Fra Serđo Ćavar otkrio jednu od najvećih bolesti današnjeg vremena
FRA SERĐO ĆAVAR: “Kršćanstvo razlikuje samoću i usamljenost. Usamljenost je opasna, jer čovjek ostaje bez ikoga. Samoća pak može biti prilika da se čovjek bolje upozna i raste. Razlika između samoće i usamljenosti jest u tome što u samoći dopuštam drugome (ili Drugome) da ispuni moju usamljenost”, piše fra Josip Serđo Ćavar.
Prenosimo promišljanje fra Josipa Serđe Ćavara, objavljeno na mrežnoj stranici bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije fra3, o usamljenosti u današnje vrijeme. Naš najprevođeniji književnik i svjetski poznati pisac Miro Gavran u knjizi Priče o samoći donosi deset neobičnih eseja. Knjiga je to dubokih emocija u kojoj likovi nose svoje muke i probleme. Ti se likovi na neki topao način zavuku čitatelju pod kožu. U naoko svakodnevnim pričama i njihovim junacima zahvaćenima u kritičnim trenucima života, lako prepoznajemo i sami sebe, napisao je fra Serđo.
Gavran kroz svoju knjigu želi otvoriti put vlastitog pročišćenja gajeći pozitivan i afirmativan stav prema životu, iako život zna biti jako surov. Samoća se provlači kroz sva autorova djelca. Samoća postaje prilika za preispitivanje vlastita života. Ona biva osmišljena i nadiđena obratom i prosvjetljenjem te novom i dubljom spoznajom o životu i njegovu smislu.Manfred Spitzer, međunarodno priznati neuroznanstvenik i psiholog, nedavno je boravio u Zagrebu i tom prigodom predstavio svoju novu uspješnicu: Usamljenost. Neprepoznata bolest, piše Serđo.
Tvrdi kako je usamljenost najčešći uzročnik bolesti. Njemački znanstvenik ovu tvrdnju potkrepljuje brojnim istraživanjima pa zaključuje kako usamljenost ponajprije boli. Isti je centar u mozgu koji reagira na bol i na usamljenost. Zato nije samo slikovit govor kada kažemo da nas rastanci ili odlasci dragih ljudi bole. Usamljenost je nadalje zarazna, jer se vrlo brzo širi, stvarajući sve više usamljenika, napisao je Serđo
Na koncu, usamljenost je čest uzrok smrtnosti jer pospješuje stvaranje kardiovaskularnih i drugih bolesti. Sve više ljudi živi u gradovima gdje je čovjek okružen mnoštvom, ali nedostaju kontakti, poznanstva i međuljudske interakcije. Spitzer je još prije u svome djelu Digitalna demencija upozorio na opasnost egoizma, koja se najviše očituje u čovjekovoj okrenutosti ekranu i mobitelima. Svi postajemo zarobljenici tehnologije. Društvene mreže posreduju osjećaj zajedništva i povezanosti, međutim taj osjećaj je privid. Kao što netko zgodno reče za društvene mreže: „Na njima samujemo zajedno“, piše Serđo.
Autor preporučuje male korake u procesu ozdravljanja od usamljenosti, ponajprije ističući povjerenje u druge ljude kojima smo okruženi. Čovjek čovjeku dubinski nije vuk, nego je ta tvrdnja izmišljotina zapadnog divljega kapitalizma, zaključuje Spitzer.Kad pogledamo povijest svetaca, ali i onu Isusovu, vidimo kako su često odlazili u samoću. Samoća je bila prilika za susret s Bogom, svojim izvorom i snagom.Kršćanstvo razlikuje samoću i usamljenost. Usamljenost je opasna, jer čovjek ostaje bez ikoga, piše Serđo
Samoća pak može biti prilika da se čovjek bolje upozna i raste. Razlika između samoće i usamljenosti jest u tome što u samoći dopuštam drugome (ili Drugome) da ispuni moju usamljenost. Kad pogledamo povijest svetaca, ali i onu Isusovu, vidimo kako su često odlazili u samoću. Samoća je bila prilika za susret s Bogom, svojim izvorom i snagom. Usamljenost su ispunjali samoćom s Gospodinom i tako su usamljenosti oduzimali njezinu bol.Vjernička samoća zato nije prazna i tupa, piše Serđo
Samoća je bila prilika za „punjenje baterija“ i traženje pravog usmjerenja za budućnost. Vjernička samoća zato nije prazna i tupa. Ona je ispunjena Božjom blizinom. Ono što nas kršćanska duhovnost dalje uči jest kako život valja trajno biti okrenut drugome. To je činio i Isus. Iz svake samoće je izlazio kako bi još više mogao služiti čovjeku. Stoga, kada iz samoće izađemo okrijepljeni Bogom i njegovom blizinom tada se valja uputiti ususret drugome, dijeleći s našim bližnjima njihove radosti i nade, žalost i tjeskobe. Tada samoća biva preobražena u susret, piše Serđo.
