6 razloga zbog kojih ljudi ne idu na ispovijed
Monsinjor Krzysztof Nykiel regent je Apostolske kaznionice, ureda Rimske kurije odgovornog za pitanja vezana uz sakrament poznat kao pokora, pomirenje ili ispovijed. Osvrnuo se na neke uobičajene prigovore ljudi na sakrament ispovijedi danas:
1. Ne idem na ispovijed jer mogu izravno razgovarati s Bogom.
Molitva ili dijalog s Bogom je dobar, rekao je Nykiel. Dobro je često vršiti ispit savjesti, pa čak i moliti Boga za oproštenje svojih grijeha u osobnoj molitvi.
“I svakako,” objasnio je, “nije nemoguće dobiti oprost čak i samo ‘razgovaramo izravno s Bogom’ u molitvi, ali nikada ne možemo biti sigurni u to.”
“I upravo u toj ‘sigurnosti’ leži temeljna razlika između traženog i s pravom nadanog oprosta u poniznoj molitvi Bogu i oprosta dobivenog u slavlju sakramenta pomirenja”, nastavio je.
“Pokajnik koji ponizno prizna svoje grijehe i dobije odrješenje za njih od svećenika moralno je siguran, zbog sigurnosti vjere, da su mu grijesi oprošteni i da mu se neće pripisati na dan suda”, rekao je. “Razlika između dobro utemeljene nade i sigurnosti, čini mi se, vrijedna je svih napora priznanja.”
2. Ne idem na ispovijed jer bi svećenik mogao biti veći grešnik od mene.
Nykiel je rekao da je istina da se svećenici, koji nisu Bog, niti Bezgrešno začeće, mogu naći u težem grijehu od pokajnika.
Međutim, uvjerio je sve zainteresirane da iako su i svećenici grešnici, “moralno stanje svećenika u vrijeme sakramentalnog odrješenja potpuno je irelevantno za valjanost odrješenja”.
“Odustajanje od ispovijedi zbog neizvjesnosti o moralnom stanju ispovjednika bilo bi kao odustajanje od liječenja zbog neizvjesnosti o zdravstvenom stanju liječnika”, rekao je.
3. Ne idem na ispovijed jer uvijek govorim iste stvari.
Svećenik je rekao da je primamljivo odgovoriti na ovaj prigovor našalivši se da je “dobro što su uvijek isti; to znači da nema novih grijeha!”
„Ali šalu na stranu, opetovana slabost u istim grijesima nije razlog za odustajanje od ispovijedi; zapravo je upravo suprotno”, potaknuo je. “Samo ponizno predanje sebe Bogu, moleći njegovo milosrđe, omogućuje borbu i pobjedu protiv poroka koji mogu okovati, a ponekad i zahvatiti naše duše.”
Nykiel se prisjetio rečenice koju je pripisao svetom Augustinu: “Kad bismo pobijedili jedan porok godišnje, uskoro bismo bili sveci.”
Također je rekao da bi sveti Ivan Vianney, župnik Arški, potvrdio da „’Bog nam uvijek oprašta, čak i ako zna da ćemo opet sagriješiti.’ Dakle, ‘činjenje uvijek istih grijeha’ nije razlog da se ne ide na ispovijed, nego naprotiv, [to je razlog] da se češće i vjernije pribjegava sakramentu.”
4. Ne idem na ispovijed jer sam u biti dobra osoba koja nije ništa ukrala niti ikoga ubila.
Nykiel je upozorio ljude da budu na oprezu, jer to što nisu počinili neke vrlo ozbiljne grijehe je dar milosti koji može riskirati da postane “razlog za ponos u vjerovanju sebe pravednim pred drugima ili, još gore, pred Bogom. Nitko ne može biti pravedan pred Bogom.”
“Osjećaj vlastitog grijeha i nedostojnosti pred Bogom uvijek je izravno proporcionalan njegovoj blizini”, objasnio je. “Veliki sveci uvijek su tvrdili da se osjećaju velikim grešnicima. Ako se ne osjećamo kao grešnici, vjerojatno još nismo sveci.”
Upotrijebio je još jednu analogiju, uspoređujući Boga sa svjetlom i toplinom sunca: “Što smo bliže ‘Božjem suncu’, to intenzivnije osjećamo goruću vatru našeg grijeha i dublje želimo da ga se oslobodimo. Ako ne osjećamo ovu goruću želju, vjerojatno smo još daleko od sunca Kristova.”
Kanonski pravnik je nadalje napomenuo da Crkva zahtijeva od katolika da idu na ispovijed barem jednom godišnje i da se pričeste barem u uskrsnom vremenu. Dakle, istaknuo je, ako je netko svojevoljno izdržao dulje od godinu dana bez ispovijedi, sam je zbog toga kriv.
Nije li isprika nepočinjenja određenih teških grijeha, dodao je, “pokušaj samoopravdanja, samoprijekora koji završava odricanjem od spasenja koje nudi Krist? Ne krije li se iza tih maski respektabilnosti strah od vlastite stvarnosti?”
“I konačno, jesmo li sigurni da je jedini način ‘ubijanja’ lišiti [nekoga] fizičkog života? Ili ubijamo riječima, ravnodušnošću i na toliko drugih načina? Razmislimo o tome!”
5. Ne idem na ispovijed jer zadnji put kad sam išao nije dobro prošlo.
Svećenik se osvrnuo i na što treba misliti kada nečija posljednja ispovijed ostavi loš okus u ustima — bilo zato što svećenik nije bio osobito pažljiv ili dostupan, bilo zato što je bio pretvrd ili preopušten.
“Najprije se trebamo zapitati: što očekujemo od sakramenta pomirenja?” On je rekao. “Ako su naša očekivanja nerazmjerna, pogrešno postavljena ili pogrešno usmjerena, riskiramo da budemo razočarani.”
“Ispovijed”, rekao je, “ne rješava našu krivnju, koja je psihička i prirodna, niti rješava sve naše osobne i duhovne probleme. Sakramentalno odrješenje uništava osjećaj grijeha, koji je teološki i nadnaravan.”
Preporučio je da, kada se suoči s neadekvatnim ispovjednikom, netko ode na ispovijed kod drugog svećenika.
6. Ne idem na ispovijed jer mi ispovjedaonica stvara klaustrofobiju.
Ako netko ima istinski problem s klaustrofobijom, rekao je Nykiel, može se izuzeti pravilo o korištenju ispovjedaonice radi očuvanja anonimnosti pokajnika.
No, upozorio je i na sklonost iznalaženju trivijalnih isprika za izbjegavanje ispovijedi, poput: „Nemam vremena, nisam se sjetio, raspored nije zgodan i sl.“
„Jer Zli kuša trivijalnostima“, rekao je, dodavši da đavao ne napada uvijek „sprijeda“, sijući sumnju u Božje milosrđe ili snagu sakramenta, „već se postupno odvraća od njegova slavlja naizgled bezopasnim trivijalnosti, koje međutim s vremenom potkopavaju i redovitu praksu ispovijedanja i — ne daj Bože — samu vjeru.
“Božansko nas milosrđe uvijek čeka; Nemojmo bježati od toga kao zločesta djeca, smišljajući izgovore u koje nitko ne bi povjerovao, a na kraju ni mi”, pozvao je.
