv. Gašpar del Bufalo (1786-1837). Možemo reći da je njegov apostolat doveo do nastajanja ove duhovnosti. U Rimu se u Bazilici sv. Nikole in Carcere, danas crkva sv. Josipa a Capo le case čuvala relikvija muke Kristove. Svećenik Francesco Albertini, koji je kasnije postao biskupom, je u toj bazilici počeo okupljati grupe vjernika od kojih je poslije nastala Nadbratovština Krvi Kristove u kojoj su mnogi odrastali i nastavljali djelo kanonika Albertinija. Među njima se najviše isticao rimski svećenik Gašpar del Bufalo.
Papa Pio VII mu je povjerio apostolat pučkih misija, čemu se on posvetio do kraja života. U mjestu san Felice di Giano u Umbriji utemeljio je redovničku kongregaciju Misionara Predragocjene Krvi. Osobno je živio i propagirao duhovnost Krvi Kristove s velikim plodovima obraćenja u misijama koje je održavao. Tijekom misija u Villacorsa susreo je i buduću blaženicu Mariju de Mattias koja je prihvatila duhovnost Krvi Kristove te je u Acutu skupa sa svojim duhovnim ocem utemeljila redovničku zajednicu Klanjateljica Krvi Kristove.
Na poticaj svećenika iz Družbe Misionara Krvi Kristove Giovannia Merlinija, 1849. je papa Pio IX odredio da se u cijeloj Katoličkoj Crkvi slavi blagdan Krvi Kristove prve nedjelje u srpnju. Papa Pio X je proslavu blagdana prenio na 1. srpanj. Papa sv. Ivan XXIII, koji je i sam još od djetinjstva gajio pobožnost Krvi Kristovoj i o njoj je u više navrata pisao, izdao je apostolsko pismo o toj pobožnosti.
S obnovom rimskog liturgijskog kalendara nakon Drugog vatikanskog koncila blagdan Krvi Kristove je spojen s blagdanom Tijela Kristova te se u četvrtak nakon Presvetog Trojstva slavi svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, dok je slavljenje svetkovine Krvi Kristove 1. srpnja ostavljeno svim ustanovama i crkvama koje u nazivu imaju Krv Kristovu.
