Znate li što je tradicionalna latinska misa?
U Hrvatskoj se, nakon više od četrdeset godina prekida, tradicionalna misa počela služiti redovno i javno u Zagrebu od 20. veljače 2011. u crkvi sv. Martina, a od svibnja 2018. redovito slavljenje tradicionalne mise premješteno je u crkvu Krista Kralja. Od 31. kolovoza 2020. redovita tradicionalna misa slavi se u crkvi sv. Blaža u Zagrebu.
Tradicionalna latinska misa je misa prema tradicionalnom rimskom obredu kako je služena u gotovo nepromijenjenom obliku još od vremena pape sv. Grgura Velikog (VI. st.), s time da je svoj konačni oblik dobila u XVI. st., kada je nakon svršetka Tridentskog koncila (1545.-1563.) kodificirana od strane pape sv. Pija V.
Sve do liturgijskih promjena nakon završetka Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), ovo je bio najrašireniji obred u Katoličkoj Crkvi diljem svijeta. Osim same mise, tradicionalna liturgija uključuje i pripadajuće tradicionalne oblike sakramenata, blagoslova i dr.
Tradicionalna latinska misa se i nakon uvođenja novog obreda mise služila diljem svijeta
Tradicionalna latinska misa se i nakon uvođenja novog obreda mise služila diljem svijeta (uz ograničenja), a novi procvat doživljava nakon dokumenta pape Benedikta XVI. Summorum Pontificum iz 2007., koji je otklonio brojne nedoumice i zapreke u vezi slavljenja ovog obreda mise te potvrdio da tradicionalni rimski obred nikada nije bio ukinut.
Tradicionalni rimski obred stoljećima je predstavljao srce i dušu nekoć katoličke Europe, a ujedno je predstavljao duhovnu okrepu kojom su se hranile rijeke svetaca diljem svijeta. Tradicionalna misa svakom katoliku pruža priliku da na jedinstven način uđe u bezvremensko zajedništvo s duhovnim velikanima koji su od te mise živjeli, poput sv. Dominika Savija, sv. Tereze iz Lisieuxa ili našeg bl. Ivana Merza.
Tu istu misu služili su brojni sveti svećenici poput sv. Ignacija Loyole, sv. Franje Saleškog, a među njima i mnogi hrvatski sinovi: sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Mandić, bl. Miroslav Bulešić i bl. Alojzije Stepinac.
Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto!
Stoga je tom svetom tradicionalnom rimskom obredu, kako kaže papa Benedikt XVI.: “zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje” (Summorum Pontificum, čl. 1). Također je naglasio: “Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim.” (Popratno pismo uz Summorum Pontificum).
U Hrvatskoj se, nakon više od četrdeset godina prekida, tradicionalna misa počela služiti redovno i javno u Zagrebu od 20. veljače 2011. u crkvi sv. Martina, a od svibnja 2018. redovito slavljenje tradicionalne mise premješteno je u crkvu Krista Kralja. Od 31. kolovoza 2020. redovita tradicionalna misa slavi se u crkvi sv. Blaža u Zagrebu.
Razlike u odnosu na novi obred mise
Struktura mise vrlo je slična onoj koju poznajete, ali ima nekih bitnih razlika. Možemo istaknuti one najočitije:
tradicionalna misa služi se na latinskom jeziku (u Hrvatskoj se po posebnoj papinskoj povlastici do 2. vatikanskog sabora koristio i staroslavenski jezik). Poslanica i Evanđelje čitaju se na narodnom jeziku (dakako, i propovijed);
svećenik je okrenut u istom smjeru kao i narod (“prema oltaru”), iako se više puta tijekom mise okreće (kako bi pozvao narod na molitvu ili im dao blagoslov);
mnoge molitve, a posebno središnju, euharistijsku molitvu svećenik govori potiho. Općenito, molitve su uglavnom dulje i bogatije;
u tradicionalnoj misi najvećim dijelom ministrant odgovara u ime naroda (ako želite odgovarati, činite to potiho, u skladu s ministrantom);
Pričest se prima isključivo na jezik, klečeći (ili stojeći ako je osoba spriječena zbog npr. bolesti ili starosti).
Navedimo još neke razlike:
svećenicima nije dozvoljeno samovoljno improviziranje, uredbe misala strogo propisuju što i kakvom jačinom glasa svećenik treba govoriti te kakve geste treba pri tome činiti;
tradicionalna misa podijeljena je na dva dijela: misa katekumena i misa vjernika;
uvodni obred obavlja se ispred oltara i duži je nego u novoj misi;
čitanja su najčešće kraća i prate jednogodišnji ciklus, prije Evanđelja čita se jedno čitanje;
Poslanicu čita svećenik ili ministrant;
čak i tijekom svečane pjevane mise postoje razdoblja potpune šutnje, kako bi se omogućilo razmatranje misnih otajstava u svetoj tišini;
u tradicionalnoj misi pjeva se isključivo sakralna glazba, odnosno gregorijanski napjevi, polifonija i odgovarajući pučki napjevi. Od instrumentalne pratnje dozvoljene su samo orgulje;
više se kleči: od početka mise do Slave, te od Svet do kraja euharistijske molitve, od Jaganjče Božji do molitve nakon pričesti te za blagoslov. Iz poštovanja, treba pokleknuti na riječi kojima se spominjemo Gospodinova Utjelovljenja za vrijeme Vjerovanja i Posljednjeg Evanđelja;
osim mise, postoje i važne razlike u tradicionalnim sakramentalnim obredima, koji su nakon liturgijske reforme znatno skraćeni.
Čega nema u tradicionalnoj misi?
- nema koncelebracije, ministrantica, laika izvanrednih djelitelja Pričesti, kao ni podjeljivanja Pričesti na ruku.
Kako se ponašati na tradicionalnoj misi?
iz poštovanja, u crkvi prije i poslije mise treba vladati sveta tišina;
svi prisutni u crkvi trebaju biti pristojno odjeveni;
iako nije obvezno, pohvalno je da žene (prema crkvenoj predaji) u crkvi imaju pokrivene glave.
