Kardinal upozorio svijet: Mnogi će kršćani izgubiti VJEČNI ŽIVOT zbog ovoga!
Kardinal Muller: Danas mnogi kršćani nisu više svjesni ovoga, tako da je sve veća opasnost da se izgube za život vječni
Sočeni s rastućom zbunjenošću oko vjerskog nauka, mnogi biskupi, svećenici, redovnici i laici Katoličke Crkve tražili su od mene da javno posvjedočim o objavljenoj istini. Zadaća je pastira da one koji su mu povjereni vodi na putu spasenja. To mogu uspjeti samo onda ako znaju taj put i ako ga sami slijede. Ovdje se mogu primjeniti riječi apostola: “Doista, predadoh vam ponajprije što i sam primih” (1 Kor 15,3).
Danas mnogi kršćani nisu više svjesni osnovnih učenja vjere, tako da je sve veća opasnost da se izgube za život vječni.
Međutim, svrha Crkve ostaje da vodi čovječanstvo Isusu Kristu, svjetlu naroda (vidi LG 1). U takvoj situaciji, postavlja se pitanje orijentacije. Prema Ivanu Pavlu II, Katekizam Katoličke Crkve je “siguran standard za nauk vjere” (Fidei Depositum IV). Napisan je s ciljem da ojača vjeru braće i sestara čija vjera je masovno dovedena u pitanje od strane “diktature relativizma”, napisao je Kardinal Muller.
Jedan i trojstveni Bog objavljen u Isusu Kristu
Sadržaj vjere svih kršćana nalazi se u ispovijedanju Presvetog Trojstva. Mi smo postali Isusovi učenici, djeca i prijatelji Božji krštenjem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Razlikovanje triju osoba u božanskom jedinstvu (KKC 254) označava temeljnu razliku vjere u Boga i slike čovjeka u odnosu na druge religije. Religije se ne slažu upravo u vjerovanju u Isusa Krista. On je istiniti Bog i pravi čovjek, začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije. Riječ tijelom postala, Sin Božji, jedini je Spasitelj svijeta (KKC 679) i jedini posrednik između Boga i ljudi (KKC 846). Dakle, prva Ivanova poslanica odnosi se na onog koji niječe njegovo božanstvo, kao na antikrista (1 Iv 2,22), budući da je Isus Krist, Sin Božji, od vječnosti jedno s Bogom, Njegovim Ocem (KKC 663). Moramo se s jasnom odlučnošću oduprijeti povratku na davne hereze koje u Isusu Kristu vide samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralista. On je ponajprije i ponajviše Riječ koja je bila kod Boga i jest Bog, Sin Božji, koji je uzeo našu ljudsku narav kako bi nas otkupio i koji će doći suditi žive i mrtve. Njemu jedinomu se klanjamo u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim kao Jedinom i Istinitom Bogu. (KKC 691), napisao je Kardinal Muller.
Crkva
Isus Krist je utemeljio Crkvu kao vidljivi znak i sredstvo spasenja koje se ostvaruje u Katoličkoj Crkvi (816). On je dao svoju Crkvu, koja je proistekla “iz boka Kristova koji je umro na križu” (766), sakramentalnu ustanovu koja će trajati do potpunog ostvarenja Kraljevstva (KKC 765). Krist, glava i vjernici kao članovi tijela su mistična osoba (KKC 795), zbog čega je Crkva sveta, jer je jedan Posrednik osmislio i održava njenu vidljivu strukturu (KKC 771). Kroz nju otkupiteljsko djelo Kristovo biva prisutno u vremenu i prostoru kroz slavlje svetih sakramenata, posebno u euharistijskoj žrtvi, svetoj misi (KKC 1330). Crkva s autoritetom Kristovim prenosi božansku objavu, koja se proteže na sve elemente doktrine, “uključujući moralni nauk, bez kojeg se spasiteljske istine vjere ne mogu sačuvati, objasniti ili opsluživati.” (KKC 2035), napisao je Kardinal Muller.
Sakramentalni red
Crkva je sveopći sakramenat spasenja u Isusu Kristu (KKC 776). Ona ne odražava samu sebe, nego svjetlo Kristovo, koje sjaji na njenom licu. Ali to se događa samo kada istina koja je objavljena u Isusu Kristu postane referentna točka, a ne gledište većine ili duh vremena; jer je sam Krist povjerio puninu milosti i istine Katoličkoj Crkvi (KKC 819) i On sam je prisutan u sakramentima Crkve.
Crkva nije društvo koje je stvorio čovjek čiju strukturu su članovi glasali po svojoj volji. Ona ima božansko porijeklo. “Sam Krist je izvor službe u Crkvi. On ju je ustanovio, on joj je dao vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu” (KKC 874). Opomena Apostola vrijedi i danas, da je proklet onaj koji navješta neko drugo evanđelje, “čak i ako ga mi sami navješćujemo ili anđeo s neba” (Gal 1,8). Prenošenje vjere je neraskidivo povezano sa ljudskom vjerodostojnošću navjestitelja, koji su u nekim slučajevima napustili ljude koji su im povjereni, uznemirili ih i ozbiljno narušili njihovu vjeru. Ovdje Riječ Pisma opisuje one koji ne slušaju istine i koji slijede vlastite želje, koje gode njihovim ušima jer ne mogu podnijeti zdrava nauka (usp 2 Tim 4,3-4), napisao je Kardinal Muller.
Zadaća Učiteljstva Crkve je da “sačuva narod Božji od zastranjenja i slaboća” kako bi im “zajamčila stvarnu mogućnost da bez zablude ispovjeda pravu vjeru” (890). To osobito vrijedi u odnosu na svih sedam sakramenata. Sveta euharistija je “izvor i vrhunac svega kršćanskog života” (KKC 1324). Euharistijska žrtva, u kojoj nas Krist uključuje u Njegovu žrtvu na križu, usmjerena je na najdublje jedinstvo s Njim. (KKC 1382). Stoga Sveto pismo upozorava na primanje svete pričesti. “Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno bit će krivac tijela i krvi Gospodnje” (1 Kor 11,27). Tko god je svjestan teškog grijeha mora primiti sakramenat Pomirenja prije primanja Pričesti (KKC 1385). Iz unutarnje logike sakramenta podrazumjeva se da razvedene i civilno vjenčane osobe čiji je sakramentalni brak pred Bogom još uvijek važeći, kao i oni kršćani koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom vjerom, ne primaju svetu pričest plodonosno (KKC 1457), jer im ne donosi spasenje. To istaknuti odgovara duhovnim djelima milosrđa.
Ispovijediti grijehe u svetoj ispovijedi najmanje jednom godišnje je jedna od crkvenih zapovijedi (KKC 2042). Kada vjernici ne ispovijedaju više svoje grijehe i nemaju iskustvo oproštenja grijeha, spasenje postaje nemoguće; naposljetku Isus Krist je postao čovjekom da bi nas otkupio od naših grijeha. Moć opraštanja koju je Uskrsli Gospodin dao apostolima i njihovim nasljednicima u službi biskupa i svećenika odnosi se na smrtne i na lake grijehe koje počinimo nakon krštenja. Sadašnja praksa ispovijedanja jasno pokazuje da savjest vjernika nije dovoljno formirana. Božja milost nam je dana da bi mogli ispunjati Njegove zapovijedi i biti jedno s Njegovom voljom, a ne da bismo izbjegli poziv na pokajanje (KKC 1458). “Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” (KKC 1589). Ređenje za svećenika “daje mu svetu vlast” (KKC 1592), koja je nezamjenjiva, jer kroz nju Isus postaje sakramentalno prisutan u svom spasenjskom djelovanju. Stoga se svećenici dragovoljno odlučuju za celibat kao “znak novog života” (KKC 1579). Radi se o sebedarju u službi Kristu i Njegovu nadolazećem Kraljevstvu. Glede primanja svetog reda u tri stupnja službe, Crkva je “vezana izborom učinjenim od samog Gospodina. Zato nije moguće ređenje žena” (KKC 1577). Implicirati da je ova nemogućnost nekako oblik diskriminacije žena pokazuje samo manjak razumjevanja za ovaj sakramenat, koji nema veze sa zemaljskom vlašću nego predstavlja Krista koji je Zaručnik Crkve, napisao je Kardinal Muller.
Moralni zakon
Vjera i život su neodvojivi, jer vjera bez djela je mrtva (KKC 1815). Moralni zakon je djelo božanske mudrosti i vodi čovjeka do obećanog blaženstva (KKC 1950). Prema tome, “znanje o božanskom i prirodnom zakonu je neophodno” za činjenje dobra i postizanje tog cilja (KKC 1955). Prihvaćanje ove istine je bitno za sve ljude dobre volje. Jer onaj tko umre u smrtnom grijehu bez pokajanja bit će zauvijek odvojen od Boga (KKC 1033). To dovodi do posljedica u praksi života kršćana koje su danas često ignorirane (usp 2270-2283; 2350-2381). Moralni zakon nije teret, nego dio istine koja oslobađa (Iv 8,32) preko koje kršćanin hoda putem spasenja i koji se ne može relativizirati, napisao je Kardinal Muller.
Vječni život
Mnogi se danas pitaju koju svrhu ima Crkva u svom postojanju, kada čak i biskupi više vole biti političari radije nego da navještaju evanđelje kao učitelji vjere. Uloga Crkve ne smije se razvodnjavati trivijalnostima, nego mora zauzeti svoje pravo mjesto. Svako ljudsko biće ima besmrtnu dušu, koja je u trenutku smrti razdvojena od tijela u nadi uskrsnuća mrtvih (KKC 366). Smrt čini čovjekovu odluku za ili protiv Boga definitivnom. Svatko se mora suočiti sa posebnim sudom odmah nakon smrti (KKC 1021). Ili će biti potrebno pročišćenje ili čovjek odmah direktno ide u nebesko blaženstvo gdje će moći vidjeti Boga licem u lice. Postoji također i strašna mogućnost da se osoba suprostavlja Bogu do samoga kraja odbijajući konačno Njegovu ljubav, “osuđujući sebe odmah i zauvijek” (KKC 1022). “Bog nas je stvorio bez nas, ali neće nas spasiti bez nas” (KKC 1847). Vječnost kazne pakla je strašna stvarnost, koja prema svjedočanstvu Svetog Pisma – privlači sve koji “umiru u stanju smrtnog grijeha” (KKC 1035). Kršćanin ide kroz uska vrata jer “široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu” (Mt 7,13).
Šutjeti o ovim i drugim istinama vjere te tako učiti i druge je najveća zamka protiv koje Katekizam oštro upozorava. To predstavlja posljednju kušnju Crkve i vodi čovjeka u religijsku obmanu, “cijenu njihova otpadništva” (KKC 675); to je prevara Antikrista. “One koji su izgubljeni on će zavesti svim sredstvima nepravde; jer su se zatvorili ljubavi prema istini po kojoj su se trebali spasiti” (2 Sol 2,10) , napisao je Kardinal Muller.
Poziv
Kao radnici u Gospodinovu vinogradu, svi imamo odgovornost prisjetiti se tih temeljnih istina držeći se onoga što smo i sami primili. Želimo dati ohrabrenje da se odlučno ide putem Isusa Krista, kako bismo postigli vječni život slijedeći Njegove zapovijedi (KKC 2075).
Zamolimo Gospodina da nam pokaže kako je velik dar katoličke vjere, koji otvara vrata vječnog života. “Jer tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju i njega će se Sin Čovječji stidjeti kad dođe u slavi svoga Oca zajedno sa svim svetim anđelima.” (Mk 8,38). Stoga smo predani u jačanju vjere ispovijedajući istinu koja je sam Isus Krist.
I nama, osobito biskupima i svećenicima, se obraća Pavao, apostol Isusa Krista, kad daje ovaj savjet svom sudrugu i nasljedniku Timoteju: “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni” (2 Tim 4,1-5)
Neka nam Marija, Majka Božja, isprosi milost da bez kolebanja ostanemo vjerni u ispovjedanju istine o Isusu Kristu.
Ujedinjeni u vjeri i molitvi.
Kardinal Gerhard Muller
Izvor: Manifesto of faith, pdf, Lifesite.news
