Prva župna crkva u Međugorju bila je srušena

Prva župna crkva u Međugorju bila je srušena. U župnom Ljetopisu zapisao je fra Anđeo Nuić: “M.P.O. Fra Nikola Šimović došao na 5. svibnja 1895., te kroz svoje četeri godine napravio je crkvu s pomoću župe i drugih dobročinioca, a dosta i svoga zasluženoga novca potrošio. Župa ga se harno spominje u službi duhovnoj i vrimenitoj.”

Izgradnja

O prvoj međugorskoj župnoj crkvi ovako je zapisao fra Radoslav Glavaš 1897. godine: «Godine pako 1896. izvanrednom zauzetošću, trudom i požrtvovnošću a s izdašnom podporom vjernoga puka o. fra Nikola Šimović podiže veliku i krasnu crkvu, koju sliedi izčinjati i koja, kad bude posve gotova, biti će jedna izmedju najljepših crkava u Hercegovini.» Kamen temeljac nove crkve blagoslovio je biskup Buconjić na Uzašašće 1896. u prisustvu više svećenika i svoga generalnog vikara. Crkva je bila dovršena već sljedeće godine, kako stoji u Šematizmu iz 1903. godine: «O. Nikola Šimović sretnim radom i osobitom spretnošću uz dostatnu pripomoć vjernog puka sagradio je 1897. godine veliku crkvu izvrsne i lijepe vanjštine. Prekrasno ju je uresio pridodavši joj zvonik i sveti namještaj. Kupio je i zvono.» Imajući na umu kako su se teško i sporo u ono vrijeme gradile crkve i druge veće građevine, uglavnom zbog siromaštva puka, kao i to da je nova (današnja) župna crkva građena preko 30 godina (naravno, s dugim prekidima), valja nam se diviti slozi i radu župljana na svojoj župnoj crkvi, kao i umješnosti njihova župnika fra Nikole Šimovića, koji su crkvu sa zvonikom i zvonom te potrebnim crkvenim namještajem sagradili za samo godinu dana (1896./97.).

Popravci i uređenje crkve iznutra

Već desetak godina nakon izgradnje crkve župnik fra Dujo Ostojić (1904.-07.) počeo je prikupljati novac za popravak crkve. Bio je nabavio i nešto građe. To je predao svome nasljedniku fra Anđelu Nuiću koji piše da je obnova crkve trajala dugo jer je na mnogo mjesta trebalo popravljati «štuk» koji je bio opao, a izvana je trebalo «ciglu vezati i sa cimentom podmazati». Potom je crkva obojena iznutra. Radove je 1907. vodio Miško Bacman: unutarnje i vanjske popravke te podizanje skela, a crkvu su obojila dvojica «bojadžija» iz Ljubuškoga. Obnova je stajala ukupno 1078 kruna. Fra Anđeo je dao načiniti veliki ormar u crkvi za smještaj crkvenih stvari (1909.) te postaviti kamenicu za sv. vodu u crkvi. Načinio ju je Pavao Bilinić u Splitu (1910.). Uskoro je nabavljen i veliki oltar sagrađen u Tirolu (1911.). Župnik je zapisao da je oltar bio skup: stajao je 3928 kruna. Financirali su ga župljani, darujući 2% od prodaje duhana na vagi. Tako je skupljeno 4824 krune. Višak je otišao za nutarnju obnovu zvonika. Blagoslov oltara upriličen je na Sve svete 1911. uz veliko slavlje. Sljedeće godine (1912.) prostor pred oltarom popločan je «šarolikim pločicama» dobivenim iz Sarajeva. Trošak je bio 238 kruna. Iz Ljetopisa saznajemo da je 1913. godine za crkvu nabavljena krstionica. Bila je mramorna, pravio ju je Pavao Bilinić iz Splita, a stajala je 640 kruna, bez prijevoza. U crkvu je smještena 20. lipnja 1913. Puno je veći trošak bio za izgradnju velikog oltara sv. Ante. Gradio ga je u Tirolu majstor Dom. A. Moroder, isti onaj koji je pravio i glavni oltar u crkvi, posvećen zacijelo sv. Jakovu. Izgradnja oltara stajala je 2450 kruna, a prijevoz iz Tirola u Međugorje još 180 kruna. Postavljen je 25. siječnja 1914. godine. Župljani su darovali 1200 kruna, a tome valja pridodati i darove primljene do tada na čast sv. Ante, oko 700 kruna. Župnik je namjeravao nabaviti i veliki oltar posvećen B. D. Mariji.

Crkvena zvona

Nije zabilježeno kakvo je bilo prvo zvono koje je nabavio fra Nikola Šimović 1894. Zacijelo maleno i neugledno. Novo zvono financirali su međugorski župljani na radu u Americi 1911. Bilo je teško 375 kg, bez glavine i jezička. Ukupni trošak iznosio je 1277 kruna. Skupljeno je 1300 kruna. Od novca koji je pretekao rečene su svete mise na nakanu darovatelja. «Zvono je prozvonilo uprav na sv. Jakova 25. srpnja 1911.» Tom je prilikom obnovljena i ponutrica zvonika, točnije promijenjena je japija za dva zvona, kao i željezna stega za japiju, a ispod zvona je sagrađen polukružni svod, «ćemer». Majstoru Bacmanu i težacima koji su pomagali isplatio je župnik 335 kruna. Petnaest godina nakon toga (1926.) odlučeno je da se nabavi drugo zvono, teško 550 kg. Oko toga je posebno skrbio župnik fra Pile Bebek. Zvono je bilo teško 500 kg (s opravom 550 kg), od najboljeg materijala, a stajalo je 25.000 dinara. Dodatnih 5.400 dinara stajao je pribor, prijevoz i namještaj zvonika. Tom su prigodom izmijenjene i pristupne stube, a pod ispod zvona je cementiran. Ti su radovi stajali 6.203 dinara – sve skupa dakle 36.653 dinara. «Ta ogromna svota sakupljena je mal ne sva od župljana», zapisao je župnik fra Pile. «Prigodom dizanja zvona i popravka unutrašnjosti zvonika upotrebilo se je 18 majstorskih nadnica», a župnik je majstore hranio, što ga je stajalo dodatnih 450 dinara.

Problemi sa župnom crkvom

Crkva je međutim bila sagrađena na nesigurnom i mekom tlu i počela je pucati «po šavovima» pa se već krajem 1920 tih godina moralo misliti na izgradnju nove crkve, na novoj lokaciji. S tom je gradnjom međutim bilo puno problema: najprije zbog nesloge oko mjesta njezine gradnje, a kasnije i Drugog svjetskog rata i teškoga poraća nova je crkva bila dovršena tek 1969. godine! O tome je sačuvano dosta izvornih dokumenata koji će nam pomoći u rekonstrukciji događaja. Crkva je prvi put ozbiljno uzdrmana niti 20 godina nakon što je izgrađena. Naime, ondašnji je župnik fra Ciprijan Brkić 6. rujna izvijestio provincijalat u Mostaru kako je «u prošlo vrieme pukao grom – prem ima gromobran – u ovdešnju crkvu negdje nad otarom u lastavicu, te je dosta štete učinio.» Od toga je udara groma potpuno sagnjila drvena građa pod krovom zvonika pa je prijetila opasnost da vjetar ne bi krov zvonika bacio na crkvu, «gdje bi počinio silnu štetu, a moglo bi bit i mrtvih». K tome je iz te rupe na zvoniku tekla voda i po gredama u crkvi i po drvenom stepeništu pa su i te grede počele gnjiti. Stoga je bilo nužno iznova prekriti zvonik. «Na ovo su glavari u ime svojih sela pristali i svaku pomoć obećali… Rad će trajat preko mjesec dana.» Župnik fra Anđeo Glavaš poslao je krajem 1917. dopis Zemaljskoj vladi u Sarajevo da bi dala pomoć za popravak župne crkve u Međugorju. Sumnjam da je, zbog ratnih prilika i skore propasti Austro-Ugarske Monarhije od te molbe bilo kakve koristi.

Crkva opasna za obavljanje službe Božje

Župnik fra Serafin Dodig (1928.-31.) piše o nastalim poteškoćama vezanim za župnu crkvu: počeli su joj pucati zidovi! Kaže kako je «popravio sve prozore i pukle zidove na crkvi i platio iz crkvene milostinje». Župnik fra Serafin u svome dopisu Biskupskom ordinarijatu u Mostaru od 15. kolovoza 1929. detaljno objašnjava teško stanje s crkvom te upozorava kako je dalje u njoj održavati svete obrede opasno po ljudske živote: «Presvijetlomu naslovu poznato je vrlo slabo stanje ovdašnje župske crkve u Medjugorju, jer je presvijetli g. biskup sam to vidio na licu mjesta, prigodom kanonskog pohoda ovoj župi godine 1927. Kasnije se stanje još pogoršalo – o čemu je predhodnik fra Filip Bebek sa crkvenim odborom išao u Mostar biskupu u travnju 1928. Ove zime kad je bila bura i ružno vrijeme sa teškom mukom držala se služba Božija u crkvi, jer je vjetar sa svih strana kroz pukotine zidova puvao i silne vjetrene vrtloge činio. Da se to nesnosno stanje barem donekle umanji, dao sam sve pukotine na zidovima sa cimentom i meltom začepiti.» Nažalost, od toga je bilo samo kratkotrajne koristi: pukotine su postajale sve veće „tako, da se svakim danom mogu očekivati upravo katastrofalne stvari.

Ako se u ovakvom stanju pusti crkva u zimu – mislim da će se teško smjeti u njoj držati služba Božija uz velike pogibelji za ljudske živote.» Stoga fra Serafin moli biskupa da se odmah pošalje komisija – koja će urediti da se barem popravi i ukloni sve ono što svakim časom prijeti ljudskim životima. «Sve dok se služba Božija čini u crkvenom dvorištu – sad je najpogodnije i najpodesnije sve to učiniti i popraviti, jer kad počmu jesenske kiše to će biti nemoguće poduzeti i valjano urediti.» Župnik od sebe otklanja svaku odgovornost za moguće nesreće. Da je crkva međutim i prije 1927. bila u lošem stanju najbolje potvrđuje činjenica što je međugorski župnik fra Urban Barišić (1922.-25.) još za svoga župnikovanja započeo prikupljati novac za izgradnju nove crkve. O tome je on nekoliko godina kasnije napisao kako je u tom razdoblju «za crkvu sakupio na vagama 128.000 din – od toga sam ja doprinio oko 3000 din osim troškova kod sakupljanja koji nisam zaračunavao». Možemo dakle zaključiti da su pripreme za izgradnju nove župne crkve započele najkasnije 1925. godine, da je sama izgradnja započela tek 1935., a dovršena tek 1969. godine. I svake sljedeće godine župnici su skupljali novac za izgradnju nove crkve.

Tako župnik fra Bernardin Smoljan piše provincijalu 16. svibnja 1931. da mu je njegov prethodnik fra Serafin Dodig «predao svotu od 9700 din kao ostatak od ovogodišnje kupljačine za novu crkvu» te moli da se novac uloži u tu svrhu. Najviše se oko toga trudio župnik fra Bernardin Smoljan – poznat najviše po tome što je 1934.sa župljanima podigao veličanstveni i danas u svijetu veoma poznati križ na brdu Crnici, koja se po tome prozvala i do danas ostala Križevac. Fra Bernardin je započeo i izgradnju nove crkve – ali je nikada nije dovršio. Za njega je u Šematizmu iz 1933. zapisano: «Aktualni župnik p. o. Bernardin Smoljan istim je žarom ne samo povećao gore spomenutu svotu (koju je prikupio fra U. Barišić, op. R. J.), nego je nabavio i pripremio i mnogo potrebne građe za izgradnju nove crkve, kao i velikog zvonika.»

Dodatni je problem nastao kada je «nezapamćena oluja» 25. listopada zahvatila Međugorje: «Stabla su čupana, krovovi rušeni. Teški kameni križ bačen je sa pročelja stare crkve u dvorište.» Uskoro je župnik «radi sve više ruševnosti stare crkve snimio veliki oltar u njoj i smjestio ga u koru, a službu Božju prenio na pokrajni oltar». Stara je crkva životarila još 55 godina (do 1978.), dakle još desetak godina nakon što je nova crkva bila blagoslovljena i u njoj se počele slaviti svete Mise i drugi obredi (1969.). Crkvu su rušili predstavnici općine Čitluk i mjesne zajednice Međugorje, čini se radi opasnosti od padanja kamenja i radi uređenja prostora. Najprije su pregled izvršili predsjednik općina Daniel Ljolje i mjesne zajednice Mate Bencun te direktor rudnika Ante Raspudić, 26. rujna Nedugo potom, 14. studenog 1978., otpočelo je rušenje. Stručno su ga izveli direktor rudnika i njegova dvojica inženjera. «Sve je mirno proteklo i nitko se nije bunio što se crkva ruši. Čak su mnogi došli promatrati njezino rušenje.»

www.medjugorje-news.com/piše:fra Robert Jolić