Proročka propovijed i poziv na molitvu velečasnog Zlatka Sudca. Da li je se odnosila na pandemiju, ratove ili sve ove prirodne nepogode
Zlatko Sudac imao je proročku propovijed na jednom svom seminaru koja je uistinu zvučala kao upozorenje pred pandemiju korone da molitva bude sastavni dio svake obitelji i svakog čovjeka.
Velečasni Zlatko Sudac (Rijeka, 24. siječnja 1971.), hrvatski katolički svećenik, karizmatik, poznat po stigmama. Postao je poznat nakon stigmi na čelu i na još nekim mjestima.
Održavao je seminare duhovne obnove u pastoralnom centru “Betanija”, u mjestu Ćunski na Lošinju, i ponekad u inozemstvu. Zaređen je1998. godine. Zareditelj mu je bio tadašnj krčki biskup, a sadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
U razdoblju od 2000. do rujna 2009. godine u tom centru je održano 240 seminara duhovne obnove s oko 31.000 polaznika. Uz svoj svećenički poziv bavi se i slikanjem religijskih motiva, kiparstvom, glazbom i pisanjem knjiga. Dosad je objavio četiri naslova.
Unatoč svemu velečasni Zlatko Sudac svojim propovijedima odveo je mnoge ka Kristu. Ova propovijed koju je imao na jednom svom seminaru uistinu zvuči proročki. Da li se odnosila na pandemiju ratove ili sve ove prirodne nepogode koje se događaju. Poslušajte u nastavku i sami procijenite .
DAJ NAM NOVO SRCE!
Što tražiš od nas, naša Raspeta i Uskrsla Ljubavi? Svakako ne u prvom redu obredne čine ili postupke koji ne zadiru u naš život. Ti tražiš naše Srce! Što vrijede naši postovi, naša milostinja i naše molitve bez predanja sebe samih? Zar mi nešto vrijedi činima očitovati svoje kajanje i svoju ljubav bez Srca i Ljubavi? Ne, nisu dovoljni vanjski čini pokore(PROPOVIJED). Ne, nije dovoljno posipanje glave pepelom i naučeno ponavljati iz godine u godinu: “Spomeni se, čovječe, da si prah i u prah ćeš se pretvoriti.” ili “Obrati se i vjeruj Evanđelju.” Što mi vrijede svi religiozni i društveni “performansi” bez iskrenog vapaja za Jedinom Ljubavi, Jedinim Životom i Smislom, Jedinom Nadom, Radosti i Ispunjenjem?
Nisu li riječi naše Raspete Ljubavi: “Ljubav mi je mila, a ne žrtve!” Nije li rekao: “Kad dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom!”; “Kad moliš, ne budi kao licemjer!”; “Kad postiš, ne pokazuj se ljudima da svi vide!”
Uvijek se u vrijeme korizme, koja započinje Pepelnicom, naslušamo riječi “pokora”. Ali, kome danas ta riječ istinski nešto znači. I ne samo to, događa se suprotno. Riječ “pokora” dobila je negativno značenje i izgubila svoj prvotni smisao Obraćenja Srca. Danas, kad su ljudi iscrpljeni od svih mogućih frazeologija koje dolaze iz svih struktura ovoga društva, danas kad osjećamo na svojoj koži posljedice takve metodologije institucija (izdaje, laži, manipulacije, lopovluka, korupcije, licemjerstva, farizejštine…), ne prolazi više nikakva pokornička praksa koja se svodi na izvanjski formalizam. Toga nam je svima dosta!
Potpuno se izgubio smisao pokore, jer se tako često prikazivalo pokoru poradi pokore a ne poradi Ljubavi za Čovjeka i Boga. Kako nam je svima silno potreban novi oblik obraćenja koje se mora zbiti u ljudskim Srcima. Onaj oblik obraćenja koji otvara naše zatomljene dubine Duše i stvara prohodnost između Boga i Ljudi. Obraćenje koje nas Oslobađa i od nas samih, od svih strahova koji vladaju među nama, od svih okova formalizma, površnosti i demonstracija frustracija.
Novo Srce nam treba svima, Srce za druge, Srce koje konačno učini da se ljudi prepoznaju a ne samo upoznaju. Daj nam, Ljubavi, Čisto Srce, Srce Iskreno prema sebi i drugima, Srce Otvoreno i spremno da Voli te tako dotaknemo Srce Raspete Ljubavi i Stvoriteljevo Milosrđe.
Daj nam, Ljubljeni, takvo Srce!
