4 stvari koje trebamo učiniti da se pripremimo za sudnji dan
Bojim se da ću po svom posebnom sudu sa savršenom jasnoćom vidjeti da sam prečesto bio “prelako zadovoljan” i zadovoljio se s nečim drugim, a time i manjim od Krista.
Kad biste mogli odabrati jednu rečenicu koju biste rado čuli, koja bi to bila? “Čestitam! Dobio si na lutriji!” “Vi ste bez raka.” “Vaše dijete se vratilo vjeri.”
No, što kažete na ovaj? “Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju.” (Luka 23:43)
Crkva od nas traži da molimo za naše voljene mrtve i da razmišljamo o četiri posljednje stvari: smrti, sudu, raju i paklu.
Pogledajmo crkveni nauk o vlastitom “posebnom sudu”, to jest kada čovjek, čim duša napusti tijelo, stoji pred Kristom Sucem da položi račun za svoj život. Dok ovo pišem, vidim da prema “Koliko sam dugo živ?” od mog rođenja prošlo je 20.895 dana. (To je teško preko 500 000 sati, ili više od 30 000 000 minuta, ili više od 1,8 milijardi sekundi.) Ne sjećam se većine njih. Ali morat ću stati pred Krista i položiti račun za svaki trenutak svog života. Dok ovo pišem, pakiram se za treće preseljenje u godinu dana. Isusovci se puno kreću. (Uče nas: “Jedini pravi dom za isusovca je cesta.”) Dok pakiram stvari i dajem druge stvari, sjećam se kako sam tako često ove godine gledao neki predmet i pitao se zašto sam nosio sam ga sa sobom tako dugo. Gledam predmete koji su mi nekoć toliko značili, a sada ih puštam – često rado, ponekad tužno, a u nekoliko slučajeva sa žaljenjem što sam sve to zadržao.
Kad stanem pred Krista Suca, proći ću kroz sličan proces. Za svaki trenutak svog života, za svaki čin počinjenja ili propusta, za svaki čin odluke ili neodlučnosti, za svaki izbor za ili protiv ljubavi, ja ću dati račun – bez isprika, bez zamagljivanja, i s jasnoćom o ljubavi, izdaji , milosti prihvaćene, prilike propuštene. Osvrnut ću se na trenutke svog života i, slično onome što radim dok se pakiram za selidbu, bojim se da ću se morati zapitati: “Zašto sam se toga uopće držao?” Također se bojim da ću, prema vlastitom sudu, pogledati sve trenutke svog života, uključujući i one koje sam zaboravio, i prisjetiti se ovih riječi C.S. Lewisa: Čini se da naš Gospodin ne nalazi naše želje prejake, nego preslabe. Mi smo polovična stvorenja, koja se zabavljaju pićem, seksom i ambicijom kada nam se nudi beskrajna radost, poput neukog djeteta koje želi i dalje raditi pite od blata u sirotinjskoj četvrti jer ne može zamisliti što znači ponuda odmora na moru. Prelako smo zadovoljni. Bojim se da ću po vlastitoj prosudbi sa savršenom jasnoćom uvidjeti da sam prečesto (a čak i jednom je prečesto!) bio “prelako zadovoljan” i zadovoljio se nečim drugim, a samim tim i manjim od Krista.
Također se bojim da ću se po vlastitoj prosudbi prisjetiti ovih riječi našeg Blaženog Gospodina: A ovo je sud: svjetlost je došla na svijet, a ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer su im djela bila zla. Jer svi koji čine zlo mrze svjetlost i ne dolaze k svjetlosti da se ne razotkriju njihova djela. A oni koji čine ono što je istinito, dolaze k svjetlosti, da se jasno vidi da su njihova djela u Bogu učinjena” (Ivan 3,19-21).
Dok ovo pišem, znajući da moram imati više dana iza sebe nego preda mnom, znajući da sam nagomilao žaljenja i znajući da mi je jedina nada milosrdni Krist, kako bih trebao potrošiti sve vrijeme koje mi preostaje? Moram obnoviti svoje obveze molitve, posta i pokore. Moram neustrašivo i tvrdoglavo moliti za milost da iz svog života izbacim sve što je nedostojno mog kršćanskog dostojanstva. Moram ponovno urediti svoj život prema Kristovim zapovijedima kako bih ljubio Boga i bližnjega. Moram pozvati i druge da učine isto.
A što je s vama? Kako ćete provesti preostalo vrijeme koje vam je dodijeljeno? Kako ćete se pripremiti za polaganje računa o svom životu? Prijatelji, potaknimo jedni druge da njegujemo, kako kaže sveti Toma Akvinski, sveti strah, sinovski strah, strah koji se boji uvrijediti onoga tko je ljubljen. I nastavimo moliti za svete duše u Čistilištu, čije vrijeme čišćenja još nije na kraju. Kad sljedeći put budem pisao, govorit ću o slavama Neba. Do tada, držimo jedni druge u molitvi.
Vlč. Robert McTeigue
