Kako je molitva nad crkvom koja je postala klinika za pobačaje istjerala zloduha
Kako je molitva nad crkvom koja je postala klinika za pobačaje istjerala zloduha Tog prvog dana, pozvali su sto dvadeset pet prijatelja, pastora i voditelja raznih drugih crkvenih udruženja da mole nad zgradom. Molili su u svakoj sobi i ispunili zgradu glasovima uzdignutim u štovanju Boga i molitvama posvećenja i oslobođenja.
Iduće nedjelje navečer grupa od devet članova odbora LIFE internationala okupila se u predvorju da bi molili nad ovom bivšom crkvom koja je postala klinika za pobačaje – kako bi je povratili Bogu.
Netko je predložio: „Zašto ne bismo započeli našu molitvu na mjestu gdje bi pobacitelj započeo svoj dan svakoga jutra?“ I tako su otišli dolje, prošli su pokraj svih soba, sve do stražnjeg hodnika gdje su se velika metalna vrata otvarala prema uličici u kojoj bi pobacitelj parkirao automobil. Odlučili su započeti molitvu u tom hodniku pokraj velikih, zatvorenih vrata.
Okupili su se u krug i primivši se za ruke, žarko se molili da Bog povrati ovu zgradu ponovo za sebe. Kada su završili novi direktor LIFE International Kurt Dillinger zaključio je molitvu sa: Amen.
U tom trenutku tišina prazne zgrade bila je razbijena kada su se velika, čelična vrata – koja su bila zatvorena zasunom – nasilno otvorila prema van i udarila u cigleni zid zgrade prema ulici. Svi koji su stajali pred crkvom osjetili su navalu zraka koji je izišao kroz vrata. Nekoliko sekundi kasnije, osjetili su blagi lahor kako se vraća unutra. Bili su začuđeni. Jedan član odbora je upitao: „Što se to upravo dogodilo?“ Potresen, drugi član odbora povukao je i zatvorio vrata te rekao: „Mislim da je nešto upravo otišlo u žurbi.“
Jedan od radnika u zgradi povukao me sa strane pri kraju obilaska da podijeli sa mnom jedno osobno iskustvo koje se dogodilo nedugo nakon toga. Jedna žena je ušla kroz prednja vrata Radsom 72 i upitala ga. „Što se dogodilo s jakim?! Zbunjeno je upitao: „Oprostite – s kojim jakim? O čemu govorite?“ „Znate“ – rekla je „s kipom mišićave, demonske figure koja je prije bila postavljena na krovu. Stalno prolazim ovuda i uvijek je vidim. Danas je nije bilo ondje. Što se dogodilo s njom?“
„Nikad nije postojo takav kip“ rekao mi je čovjek. Ali žena koja je ušla na vrata bila je potpuno ozbiljna. Bilo mu je očito da je ona vidjela nešto – nešto što više nije bilo tamo.
Osoblje LIFE Intrnationala objasnili su kako vjeruju da su doživjeli duhovni prijenos vlasništva nad zgradom. I budući da sam bio tamo baš nakon tih događaja, ja im vjerujem.
Da, trebamo također biti uključeni i u ljudska riješenja krize. Pobačaj ima zemaljske posljedice. Djeca umiru. Žene su ranjene. Ali ne možemo se pouzdati samo u ljudska rješenja. Ne radi se samo o tome tko će pobijediti na sljedećim izborima. Ne radi se samo otome tko ima bolje poruke i marketinški plan. Moramo shvatiti da je pobačaj, iako ima zemaljske posljedice, u svom korjenu duhovna kriza koja zahtjeva – prije svega – duhovno riješenje.
Našoj zemlji je očajnički potrebno izliječenje. Na sreću Bog nam je dao duhovni protuotrov da izliječimo ovu krizu:
Ako se ponizi moj narod na koji je prizivano moje ime i pomoli se
I potraži lice moje i okani se zlih puteva,
Ja ću ga tada uslišati s neba
I oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.
2 Ljet 7,14
