5 znakova koji upućuju na to da morate ići na ispovijed
5 znakova koji upućuju na to da morate ići na ispovijed! Smrtni grijeh ubija posvećujuću milost koju smo primili u krštenju, koja je izbrisala istočni grijeh i učinila nas djecom Božjom.
Katekizam Katoličke Crkve nas uči da: Kristova milost je besplatni dar koji nam Bog daje od vlastitog života, uliven od Duha Svetoga u našu dušu da je iscijeli od grijeha i posveti. To je posvećujuća ili pobožanstvenjujuća milost primljena u krštenju. U nama je izvor djela posvećenja… (KKC 1999)
Kada dostignemo dob razuma, sposobni smo shvatiti težinu grijeha i izabrati hoćemo li griješiti ili poslušati Boga. Svjesno čineći tešku pogrešku, ponovno padamo u duhovnu smrt od koje nas je oslobodilo naše krštenje. Zbog toga je Gospodin Isus ustanovio sakrament ispovijedi (Iv 20,23) da nam grijesi budu oprošteni i izgubljena milost vraćena: “Oni koji pristupaju sakramentu pokore od Božjeg milosrđa dobivaju oprost za uvredu koja mu je učinjena, a ujedno se izmiruju s Crkvom koju su ranili svojim grijesima i koja ljubavlju, primjerom i molitvom radi za njihovo obraćenje.” (LG 11) (KKC 1422)
Laki grijesi nas slabe
Kad ponovno dođemo u stanje milosti, moramo paziti kako se ponašamo kako ne bismo počinili teške grijehe. Međutim, neizbježno ćemo pasti u lake grijehe, koji slabe našu volju i umanjuju posvećujuću milost u nama. Tako ćemo početi trebati „napuniti baterije“ ponovnim odlaskom na ispovijed, čak i ako nismo počinili ozbiljan grijeh, piše Aleteia.
Drugi propis Crkve nalaže da idemo na ispovijed barem jednom godišnje, ali to je minimum. Trebali bismo ići češće tijekom godine. Kako možemo znati da je došlo vrijeme? Simptomi da trebamo ići na ispovijed:
Kako se svaka bolest otkriva po simptomima, tako i naša duša, kada je bolesna, pokazuje neke znakove. Ovo su neki od njih:
1 LAKO SE NALJUTIMO Kad smo nedavno bili na ispovijedi, lakše podnosimo negativno ponašanje drugih ljudi. Lakše razumijemo da negativni izbori nisu nužno osobne uvrede; možemo razumjeti da druga osoba prolazi kroz loše vrijeme. No, kako prolaze dani i tjedni od naše posljednje ispovijedi, naše strpljenje je iscrpljeno i teško je imati razumijevanja prema drugima. Osjećamo kako nam krv ključa od bijesa i eksplodiramo na najmanju provokaciju.
2 PREDAJEMO SE KUŠNJAMA U kojem god obliku bilo, iskušenje je uvijek prisutno. Okružuje nas i čeka našu neopreznost da nas napadne i saplete. Kad se to dogodi, u našoj bi se savjesti trebao upaliti alarm: Moramo se vratiti na sigurno tlo! Nema ničeg boljeg od dobre ispovijedi da nas ojača.
3 NE ŽELIMO MOLITI NI IĆI NA MISU Počinje nas obuzimati neobjašnjiva duhovna lijenost. Ne damo se moliti, a misa bi se mogla činiti opterećujućom ili čak nepotrebnom. Iznalazit ćemo izgovore da ne idemo, a onda kada propustimo shvatit ćemo da smo zabrljali. Zbog toga bi nam moglo biti neugodno i čak manje motivirani da odemo.
4 IMAMO PESIMISTIČNE MISLI Kad nam duhovni život ide loše, teško nam je biti optimističan. Bit ćemo skloniji biti pesimističniji i loše misliti o drugima jer nam se ništa ne čini dobrim i svakome i svemu nalazimo mane.
5 TUŽNI SMO Počet ćemo se osjećati tužno, a da ne znamo točno zašto. Mogli bismo početi misliti da su svi protiv nas, da ne cijene ono što radimo. Možda ćemo misliti da bi nam bilo bolje da smo dalje od svoje obitelji, prijatelja ili suradnika. Mogli bismo početi biti nezadovoljni načinom na koji izgledamo, a naše samopoštovanje će pasti. Postupno ćemo izgubiti osjećaj da, budući da smo djeca Božja, koju je On stvorio, imamo neprocjenjivo dostojanstvo.
Sigurno bismo mogli dodati i druge simptome, ali ako primijetimo bilo koji od ovih, ne bismo trebali dvaput razmišljati. Idi na ispovijed! Gospodin će te primiti s ljubavlju poput izgubljenog sina: „Jedimo i slavimo; 24 jer ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje; izgubljen je i nađen je!” (Lk 15,23-24).
