MISTIČARKA MARIJA VALTORTE OBJAVILA KAKO JE IZGLEDALO GOSPINO UZNESENJE NA NEBO
MISTIČARKA MARIJA VALTORTE: „Prekriživši ruke na prsima, spustivši vjeđe na svoje blage oči, blistave od ljubavi, kaže Ivanu koji je sagnut nad njom: „Ja sam u Bogu. I Bog je u meni…” Gospodin je u, u viđenju, pokazao Mariji Valtorta kako je Gospa uzašla na nebo.
Ivan: „Kao Isus si kad se preobrazio na Taboru! Tvoje tijelo sja kao mjesec, tvoje haljine blistaju poput dijamantne ploče koja se nalazi ispred veoma bijelog plamena! Nisi više smrtna, Majko! Tromost i neprozirnost tijela nestala je! Ti si svjetlost! Ali nisi Isus. Budući da je bio Bog osim što je bio čovjek, mogao se i sam držati na nogama ondje na Taboru i ovdje, na Maslinskoj gori, kad je uzašao. Ti ne možeš. Ne možeš stajati na nogama. Dođi. Pomoći ću ti da položiš svoje umorno i blaženo tijelo na tvoj krevetić.
(…) Ja tako ljubim. Zbog toga osjećam da ću prestati biti na zemlji, ja zbog prekomjerne ljubavi kao što je On umro od prekomjerne boli. Eto! Mjera moje sposobnosti da ljubim je puna. Moja duša i moje tijelo ne mogu je više zadržavati! Ljubav se prelijeva iz njih, preplavljuje me i ujedno me podiže prema Nebu, prema Bogu, prema Sinu. I njegov mi glas kaže: „Dođi! Izađi! Uzađi k našem Prijestolju i našem Trojnom zagrljaju!” Zemlja, sve što me okružje, iščezava u velikoj svjetlosti koja mi dolazi s Neba! Šumovi su zaglušeni ovim nebeskim glasom! Stigao je za me čas božanskoga zagrljaja, Ivane moj!”
„KAO ISUS SI KAD SE PREOBRAZIO NA TABORU!”
Ivan, koji se bio ponešto umirio iako je ostao smeten, slušajući Mariju i koji ju je za vrijeme zadnjeg dijela njezina govora gledao zanesen i gotovo i on u zanosu, veoma blijed u licu kako i Marija, ali čije se bljedilo polako mijenja u veoma čistu svjetlost, pritrči k njoj da je pridrži, a u isto vrijeme poviče: „Kao Isus si kad se preobrazio na Taboru! Tvoje tijelo sja kao mjesec, tvoje haljine blistaju poput dijamantne ploče koja se nalazi ispred veoma bijelog plamena! Nisi više smrtna, Majko! Tromost i neprozirnost tijela nestala je! Ti si svjetlost! Ali nisi Isus. Budući da je bio Bog osim što je bio čovjek, mogao se i sam držati na nogama ondje na Taboru i ovdje, na Maslinskoj gori, kad je uzašao. Ti ne možeš. Ne možeš stajati na nogama. Dođi. Pomoći ću ti da položiš svoje umorno i blaženo tijelo na tvoj krevetić. Odmori se.” I s najvećom je ljubavlju povede k siromašnom krevetu, na koji se Marija pruži, ne skinuvši ni ogrtača.
Kad je Ivan došao do devetog retka, opazi da Marija više ne diše iako je ostala u naravnom položaju i izgledom lica, smiješeći se, smirena, kao da nije primijetila prestanak života…
Prekriživši ruke na prsima, spustivši vjeđe na svoje blage oči, blistave od ljubavi, kaže Ivanu koji je sagnut nad njom: „Ja sam u Bogu. I Bog je u meni. Dok ga ja promatram i osjećam njegov zagrljaj, moli psalme i sve druge stranice Pisma koje meni pristaju, osobito ovoga časa. Duh Mudrosti će ti ih pokazati. Zatim moli molitvu moga Sina. Ponovi mi riječi arkanđela navjestitelja i Elizabetine, upravljene meni i moj hvalbeni himan… Pratit ću te s onim što još imam od sebe na zemlji…” Ivan, boreći se protiv plača koji mu se diže iz srca, sileći se da svlada uzbuđenje koje ga smeta, sa svojim prekrasnim glasom koji je, kako su prolazile godine, postao vrlo sličan Kristovu glasu, što i Marija primijeti pa reče s osmijehom: „Čini mi se da imam uza se svog Isusa!” Ivan započne sa Psalmom 119, koji izmoli gotovo potpuno, zatim, tri prva retka Psalma 42, prvih osam redaka Psalma 39, Psalam 23 i Psalam 1. Potom izmoli: Očenaš, riječi Arkanđela Gabrijela i Elizabetine – namijenjene Mariji, pjesmu Tobijinu, 24. poglavlje Sirahovo, retke 11-46. Najzad započne Veliča. Ali kad je došao do devetog retka, opazi da Marija više ne diše iako je ostala u naravnom položaju i izgledom lica, smiješeći se, smirena, kao da nije primijetila prestanak života, napisala je Marija.
Ivan se s krikom boli baci na zemlju, uz rub kreveta i zove, zove Mariju. Ne može se uvjeriti da mu Ona više ne može odgovoriti, da je njezino tijelo već bez životne duše…
Ivan se s krikom boli baci na zemlju, uz rub kreveta i zove, zove Mariju. Ne može se uvjeriti da mu Ona više ne može odgovoriti, da je njezino tijelo već bez životne duše. Ali svakako se mora predati pred onim što je očito! Nagne se nad njezinim licem, koje je ostalo nepomično s izrazom nadnaravne radosti, a suze i suze padaju s njegovih očiju na ono blago lice, na one čiste ruke, tako ljupko prekrižene na prsima. To je jedino pranje što ga primi Marijino tijelo: suze apostola ljubavi i njezinoga, po volji Isusovoj, posvojenoga sina. Kad je prošla prva navala boli, sjećajući se Marijine želje Ivan skupi krajeve širokog lanenog plašta koji su visjeli s rubova postelje i krajeve koprene koji su također visjeli s uzglavlja, te one prve prostre po tijelu, a one druge po glavi. Sad je Marija slična kipu od bijeloga mramora ispruženog na poklopnici sarkofaga (kamenog lijesa). Ivan je dugo promatra, a dok je gleda suze još padaju s njegovih očiju. Potom napravi drugačiji raspored u sobi, uklonivši iz nje svaki suvišan namještaj. Ostavi samo krevet, maleni stol, uza zid, a na nj stavi sanduk u kome su relikvije, jedan stolac što ga stavi između vrata koja gledaju na terasu i kreveta gdje leži Marija i jedan stalak na kome stoji svjetiljka što je Ivan upali, jer se već bliži večer. Zatim žurno siđe u Getsemani da ubere sve cvijeće što ga ondje može naći i grančica maslina s već oblikovanim plodovima. Vrati se u sobicu, te pri svjetlu svjetiljke rasporedi cvijeće i grančice masline oko Marijina tijela, kao da se ono nalazi u sredini velikog vijenca.
„Ti si uvijek bila ljiljan dolina, ljupka ruža, prekrasna maslina, plodna loza, sveti klas. Dala si nam svoje mirise i ulje života i Vino jakih i Kruh koji čuva od smrti duh onih što se njime dostojno hrane. Dobro pristaje oko tebe ovo cvijeće, jednostavno i isto kao i ti, ukrašeno trnjem kao i ti, tiho kao i ti. Sad približimo ovu svjetiljku. Tako, kraj tvog kreveta da bdije uza te i da mi pravi društvo dok budem bdio uza te, u iščekivanju barem jednoga od čudesa što ih očekujem i za čije ispunjenje molim.”
Dok obavlja taj posao, govori onoj koja leži kao da ga Marija može čuti. Kaže: „Ti si uvijek bila ljiljan dolina, ljupka ruža, prekrasna maslina, plodna loza, sveti klas. Dala si nam svoje mirise i ulje života i Vino jakih i Kruh koji čuva od smrti duh onih što se njime dostojno hrane. Dobro pristaje oko tebe ovo cvijeće, jednostavno i isto kao i ti, ukrašeno trnjem kao i ti, tiho kao i ti. Sad približimo ovu svjetiljku. Tako, kraj tvog kreveta da bdije uza te i da mi pravi društvo dok budem bdio uza te, u iščekivanju barem jednoga od čudesa što ih očekujem i za čije ispunjenje molim. Prvo je da te Petar i ostali, koje ću obavijestiti po Nikodemovom sluzi, mogu još jedanput vidjeti. Drugo da se ti, kao što si u svemu imala sudbinu sličnu sudbini svoga Sina, kao i On treći dan probudi, kako me ne bi učinila dvaput sirotom. Treće je da mi Bog dade mir ako se ne bi ispunilo to što želim da se dogodi s tobom kao što se dogodilo s Lazarom, koji nije bio sličan tebi. Ali zašto da se ne ispuni? Opet su oživjeli Jairova kći, mladić iz Naima, Teofilov sin (Lazar) … Istina je da je onda djelovao Učitelj … Ali On je s tobom ako i ne na očit način. I ti nisi umrla od bolesti kao oni koji su uskrišeni djelovanjem Kristovim. Ali jesi li ti doista mrtva? Mrtva kao što svaki čovjek umre? Ne. Osjećam da ne. Tvoj duh nije više u tebi, u tvome tijelu i u tom smislu tvoja bi se smrt mogla nazvati smrću. Ali prema načinu na koji se dogodilo tvoje preminuće, ja mislim da tvoja smrt nije nego prolazna rastava tvoje duše na kojoj nema grijeha i koja je puna milosti od tvoga prečistoga i djevičanskoga tijela. Tako mora biti! Tako jest! Kako i kada će se ponovno sjedinjenje zbiti i život vratiti u tebe, ne znam. Ali sam toliko siguran glede toga da ću ostati ovdje, uza te, dok mi Bog ili svojom riječi ili svojim djelovanjem ne pokaže istinu glede tvoje sudbine.” Kad je sve sredio, Ivan sjedne na stolac, stavivši svjetiljku na zemlju do kreveta i moleći promatra onu koja leži, napisala je Marija.
MARIJINO UZNESENJE
Koliko je dana prošlo? Teško je sigurno ustanoviti. Ako se sudi prema cvijeću koje pravi vijenac oko mrtvog tijela, moralo bi se kazati da je prošlo malo sati. Ali ako se sudi prema maslinovim grančicama na kojima počiva svježe cvijeće, grančicama čije je lišće već uvenulo, i prema drugom uvenulome cvijeću, koje je položeno poput relikvija na poklopac sanduka, mora se zaključiti da je već prošlo dana. (tri dana. o.p) , napisala je Marija.
Prošlo je tri dana, ali Marijino tijelo je onakvo kakvo je bilo kad je izdahnula. Nikakva znaka smrti nema na njezinu licu, na malenim rukama. Nikakva neugodna zadaha nema u sobi. Dapače, ona odiše neodređenim mirisom koji daje na kad, na ljiljane, na ruže, na đurđice i na planinske trave, sve pomiješano zajedno.
Ali Marijino tijelo je onakvo kakvo je bilo kad je izdahnula. Nikakva znaka smrti nema na njezinu licu, na malenim rukama. Nikakva neugodna zadaha nema u sobi. Dapače, ona odiše neodređenim mirisom koji daje na kad, na ljiljane, na ruže, na đurđice i na planinske trave, sve pomiješano zajedno. Ivan, koji tko zna koliko dana već bdije, zaspao je svladan od umora sjedeći na stocu leđima nagnut na zid kraj vrata koja gledaju na terasu. (…)
Odjednom velika svjetlost ispuni sobu, jednaka onoj koja je preplavila betlehemsku špilju… Potom se u ovoj rajskoj svjetlosti otkrivaju anđeoska bića…
Odjednom velika svjetlost ispuni sobu, svjetlost srebrenasta, s nijansom plavog, gotovo fosforna, i sve više raste, brišući i svjetlost osvita i svjetlost svjetiljke. Svjetlost jednaka onoj koja je preplavila betlehemsku špilju u času božanskoga rođenja. Potom se u ovoj rajskoj svjetlosti otkrivaju anđeoska bića, svjetlost još sjajnija u svjetlosti koja se prva ukazala, koja je već tako silna. Kao što se već dogodilo kad su se anđeli ukazali pastirima, ples ‘iskri’ svih boja izlazi iz njihovih krila koja se lagano miču, od kojih dolazi kao skladan, prebiran na harfi, preugodan romon, napisala je Marija.
Anđeoska se bića rasporede u obliku vijenca oko kreveta, sagnu se nad njim, podignu nepomično tijelo, pa uz jače mahanje krilima, koje pojača zvuk koji je već prije postojao, kroz otvor koji se čudom otvorio na krovu, kao što se čudom otvorio grob Isusov, pođu noseći sa sobom tijelo svoje Kraljice…
Anđeoska se bića rasporede u obliku vijenca oko kreveta, sagnu se nad njim, podignu nepomično tijelo, pa uz jače mahanje krilima, koje pojača zvuk koji je već prije postojao, kroz otvor koji se čudom otvorio na krovu, kao što se čudom otvorio grob Isusov, pođu noseći sa sobom tijelo svoje Kraljice, istina Presveto, ali još neproslavljeno i zbog toga još podložno zakonima materije; podložnost kojoj Krist više nije bio podvrgnut kad je uskrsnuo od smrti jer je već bio proslavljen. Zvuk što ga izvode anđeoska krila jača i sad je silan kao zvuk orgulja. Ivan koji se, premda i dalje uspavan, dva ili tri puta pomaknuo na svom stolcu, kao da ga smeta veliko svjetlo i zvuk anđeoskih krila, potpuno se probudi i zbog toga jakog zvuka i zbog jakog propuha koji, spuštajući se s otvorenog krova i izlazeći kroz otvorena vrata, stvara kao neki vrtlog koji maše pokrivalima sada već praznog kreveta i Ivanovim haljinama, utrnuvši svjetiljku i zatvorivši jakim udarcem otvorena vrata. Apostol gleda oko sebe, još napola pospan, da bi shvatio što se događa. Opazi da je krevet prazan i da je krov otkriven. Sluti da se dogodilo čudo. Potrči van na terasu i kao nekim duhovnim nagonom, ili nebeskim pozivom, podigne glavu, braneći rukom oči od sunca da može gledati, premda mu sunce koje se rađa ne smeta očima. I vidi. Vidi Marijino tijelo, još lišeno života, i u svemu jednako tijelu osobe koja spava, koje se sve više diže uvis nošeno od anđeoskog mnoštva. Jedan okrajak plašta i koprene mašu, kao za zadnji pozdrav, možda djelovanjem vjetra prouzročena od hitrog uznošenja i od kretanja anđeoskih krila, a cvijeće, ono što ga je Ivan bio rasporedio i obnovio oko Marijina tijela i koje je sigurno ostalo u pregibima haljina, pljušti po terasi i po getsemanskoj zemlji, dok se jaki hosana anđeoskog mnoštva sve više udaljuje i stoga biva sve tiši, napisala je Marija.
Ivan vidi Mariju kakva je sada dok se hitro diže prema Nebu, okružena od anđela koji kliču
Ivan i dalje netremice gleda ono tijelo koje se diže prema Nebu i vidi, sigurno čudom što mu ga je Bog udijelio, da ga utješi i da ga nagradi za njegovu ljubav prema Pomajci, razgovjetno vidi da Marija, sada obavita zrakama sunca koje je izašlo, izlazi iz ekstaze koja joj je rastavila dušu od tijela, da je opet oživjela, i ustala na noge, jer sada i Ona uživa darove koji su vlastiti tijelima koja su već proslavljena. Ivan gleda, gleda. Čudo što mu ga Bog poklanja daje mu moć da protiv svakoga prirodnog zakona vidi Mariju kakva je sada dok se hitro diže prema Nebu, okružena od anđela koji kliču, ali koji joj više ne pomažu dizati se. I Ivan je zanesen tim viđenjem ljepote što je čovječje pero, ni ljudska riječ, ni djelo umjetnika nikada neće moći opisati ili reproducirati jer je neopisivo lijepa.
I posljednje, najveće čudo udijeli Bog-Ljubav tome svom savršenom ljubitelju: čudo da vidi susret Presvete Majke s njezinim Presvetim Sinom. On također sjajan i blistav, lijep da mu ljepote nije moguće opisati, siđe hitro s Neba, stigne do Majke, privine je na srce i zajedno s njom, sjajniji od dviju velikih zvijezda, vrati se odakle je došao
Ivan neprestano naslonjen na zidić terase gleda i dalje netremice taj sjajni i blistavi lik Božji – jer Marija se stvarno može tako nazvati, Ona koju je Bog na jedinstven način oblikovao, koju je htio neokaljanu, da bude lik utjelovljenoj Riječi – koji se diže sve više uvis. I posljednje, najveće čudo udijeli Bog-Ljubav tome svom savršenom ljubitelju: čudo da vidi susret Presvete Majke s njezinim Presvetim Sinom. On također sjajan i blistav, lijep da mu ljepote nije moguće opisati, siđe hitro s Neba, stigne do Majke, privine je na srce i zajedno s njom, sjajniji od dviju velikih zvijezda, vrati se odakle je došao. Ivanovo viđenje je završeno. On spusti glavu. Na njegovu umornom licu prisutna je i bol zbog gubitka Marije i radost zbog njezina slavnog udesa. Ali radost već nadilazi bol. Kaže: »Hvala, Bože moj! Hvala! Predosjećao sam da će se ovo dogoditi. I htio sam biti budan da ne izgubim ni jednu epizodu njezina Uznesenja. Ali već tri dana nisam spavao! San, umor, spojeni s mukom oborili su me i svladali upravo kad je predstojalo Uznesenje… Ali možda si Ti sam to htio, o Bože, da ja ne bih pomutio taj čas i da ne bih odviše trpio… Da. Sigurno si Ti to htio, kao što si sada htio da vidim ono što bez tvoga čuda ne bih bio mogao vidjeti. Dopustio si mi da je još vidim kao da je blizu mene premda je bila već tako daleko, već proslavljena i slavna. I da ponovno vidim Isusa! O, preblažena viđenja, nenadana i kome se nije bilo nadati! O dara nad darovima Isusa Boga svome Ivanu! Najveća hvala! Ponovno vidjeti svog Učitelja i Gospodina! Vidjeti Njega kraj Majke! On sličan suncu, a Ona mjesecu, oboje presjajni, i stoga što su slavni i stoga što su sretni da su ponovno sjedinjeni zauvijek! Što mora da je Raj sada kad Vi sjajite u njemu, Vi velike zvijezde nebeskog Jeruzalema? Kakva radost anđeoskih korova i svetaca? Tako sam radostan što sam vidio Majku sa Sinom, to što oduzima svu njezinu bol, bolje: njihovu bol, da prestaje i moja i mir ulazi u mene. Od tri čuda što sam ih od Boga molio dva su se ispunila. Vidio sam da se život vratio u Mariju i osjećam da se u mene vraća mir. Sva moja tjeskoba prestaje jer sam Vas vidio sjedinjene u slavi. Hvala na tome, o Bože!, napisala je Marija.
Nije mi trebalo vidjeti da bih vjerovao. Jer uvijek sam čvrsto vjerovao svakoj Učiteljevoj riječi. Ali mnogo će njih sumnjati da poslije stoljeća i tisućljeća tijelo koje je postalo prahom može opet biti živo tijelo. Njima ću moći kazati, zaklinjući se najuzvišenijim stvarima, da je ne samo Krist oživio, svojom vlastitom božanskom moći, nego da je i njegova Majka tri dana nakon smrti, ako se takva smrt može zvati smrću, ponovno oživjela i s tijelom opet sjedinjenim s dušom nastanila se zauvijek u Nebu uza Sina
Hvala i što si mi dao mogućnost da vidim, na biću doduše presvetomu, ali ipak ljudskome, kakav je udes svetaca, kakvo će biti, nakon posljednjega suda i uskrsnuća tjelesa i njihova ponovnog združenja, stapanje s duhom koji je uzašao na Nebo na času smrti. Nije mi trebalo vidjeti da bih vjerovao. Jer uvijek sam čvrsto vjerovao svakoj Učiteljevoj riječi. Ali mnogo će njih sumnjati da poslije stoljeća i tisućljeća tijelo koje je postalo prahom može opet biti živo tijelo. Njima ću moći kazati, zaklinjući se najuzvišenijim stvarima, da je ne samo Krist oživio, svojom vlastitom božanskom moći, nego da je i njegova Majka tri dana nakon smrti, ako se takva smrt može zvati smrću, ponovno oživjela i s tijelom opet sjedinjenim s dušom nastanila se zauvijek u Nebu uza Sina. Moći ću kazati: „Vjerujte, o kršćani svi, u uskrsnuće tijela na kraju vjekova, i u život vječni i duše i tijela, život blažen za svete, užasan za okorjele grešnike. Vjerujte i živite sveto, kao što su sveto živjeli Isus i Marija, da biste imali isti njihov udes. Ja sam vidio kako su njihova tijela uzašla u Nebo. To vam mogu svjedočiti. Živite pravednički da biste jednoga dana mogli biti u novom vječnome svijetu, s dušom i tijelom, kraj Isusa-Sunca i kraj Marije, Zvijezde nad svim zvijezdama.” Ponovno hvala, o Bože! A sada sakupimo što ostaje od Nje. Cvijeće koje je popadalo s njezinih haljina, grančice maslina koje su ostale na krevetu, i sačuvajmo ih. Poslužit će … jest, poslužit će da pomognu i utješe moju braću, koja su uzalud iščekivana. Naći ću ih prije ili poslije…« (…)
Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”
