Padre Pio : O đavlu i kušnjama te sredstvima za pobjedu protiv zla
Otac Pio je pokazao dušama sredstva kojima mogu pobijediti zloga, čineći ga nemoćnim. Ovdje ću spomenuti neka od njih. Otac ih pronalazi u tradicionalnom asketizmu, koji ima, što se tiče ovog problema, svoje korijene u Svetom pismu i u učenju svetaca.
1. Budna molitva
Kako bi se nadvladali napadi neprijatelja, potrebno je neprestano biti naoružan molitvom. Sva ljudska nastojanja nisu dovoljna da se uspješno suprotstavi varkama i napadima zloga, čak niti za otkrivanje brojnih laži kojima su prerušene težnje ka dobru i zlu. Duša se mora uvjeriti da je neophodna božanska pomoć u borbi duha, i da je nikada neće nedostajati, ako se moli s poniznom i gorljivom molitvom. U trenucima najveće borbe i potištenosti, stoga, duša se treba uteći Gospodinu moleći, tako da s Božjom pomoći ne budemo nadvladani od kušnje. Ako je duša iskušavana i napadana raznim vrstama oskudica, kušnji, napada od strane đavla – otac kaže – moramo gledati u nebo. Gospodin je tako blizu nama i nemamo se čega bojati. Neka đavao vodi rat; neće moći ugristi. Za oca Pija, molitva je putnikovo oružje. Oružje koje neprekidno drži u svojim rukama. Snagom ovog oružja on je pobijedio sve bitke koje je zli neprijatelj vodio protiv njega. Molitva je, stoga, bila osnovna za Serafa iz Pietrelcine: ona je bila duša njegove duše. Čak se personificirala u njemu. Tko god bi ga pitao tko je on, otac Pio bi odgovorio da je on fratar koji moli. Stigmatizirani iz Gargana, ipak, nije bio samo fratar koji moli, bio je ništa manje nego molitva u osobi. Na ovaj način on je ponavljao ono što je rekao Celano, potvrđujući, svog serafskog brata, svetog Franju (Cf. 2 Cel 95). Otac Pio je učio da moramo dodati budnost molitvi. Molitva i budnost su dva oružja koja je predložio Isus Apostolima u trenucima opasnosti (Cf. Mat 26, 41; Mk 14, 38; Lk 22, 46). Naglašavajući učenje Isusa, otac Pio zaklinje duše da budu budne, ne povremeno, nego stalno, jer đavao neprekidno djeluje potajno. Otac Pio je, štoviše, želio budnost i molitvu da budu dva oružja u rukama duša koje je on vodio, kako bi nadvladale sve kušnje, koristeći ih neprekidno, bez odustajanja.
2. Poniznost
Budna molitva – Molitelj iz Pietrelcine nas nadalje uči – mora biti udružena, isprepletena, oživljena poniznošću. Na ovaj način ne dolazimo u opasnost da budemo utopljeni u olujno more, jer ako se Bog opire oholom, daruje milost poniznom (Cf. Jak 4, 16; 1 Pet 5, 5). Kada je netko pritisnut kušnjama – mišljenje je oca – način na koji možemo dobiti Božju pomoć, je poniznost duha. Božja moć može sve; ali ponizna trpeća molitva pobjeđuje i samoga Boga. Neprijatelj samo pobjeđuje uobražene, to jest, one koji vjeruju samo svojoj vlastitoj snazi, tako padajući u najstrašniji ponor. Poniznost je najveći neprijatelj đavla. Razlog je očit. Ona je velika suprotnost, oštri, tihi prijekor njegovoj divljačkoj aroganciji. Sotona se boji i drhti pred poniznim dušama.
3. Vjera
Sve ove kreposti – prema učenju oca Pija – moraju se zasnivati na nepokolebljivoj vjeri, čvrsto osnovane na očinskoj i milosnoj dobroti Gospodina, na sigurnosti Njegove stalne prisutnosti unutar nas, da ne spominjemo Njegovu bezgraničnu ljubav, koja dozvoljava ove prolazne kušnje, samo zbog dobra Njegovih stvorenja. Zato, moramo se naoružati povjerenjem u Boga, vjerujući samo u Njega. Tako je potrebno otvoriti svoje srce Isusu svetom i beskrajnom sigurnošću, utječući se Njemu sa sinovskim prepuštanjem, predajući se potpuno Njegovu božanskom srcu, kao dijete u rukama svoje majke, tako ostavljajući sve Njegovoj brizi. Prije usađivanja povjerenja u duše dodijeljene njemu na brigu, otac Pio ga je sam imao u sebi, na uvijek praktičan i junački način. Bilo je prirodno da je, prema doktrini, otac želio da te duše nemaju povjerenje u sebe same. Otac Pio je izveo to povjerenje koje je istaknuo tako velikom energijom svojoj duhovnoj djeci, i koje je bilo rođeno u njegovu ranjenom srcu, iz činjenice da je Bog vjeran Svojim obećanjima. I točno: Gospodin nikada neće dozvoliti kušnju iznad snage onoga koji je njoj prepušten; i u isto vrijeme On daje snagu da ju se nadvlada uz korist (Cf. 1 Kor 10,13). Kršćanska duša, zato, nikada ne može vjerovati niti za tren da bi Isus dozvolio prepreke iznad snage onih koji su im podložni, na zamornom putu koji vodi prema Ocu, baš kao što će vjerovati slijepo da će je Gospodin voditi do pobjede uz stalno prisutnu pomoć milosti. Duše, zato, imaju sigurnost da će nadvladati neprijatelja, jer se bore s Kristom i Njegovom božanskom Snagom. Nepokolebljiva vjera u ovo obećanje je najvrednija pomoć da bi se ustrajalo, bez umaranja, za vrijeme bitke, sve dok se ne postigne konačna pobjeda.
Zaključak
Prije zaključka o onome što smo rekli o temi đavla u životu oca Pija, želio bih istaknuti da je već spomenuta tema, prvo i uglavnom, temeljita studija Tajne zla koju nam daje Riječ Božja, kako piše u tekstu sv. Pavla. (Cf. Sol 2, 7).
U životu saveza s Bogom, otac Pio vidi stvarnost u svojoj cjelovitosti očima vjere. U Božjem svjetlu, otac spoznaje Tajnu zla i, zato, sotone također, đavla, demona, posebno grijeha, kušnji, i đavolskih utjecaja u povijesti pojedinih naroda i čovječanstva. Otac Pio je Božji ekspert i zato poruka, u ovom slučaju također, za suvremenu, iskrivljujuću teologiju o đavlu. Mnogi katolički mislioci dvojbene pravovjernosti, prikazuju đavla kao mit, čistu intelektualnu izmišljotinu; ne kao osobu, nego kao čistu i jednostavnu ideju odvojenu od svake stvarnosti, čisti sinonim moralnog nedostatka koji podrazumijeva sve što je zlo na zemlji. I ovo čini veliku štetu dušama, stvarajući nelagodu i zbrku u savjestima.
Otac Pio mi je rekao da mu se jednom netko pojavio na ispovijedi govoreći: Oče, ne vjerujem u pakao, i još manje u đavla. Otac je rekao toj osobi: Postojanje pakla je istina naše vjere!… i đavao postoji! Ovaj čovjek je neprekidno ponavljao svoje uvjerenje u nepostojanje pakla, nepomirljivom s dobrotom Boga, i nepostojanju duhova zla, koji ne mogu naći svoje mjesto u Božjem planu stvaranja, koji čini samo dobro i za ljubav. I otac je, razotkrivajući jedan po jedan pseudo-argument, koji je suprotan s doktrinom vjere i Crkve, shvatio da taj čovjek tvrdoglavo brani svoje stavove zbog razlogâ koji su njemu odgovarali. On ne želi prihvatiti postojanje pakla i đavla, jer bi takva istina tražila od njega da se odrekne grijeha, koji ga nadvladava, zavodi i pokorava.
Tom prilikom je otac Pio, glasom proroka, rekao toj jadnoj osobi: Moj brate, putujući ovom cestom koja vodi u pakao, sigurno ćeš tamo stići; bit ćeš zauvijek s đavlom! Ako ti se ovo dogodi, javi mi, kako ti se sviđa pakao i kako uživaš u društvu sotone!
Ovo je primjer i za nas. Mora nas staviti na sigurno mjesto, kako bismo dostigli spasenje. Glavno naučavanje oca Pija u vezi nadvladavanja đavla je: Budna i ponizna molitva, duhovno vodstvo, izražavanje kreposti vjere, poniznosti, povjerenja Bogu, odanosti svetom Mihaelu Arkanđelu i Anđelu Čuvaru, sinovski i odani odnos s Marijom držeći krunicu u rukama, odajući joj čast dnevnom molitvom krunice. Svim ovim sredstvima trebaju se dodati česti sakramenti, posebno Euharistije, koji imaju za svoj cilj uvođenje duša u tajnu Uskrslog Krista. Uvođenjem u tajnu Pobjednika Isusa, duše slabe đavla sredstvima velike snage uskrsnuća.
Postavlja se spontano pitanje kod zaključivanja ove teme. A ono je sljedeće: Poslije iscrpljujuće, neprekidne borbe koju je vodio otac Pio, dan za danom, za cijelo vrijeme svog života, protiv sotone i pakla, je li moguće zamisliti sjaj krune kojom ga je Isus zaslužno okrunio za vječnost u nebu?
Obećanje Isusovo bilo je ostvareno 23. rujna 1968. Uz pomoć Isusa Krista, otac Pio je pobijedio sotonu uvijek i svugdje, u svim bitkama koje je sotona vodio protiv njega, uz pomoć najpodmuklijih zamki. U svom slavnom prijelazu, stigmatizirani iz Pietrelcine je bio okrunjen od Isusa jedinstvenom krunom, koja je nadmašila prvu koju je samo pogledao, iako je bila rijetko lijepa. Pokušati je opisati, bio bi znak taštine. Tako okrunjen, sjajan i ovjenčan, otac Pio je ušao u Raj za svu vječnost.
