Padre Pio o Gospinim ukazanjima: “Oni koji ne vjeruju u poruke povjerovati će, ali će tada biti prekasno…”
Padre Pio o Gospinim ukazanjima: “Oni koji ne vjeruju u poruke povjerovati će, ali će tada biti prekasno…”
Garabandal je jedno malo zabačeno seoce u sjevernoj Španjolskoj. Njegovo puno ime je San Sebastian de Garabandal. Leži na 600 metara nadmorske visine, a udaljen je oko stotinjak km od glavnog grada oblasti. Da bi čovjek tamo došao mora se penjati strmim i uskim puteljcima.
U njemu živi oko 300 žitelja. Seoce je impresivno mirno i tiho. U njemu nema liječnika ni stalnog župnika. Župnik iz susjednog gradića Cosia, dolazi samo nedjeljom da održi Svetu misu.
U predvečerje, 18. lipnja 1961. godine, četiri su se djevojčice igrale na rubu sela. To su bile Conchita Gonzales, Maria Dolores (Mari-Loli) Mazon, Jacinta Gonzales i Maria Cruz Gonzales. Maria Cruz je tad jedanaestogodišnjakinja, a ostale imaju 12 godina. Sve potječu iz vrlo siromašnih obitelji.
Iznenada začuju jaku buku, kao grmljavinu i ispred sebe ugledaju sjajni lik arhanđela Mihaela. I sljedećeg dana pojavi se ispred njih arkanđeo Mihael na istom mjestu. Objavi im da će 2. srpnja vidjeti Djevicu Mariju. To je bio početak događanja u Garabandalu.
Vijest se brzo proširila okolicom. Drugog srpnja bio je nedjelja, i selo krcato ljudima. Bilo je tamo ljudi svih socijalnih skupina, a mnogi su došli iz drugih sela i gradova, među njima i nekoliko liječnika i nekoliko svećenika. U šest popodne, djevojčice odu na mjesto gdje im se ukazao anđeo prije mjesec dana. Na iznenađenje svjetine padoše u ekstazu. Pred njima se pojavila naša Gospa praćena dvojicom anđela, od kojih je jedan bio Arkanđeo Mihael.
Djevojčice bi pričale s njom najprirodnije što mogu. Kažu, “pričale smo joj o našim zadacima i odlascima na pašnjake”… “a ona se na to smiješila”. Gospa im je ukazala kako da se odnose prema njoj “kao djeca prema svojoj majci kojoj sve kažu”…i “kao djeca koja se raduju kad vide majku, koju nisu vidjeli neko vrijeme.”
Papa o Gospinim porukama : moraju doći do svijeta
Padre Pio rekao je o ovim ukazanjima: “Oni ne vjeruju u vas i vaše razgovore s bijelom Damom, ali povjerovat će kada bude prekasno..”
“Sv. Majka Terezija iz Kalkute, poznata osnivačica Misionarki ljubavi, napisala je: “Godine 1970. prvi sam put čula za ukazanja u San Sebastijanu de Garabandal…Od početka sam osjećala da su “događaji” autentični…”.
lviii Bilten Peru’s Legion Blanca od 7. studenoga 1968. s imprimaturom mons. Alfonsa Zapana Belliza, biskupa Tacne, Peru, citira pokojnoga papu Pavla VI kako je na privatnoj audijenciji rekao ove nadahnjujuće riječi:
“Garabandal je najljepša priča čovječanstva od rođenja Isusa Krista! Ono je ujedno i drugo putovanje Presvete Djevice na ovu Zemlju i nemamo primjerenih riječi kojima bismo izrazili svoju zahvalnost.”
Papa Pavao VI cijelo je vrijeme pokazivao vrlo posebno zanimanje za ukazanja. Na audijenciji s ocem Joseom Escaldom, potonji je spomenuo da postoji mnogo protivnika ukazanja čak i među njegovim vlastitim ljudima. Njegova se Svetost odmah pridružila: “Nije važno; recite toj gospodi da je Papa taj koji je rekao da je najvažnije što žurnije objaviti ove poruke svijetu.” Vidjelica Conchita imala je privatnu audijenciju s papom Pavlom VI i Njegova Svetost joj je rekla: “Conchita, blagoslivljam te i sa mnom te blagoslivlja cijela Crkva.”
Daljnja ukazanja
Nakon ovog prvog, slijedila su i druga ukazanja. Tijekom 1961. i 1962. godine, Gospa se ukazivala i po nekoliko puta tjedno. Sve djevojčice nisu primale sva ukazanja istovremeno. Nekad bi bila satno jedna, nekad dvije ili tri, a nekad sve četiri. Ukazanja nisu bila ni u isto doba dana. Ponekad bi se desila kasno uvečer, ponekad rano ujutro, osobito kada bi Gospa zauzela stav žrtve i pokore i to u iste sate u kojima je naš Gospodin najviše bio vrijeđan ljudskim grijesima. Djevojčice bi čak tako dočekavši jutro, odlazile na ispunjavanje svojih dnevnih dužnosti, bez pokazivanja znakova umora.
Poruka od 18. listopada 1961.
Puno se pokore i žrtve mora činiti. Moramo često posjećivati Presveti Oltarski Sakrament, ali prije svega moramo postati dobri. Ako ovo ne izvršimo čeka nas kazna. Čaša je već puna i ako se ne promijenimo doći će kazna.
Poruka od 19. lipnja 1962.
Djevica nam je rekla poruku za cijeli svijet: Djevica nam je rekla da mi uopće ne očekujemo kaznu. Zato što nismo poslušali njenu prvu poruku i usput živimo kao da kazne neće biti, ona će ipak doći, budući se svijet nije promijenio. Ovo je već drugi put da nas upozorava na to.
Poruka od 23. lipnja 1962.
Djevica nam je rekla: Svijet nastavlja po starom…ustvari, uopće se ne mijenja. Samo nekolicina će vidjeti Boga. Njih je malo, tako da to stvara veliku tugu našoj Gospi. Kakva šteta da se to ne mijenja!! Gospa nam je opet rekla da će kazna doći ako se svijet ne promijeni. Čaša je već puna. Kako je Gospa strašno bila tužna, premda nam nije dozvolila da ju takvu vidimo potpuno. Puno nas voli, a trpi sama. Tako je dobra. Budite dobri prema svima tako da Ona postane sretna Majka. Rekla nam je da dobri mole za zle. Molimo se Bogu za one koji ga ne poznaju. Budite dobri…budite dobri prema svima.
Poruka od 18. lipnja 1965.
“Budući moja poruka od 18. listopada 1961. nije shvaćena ozbiljno, niti je razglašena po svijetu, kažem vam da je ovo posljednja poruka. Prije je čaša bila puna, a sad se preljeva. Mnogi kardinali, biskupi i svećenici su na putu osude i za sobom odvode mnoge duše. Euharistiji se daje sve manje i manje pažnje i časti. Moramo izbjegavati Božji gnjev našim vlastitim naporima. Ako iskrena srca zatražite oproštenje, Bog će vam oprostiti.
To sam Ja, vaša Majka koja vam posredovanjem arkanđela Mihaela želim reći da se popravite, da ste već u zadnjem opominjanju i da vas jako volim i ne želim vašeg stradanja. Iskreno Nas zamolite i mi ćemo vas uslišati. Morate činiti više pokore i žrtve. Cesto mislite na Muku Isusovu.”
Glavni budući događaji u Gospinim porukama:
Upozorenje
Upozorenje će doći širom kugle zemaljske i dogoditi će se na nebu…kao neki sudar dviju zvijezda, koje neće pasti… Biti će strašno za svakog čovjeka, ma gdje se on nalazio u tom trenutku…Biti će tisuću puta strasnije od potresa…kao vatra koja neće sagorjeti naša tijela….vrlo kratko će trajati, premda će nam izgledati da traje dugo… itko se neće moći zaštititi od ovoga…biti će prepoznato da to dolazi od Boga…to će najaviti kaznu…to će biti sredstvo čišćenja… kao otkrivenje naših grijeha, a ono što ćemo osjetiti u srcu biti će gore od tuge. Neće nas usmrtiti, a ako netko i umre od toga, uzrok će biti njegove unutrašnje emocije. Datum nije otkriven, osim da će se dogoditi prije najave velikog čuda.
Veliko Čudo
Čudo će se dogoditi u Garabandalu, unutar 12 mjeseci od Upozorenja…dogoditi će se u četvrtak, u 20 i 30 sati, na dan sveca koji je vrlo poštovao Euharistiju (ne na dan naše Gospe ili našeg Gospodina)…dogoditi će se u mjesecu ožujku, travnju ili svibnju…između 7. i 17. u mjesecu, ali ne ni sedmog ni sedamnaestog. . .biti će vidljivo i s okolnih brežuljka oko Borika, koji će tako poslužiti kao prirodni amfiteatar…(opaska: milijuni ljudi mogu stati na te brežuljke).. .bolesnici koji tamo budu će ozdraviti, bez obzira na vrstu bolesti, nevjernici će biti obra-ćeni.
Conchita zna vrstu čuda i točan datum i objaviti će ga osam dana prije nego se dogodi (Conchita je rođena 1949. godine). Sredstva javnog priopćavanja objavljivat će svijetu. Čudo će se moći fotografirati, snimati i prenositi preko televizije. U Garabandalu će ostati trajni znak u spomen na čudo, kao vidljivi dokaz ljubavi naše Majke prema svim ljudima. To će biti “stvar” koja se do sada nikad nije vidjela na Zemlji. Moći će se snimati i slikati, moći će se dotaći, ali se pri tome neće ništa osjetiti (na opip).
Kazna
Njen dolazak ovisi o ljudima, da li su ispunili Gospinim porukama…ako se dogodi, donijeti će strah i užas…biti će strasnija od ičega što možemo zamisliti, jer će biti rezultat direktnog uplitanja Boga. Kazna nema ništa s ratovima, revolucijama i sličnim stvarima proisteklim iz tvrdoće ljudskog srca.
Conchita veli: “Ako kazna dođe, a ja vjerujem da hoće, doći će poslije obećanog Čuda.”
