Vidioc Jakov Čolo: Kad smo prvi put kleknuli pred Gospu vidjeli smo…
Jakov Čolo, najmlađi međugorski vidjelac, rođen je 6. ožujka 1971. u Sarajevu. Posljednje svakidašnje ukazanje imao je 12. rujna 1998., kad je primio desetu tajnu. Toga dana Gospa mu je obećala da će svake godine imati ukazanje na Božić. Hodočasnicima svakodnevno svjedoči Gospinu poruku, a njegova posebna misija je molitva za bolesnike.
Ivanka i Mirjana, a kasnije i još nekoliko djece, prvi put su vidjeli Gospu 24. lipnja 1981. Kad ste i od koga čuli za to što se dogodilo toga predvečerja?
Na 25. lipnja bio sam kod Marije Pavlović, a popodne je došla i Vicka i ispričala što su dan ranije vidjeli u Podbrdu. Također je kazala da idu na isto mjesto, vidjeti hoće li Gospa opet doći. Vicka se nakon nekog vremena vratila i rekla nam da se Gospa ukazala, pa smo i mi pošli s njom. Kad smo došli ispod brda, vidjeli smo ženski lik koji nas rukom poziva da dođemo k njemu. Nakon toga otišli smo ka Gospi, kazao je Jakov.
Nekoliko ste godina mlađi od ostalih vidjelaca, jeste li se s njima družili, igrali?
Ne, nisam se s njima često družio i igrao jer sam nekoliko godina mlađi od njih. Ponekad bih otišao kod Marije; Mirjana mi je rodica, ali ona je živjela u Sarajevu i rijetko smo se viđali. Ivan mi je bio prvi susjed, ali kao stariji imao je svoje društvo. Jednostavno je bila Božja volja da sam se toga dana našao u Marije i s njima pošao ispod Brda ukazanja, Podbrdom, kazao je Jakov.
Opišite nam to prvo ukazanje, odnosno kako ste se osjećali, što ste pomislili, što ste radili, kako je Gospa izgledala?
Teško je opisati te prve trenutke i sve što sam osjećao. Kazao sam da smo vidjeli žensku osobu koja nas je zvala k sebi. Bilo je straha, velikog straha i želje pobjeći, sakriti se, a u istom trenutku i velike želje upoznati tu osobu. Ne znam kako smo se našli na brdu, ali se sjećam onoga najljepšeg – kad smo prvi put kleknuli pred Gospu, kad smo prvi put pogledali u Gospine oči, vidjeli smo toliku Gospinu ljubav prema nama. Osjećao sam se voljenim i zaštićenim; to je teško, zapravo nemoguće opisati jer se to može osjetiti samo u svome srcu, kazao je Jakov.
Kad ste se s brda vratili na put, kazali ste: “Sad kad sam vidio Gospu, nije mi žao umrijeti.”
I te riječi potvrđuju kako smo se osjećali, jer ne postoje odgovarajuće riječi koje bi opisale Gospu i ukazanje i osjećaje koji se pri tome javljaju. Ljudski je jezik siromašan da sve to iskaže, kazao je Jakov.
