Dominikanac koji je već sa dvije godine znao da će postati svećenik
Zadranin, dominikanac Marko Dokoza (26) krajem prošle godine zaređen je za svećenika dominikanskog reda, što je bilo prvo dominikansko zvanje iz Zadra nakon više od dvjesto godina. Uz njega, u red dominikanaca ušla su još dvojica dominikanskih bogoslova s područja zadarske nadbiskupije, fr. Josip Bernard Knez iz Biograda i fr. Mladen Matej Protić iz Sukošana.
Mladu misu koju je u rujnu dominikanac Dokoza predvodio u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Belafuži posvetio je dvojici mladića koji su tragično okončali svoje živote u šumi Musapstan. Ta je misa bila znak, bar na jedan dan, obnovljene prisutnosti dominikanaca u gradu Zadru kojeg je karizma ovog reda uvelike zadužila.
Tijekom povijesti red je bio iznimno značajan za Donatov grad, a njihova zasigurno najveća zasluga osnutak je Generalnog učilišta dominikanskog reda 1396. u prostoru tadašnjeg dominikanskog samostana, što se uzima za početak visokoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj i cijeloj jugoistočnoj Europi kraja 14. stoljeća. Dominikanci su bili istaknuti intelektualci koji su redovito pripovijedali na narodnom jeziku i tako privlačili Zadrane onih vremena u crkvu sv. Dominika. Široj publici najzanimljiviji i najpoznatiji detalj zasigurno je onaj o nastanku prepoznatljivog simbola Zadra, maraschina (rosolio) kojeg je u 16. stoljeću u zadarskom dominikanskom samostanu proizveo redovnik zadužen za samostansku ljekarnu.
Razlog zašto dominikanaca u gradu nije bilo više od 200 godina možemo samo nagađati, ali nam se učinilo još zanimljivije čuti osobne razloge dominikanac Marka Dokoze zašto je odlučio postati dijelom “bijele braće”, kako u narodu zovu te “Božje pse” (lat. domini canes). Dominikanski red oduševljava ga zbog dvije stvari: jedna je zajednički život, a druga studij. Dominikanci u pravilu žive u zajednicama koje broje veći broj svećenika, a uz to, iznimno su predani učenju, stjecanju novih spoznaja, ali i podučavanju drugih.
– Dominikanski red ili red braće propovjednika, kako se naša zajednica službeno zove, bio je za mene jedno otkriće nakon dvije godine promišljanja o redovničkom pozivu. Susret s braćom dominikancima dogodio se pri kraju trećeg razreda gimnazije (2010. godine), kada sam posjetio dubrovački dominikanski samostan. Nikad neću zaboraviti osjećaje koji su me prožimali kad sam prvi put zakoračio u samostan sv. Dominika u staroj dubrovačkoj gradskoj jezgri. Bila je to ljubav na prvi pogled! – otkriva nam dominikanac Marko.
Njegova majka tvrdi da je već s dvije godine života govorio kako će biti svećenik kad odraste. Gledajući televizijski prijenos prvog dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, rekao je: “Mama, ja ću biti papa!”
– Jedno od najvećih čuda moga poziva zasigurno je činjenica da ne dolazim iz praktične vjerničke obitelji. Bog mi je zato providio duhovnu majku, moju prabaku Mariju, s kojom sam od najmlađe dobi redovito išao na svetu misu. Dok sam ja rastao na svom putu, i moja je obitelj rasla u vjeri. Danas redovito idu na svetu misu, mole i ponosni su što imaju svećenika u obitelji. Rastao sam zapravo kao i svi moji vršnjaci, osim što sam bio 100 posto netalentiran za bilo koji oblik sportskih aktivnosti – simpatično nam odgovara fr. Marko na pitanja o svom pozivu.
U kolovozu 2012. naš je sugovornik položio prve redovničke zavjete, iste godine započeo studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Nakon tri godine studija, školovanje je nastavio u Švicarskoj, na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu. Ondje je živio do kolovoza prošle godine, kada je premješten u samostan Kraljice sv. krunice u Zagrebu, gdje trenutno radi i živi.
– Većinu vremena posvećen sam pastoralnom radu kao župni vikar: pripremam djecu za prvu pričest, suvoditelj sam zajednice mladih, duhovnik molitvene zajednice “Dva srca”, ispovijedam i dijelim sakramente, redovito propovijedam i vodim svete mise u našoj župnoj crkvi i u kapeli Ranjenog Isusa koja se nalazi na Trgu bana Jelačića. Veći dio mog rada s mladima posvećen je duhovnim razgovorima i individualnim susretima – doznajemo od Marka.
A što mlade danas najviše mori?
– Mlade najviše muči budućnost i često žele što prije steći neku sigurnost u životu. Zbog toga upadaju u mnoge poteškoće, od kojih mogu istaknuti dvije krajnosti: jedni žele zaboraviti da moraju odrasti i preuzeti odgovornost pa odugovlače sa studijem i izbjegavaju ozbiljne životne odluke, a drugi pokušavaju kroz karijeru i uspjeh na profesionalnom planu dati neki smisao svom životu. I jedni i drugi ostaju vrlo površni, a manjak samopouzdanja i povjerenja blokira ih u razvoju dubljih odnosa s drugim ljudima. Ne volim davati neke uopćene savjete jer je svaki pojedinac poseban i Bog sa svakim od nas ima različit životni plan. Ističem tek jedno staro pravilo: Bog i po krivim crtama ravno piše. Ne mora u životu biti sve savršeno da bismo bili uspješni. Dopustimo Bogu da nas iznenadi! – opisuje svoj rad fr. Marko.
Marka kroz život vodi moto “S Bogom preskačem zidine”. Rođen je za vrijeme jednog od najjačih bombardiranja grada Zadra, 21. svibnja 1992., a pri porodu je jedva ostao živ. Kasnije je, kako kaže, nastavio s preskakanjem zidina, a neke od njih tiču se i dvojbi oko poziva.
– Moje odrastanje i sazrijevanje na ovom putu pratili su brojni napadi na Crkvu i na svećenike, a i danas je to često dio naše svakodnevice. Sav taj teret jedan mladi bogoslov ili svećenik mora nositi na svojim ramenima dok se istodobno bori sa svim onim pitanjima na koje jedan mladi čovjek mora odgovoriti dok odrasta. I dalje preskačem zidine – zaključuje ovaj mladi dominikanac.